Loader

Ulaznice

17.januar,19:51

Ulaznica je, kratko i jasno, komad papirića koji se dobija u zamenu za novac i koji nam omogućava da prisustvujemo nekoj kulturno-zabavnoj manifestaciji, pogledamo zanimljiv film, uđemo na stadion gde dvadeset dvojica koji nemaju u glavi, ali zato imaju u nogama (i džepu), jurcaju za loptom dva puta po četrdeset pet minuta, da uđemo u kakav klub ili pak vidimo neku muzejsku zbirku. U ranijim vremenima nije se posvećivala naročita pažnja ulaznicama – uglavnom su bile „cepkane“ iz običnih blokčića podelom koja je išla po sredini, mogle su nositi neki broj i katkada su bile osvežene pečatom. Beogradske bioskopske ulaznice oduvek su imale trivijalan izgled: štampane na najgorem mogućem papiru, levački perforirane, služile su i za pronalaženje mesta u sali – sve dok se bioskop ne bi ofucao i dok na biletarnici ne bi osvanuo natpis: „Mesta nisu numerisana“.

Prvi koraci ka poboljšanju izgleda beogradskih ulaznica preduzeti su u vreme zrelog prosvećenog socijalizma, kada u zemlju koja i jeste i nije bila deo „onog bloka“ počinju da stižu strani „čupavci“ i da u predivnim sportskim halama priređuju svoje veoma bučne koncerte. Prve laste bile su „Status Quo“, „Jethro Tull“, „Deep Purple“, a mesto se našlo i za danas pomalo zaboravljenu devojčicu-bombu sa bas gitarom – Suzy Quatro. Ipak, ni te ulaznice nisu bile neko čudo od tehnike – neuki kartocepači na uzburkaniim ulazima u hale, pokazalo se vrlo brzo, teško su razlikovali originale od dorađenih fotokopija ili pak ulaznica strpljivo „urađenih“ rapidografom.

U sredinama koje tradicionalno unose više pažnje u detalje, ulaznica je i predmet umetničke obrade, pri čemu želja da se doskoči falsifikatorima nije osnovni razlog ukrašavanja. Takve ulaznice čuvamo kako zbog njihovog izgleda, tako i da bismo se sećali događaja kojima smo prisustvovali – one se povlače po našim fiokama, obeležavaju mesta do kojih smo stigli u čitanju knjiga, bivaju zataknute za okvire slika ili ogledala.

Iz sada daleke 1979. i iz sada nepristupačnog Pariza potiče minijaturna i sasvim jednostavna karta-relikvija za koncert „Talking Headsa“. Predgrupa – tada nepoznati sastav „B. 52s“. Dvorana mala, svega nekoliko stotina ljudi… Na karti za mnogo kasniji koncert „Rolling Stonesa“ – turneja „Urban Jungle“ – ekspresivnim potezima nacrtana je iskežena psolika spodoba. Dovoljno da podseti da je to bila turneja na kojoj se Mick Jagger u dotad neviđenom scenskom spektaklu uživljavao u lik svetog Đorđa, boreći se sa jednom takvom naduvanom životinjom gigantskih razmera. Isti taj crtež šetaće se godinama kasnije, utisnut na majice i na kape, ulicama velikih i malih gradova, širom naše planete.
U nevelikoj zbirci ulaznica smeštenoj na zidu iznad mog stola izdvaja se i ona iz muzeja u Sansepolcru, rodnom mestu Pjera dela Frančeske – nepretenciozna, ali ipak italijanski doterana i dizajnirana, ona u pastelno plavoj pozadini nagoveštava lik svetog Julijana, krupnih očiju i malo mesnata lica, jedno od karakterističnih lica naslikanih rukom ovog slikara. Iza tog papirnog pravougaonika sa brojem i cenom od 3000 lira ne stoji samo sećanje na omanji muzej koji, ukoliko verujemo subjektivnosti Hakslijevih eseja, čuva „najbolju sliku na svetu“ Pjerove „Vaskrsenje“ već i sećanje na vreme kada se benzin kupovao na pumpama, kada je „Atlasov“ American express važio u Sijeni, Gracu, Toledu, Dubrovniku, a verovatno i u Singapuru, Makau i Las Vegasu, sećanje na opušteno višenedeljno tumaranje Toskanom i Umbrijom…

Ulaznice za poslednju stadionsku turneju grupe „U2“, bez obzira na grad u kojem se koncert održava, bile su usklađene sa dizajnom njihove najnovije ploče. I, treba li reći, pravo su malo remek-delo štamparstva i dizajna, sa sve zlatotiskom, barkodom, planom stadiona, numeracijom… Na našim prostorima, srećom, ovakvih koncerata više nema, pa ne dolazimo u iskušenje da poredimo kvalitet domaćih i stranih ulaznica.
Za mojih školskih dana u onom nižem i delikatnijem delu Dorćola, u ulici koja nosi ime čuvenog heroja albanskog naroda Đerđa Kastriota Skenderbega, još je postojao bioskop koji se, u skladu sa duhom vremena, nazivao Dom kulture „Stari grad“. Kasnije je tu napravljena neka kratkotrajna rok scena, zatim još kratkotrajnija megaknjižara – a posle toga se o tom „RU-u“ nita više nije čulo. Bilo kako bilo, dogodilo se da sam u taj kinematograf – sigurno ukotvljen na prvo mesto roditeljske crne liste – jedini put otišao „organizovano“, sa školom. Davao se film „Krvava bajka“, nazvan po čuvenoj tetka Desinoj pesmi, koji je iz kragujevačke tragedije izdvajao segment – priču o malim Romima, čistačima cipela. Ne sećam se svih detalja filma, ali dobro pamtim da su dorćolski sunarodnici filmskih junaka, rođeni u kasnijim i mnogo srećnijim vremenima, bili nanizani na izlazu i da se od posetilaca naplaćivala obavezna „izlaznica“. Ponekad se tu mogla i kupiti „cigla“, po sličnim trgovačkim pravilima.

Možda priča o „izlaznicama“ neće osnažiti teze nekih filozofa o cikličnom toku istorije, ali mi se ipak nešto „javilo“, bez obzira na to što ne poslujem sa agencijom Ramović: i sada se daje „Krvava bajka“, a ponovo su uvedene izlaznice. One sada nisu slične onima iz patiniranih vremena na Dorćolu – nemaju usmeni oblik i ne naplaćuju se u nekoj vrsti „toplog zeca“ formiranog na izlazu iz sale. Dobile su pravi, štampani oblik – slične su, dakle, ulaznicama – izrađuju se u Frankfurtu na Majni, kvalitetno su otisnute, imaju lik Gausa na jednoj i nekakav astrolab na drugoj strani. Po dva puta na svakoj strani upisan je broj 10.

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve