Loader

Mesište u zamrzivaču

06.decembar,19:51

U pustoj i razumljivoj nagonskoj čežnji za opstankom onaj deo balkanskog stanovništva koji još ima struje vraća se arhetipima iz ledenog doba. Vukovi – kazaće vam svaki zoolog – kolju više nego što mogu da pojedu jer su stara rasa čiji geni pamte ledeno doba, kad je meso trajalo dugo. Tako i Balkanci kolju više nego što mogu da pojedu, a u nedostatku ledenog doba koriste zamrzivač. Zamrzivač je uređaj koji uspešno simulira u svojoj unutrašnjosti ledeno doba sve dok ima električne struje. Zato je zamrzivač među balkanskim narodima predmet kultnog obožavanja, simbol opstanka plemena i totem. Zato se ovome ratu protivnik smatrao poraženim tek kada se osvoji zamrzivač, a kraj zamrzivača – kad nestane struje – obeležava se zajedničkim ritualnim plemenskim orgijama kao da je kraj sveta. Na izvestan način to za pleme i jeste kataklizma: nastupa glad, civilizacija se vraća na lovačko-skupljačku fazu razvoja, u neizvesnost i duboku ontološku anksioznost.

Kako izgleda ritual opsluživanja zamrzivača među balkanskim plemenima? Prvo se, dakle, ode na selo u izvidnicu i lično upozna tele ili svinja. Onda nastaje takođe ritualno cenjkanje sa seljakom-domaćinom, uz rakiju i oprezno ogovaranje vlasti: dve marke ili dve i šezdeset za kilo žive vage? Kad se kupac i prodavac posle sat-dva nađu na 2,30 DEM, traži se kasapin lake ruke koji će stručno i brzo da zakolje živinče i raščetvori ga na osnovne komade. Pošto se i to obavi, valja mesište preneti do kupčevog ognjišta i tu počinje stradanije: treba mnogo velikih i jakih plastičnih vreća (najbolje su one od veštačkog đubriva, dok ga je još bilo); litar benzina dođe koliko i kilo žive vage; kolje se po hladnom vremenu, snegu i ledu (to jest, stoka se tada kolje, da budemo precizni), pa je čist avanturizam dokopati se kuće.

Punjenje zamrzivača je – kao i Božić – porodični ritual: na najveći sto u kući prostre se najveća mušema, spreme se daska za meso, male plastične vrećice, uređaj za zavarivanje istih, naoštre se dva noža (veliki i mali) i satara i pripreme se poslužavnici. Mala deca pošalju se napolje u zimske radosti, a ostatak življa podeli posao: glava kuće zasuče rukave, uhvati se za nož i kaže: „Šta ćemo sa ovom komadeškom od buta?“ Ukućani se onda podele na dve stranke: šnicle i pečenje. „Pečenje“, odlučuje domaćin. „Šnicle smažete odmah kao skakavci, a pečenje je zasitnije, krompir žmićne u masti, a može i da se umače. Daleko je proleće.“

Tako se ide redom: krtina, krmenadle, butovi, paufleci, papci, vratovi, džigerice (bele i crne), iznutrice, kosti za čorbe i supe. Sve se to prvo iseče, raskomada i istesteriše, pa se složi na gomile. Onda nastupa najdelikatniji deo posla. Glava porodice opere ruke, popije lozu, mezne turšiju i zamisli se. Onda sedne, uključi uređaj za zavarivanje plastičnih vrećica i sačeka da se ugreje. Da bi se pakovanje obavilo na način uredan i brz, treba tri osobe: jedna, s masnim rukama, trpa meso u kesicu koju druga osoba (sa čistim rukama) drži, dok domaćin zavaruje kesicu po kesicu. U međuvremenu neko od pismene dece piše ceduljice: „šnicle“, „paprikaš“, „sitnež za čorbu“, „pečenje od buta“, „pauflek“ itd. Te ceduljice domaćin prvo gurne u kesicu – da se zna šta je šta – pa je onda zavari preko zagrejane žice u uređaju. Za to je potrebna sigurna ruka, ali i smisao za ekonomiju: plastičnih kesica, naime, nikad dosta, čak i kad su pakovane u one – davno zaboravljene – oprosti Bože! slovenačke rolne. Tako se događa da se po kući posle traže stare najlon-kese za papke, koščurine i ostali cubok. Ne baca se ništa: takva su vremena…

Kad se sve lepo upakuje i razmesti na one poslužavnike, nastupa vrhunac rituala: punjenje zamrzivača. Ako je reč o onom uspravnom modelu koji ima fioke ili ladice od žice, najbolje je fioke izvaditi i doneti tamo gde je zapakovano mesište. Samo se po sebi razume da je vredna reduša zamrzivač još prethodnog dana ispraznila, odledila, oprala i uključila da se ohladi kako treba. Sa fiokama je uopšte lakše: pristupačnije su posle. Ako je, pak, reč o zamrzivaču-škrinji, onom položenom, tu sad valja jako se zamisliti: šta ćemo jesti pre čega? Po prirodi raspoloživog prostora, treba složiti vertikalno tri ili četiri gomile mesišta tako da se ne izmešaju vrste, pa da bude uvek pristupa i krtini, i komadeškama, i iznutricama, i sitneži, i kostima. Ako se u škrinji čuva još i smrznuto povrće, kao što domaćice često čine (ili punjena kamila), eto muke.

Kad se zamrzivač jednom konačno napuni i zatvori, nastupa period iščekivanja, kada se hoda na prstima i osluškuje zuji li sprava, gleda gori li signalno svetlo i šta kaže termometar. Po pravilu, porodica još neko vreme okleva pre nego što će početi da jede zalihu mesa iz zamrzivača. Nekako im je žao da počnu odmah; toliki napori, očekivanja, emocionalne investicije. Dalje je sve u rukama okrutnih varvarskih bogova: pun zamrzivač je zalog odanosti njima – ili žrtva koju će možda zatražiti. Vlast uvek može da isključi struju; osvajači mogu da naiđu i naš zamrzivač uzmu („oslobode“, kažu oni).

Dok je zamrzivač pošteđen, sukob između plemena još nije s one strane svakog pomirenja: autoru su u Slavoniji, jula 1991, Srbi i Hrvati ponosno pokazivali zamrzivače bivših – prognanih – suseda i isticali da su puni i nedirnuti. Još su se, jadni, nadali da pravoga rata biti neće, da će se komšije vratiti i da će moći da ih pogledaju u oči. Onda su balkanski varvarski bogovi došli po svoje i zamrzivače je đavo odneo sa sve sadržajem, kao što će sve nas odneti.

Poslednje izdanje

Intervju: Dobrica Veselinović

Bojkot nije dobro rešenje Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve