Loader

Sutlijaš

02.avgust,19:51

Kada bi nam majka u detinjstvu, meni i mojoj sestri, pripremila sutlijaš, mi bismo kao oni cakani ružičasti prasići, pripijeni uz valov, prineli njuškice porculanskim zdelicama (na kojima su, nimalo slučajno, bili naslikani pingvini, ta mala, pernata ševrdala u snegu-sutlijašu Antarktika) i zaboli kašičice u sitnozrni, mramorni mir pirinča, oblaporno kusajući gustu, pirinčanu melasu, obilato začinjenu grožđicama, korom od limuna i cimetom. Taj magični lirski prah, lak kao obojeni dašak vetra, nežan poput daha na srebrnastoj plohi ogledala (fantazam tog lahora, zapravo, nemoguće je opisati) dolazio nam je kao i saten, damast, persijski tepisi i ostale bajoslovne stvarčice iz velike daljine. Tek, posle bojažljivih pijanstava buđenja, ljupki dah cimeta posećivao nas je svojom prašinastom tankoćutnošću, u neka jutra svilena i meka. Njegova egzotična mađija, kao i mekana ženstvenost i zaobljenost raskuvanog pirinča, imala je očaravajuć utisak na nas. Nabubrela zrnca skrivala su u sebi belu, preneporočnu dušu pirinča, koja je na naše prizmatične stomačiće, na naš gastrodigestivni trakt imala profilaktično, blagoutrobno i olfaktorno dejstvo.

Dabome, sutlijaš je izuzetno trezvena, blagohotna hrana, ali mu oblačići cimeta daju nekakvu začaranost, recimo onu iz priča „Hiljadu i jedne noći“. Moj otac imao je običaj da kaže da je sutlija par excellence transcedentalna i solarna hrana, čije kušanje ima moć propovedi. Elegantno bi dohvatio kašičicu, galantno nam se naklonio isvečano proslovio: „Iza sutlije je, dragi moji, čitava jedna civilizacija“. Tada još nisam bio siguran šta znače sve te reči: transcedentalno, solarno, civilizacija, a naročito ono, valjda na latinskom – par ekselans (da li sam dobro izgovorio?), ali onako bela, čismena i otmena, sutlija mi je među jelima bila isto što i hermelin, ili beli zečevi među životinjama. Tek, omama sutlijašem bila je potpuna (mentalni oblik te omame čuvam i danas u sećanju) i ja sam duboko verovao da je sutlija hrana samih anđela, devica, nimfica koje nemaju bubuljice i čednih dečaka koji u sumrak pišu pesme. U neka zlaćana jutra, sutlija me je podsećala na kristalizovanu nežnost, na jezero u osvit i na miris moje mlade majke dok u dvorištu prostire belo rublje.

Sipka belina riže ličila mi je na vihorne vejavice kad belina snega prosenjuje i ulazi duboko u krv, u srce i u sva čula. Voleo sam da posmatram te krhke, vlažne pahulje dok mjahko perjaju iz mraka belinom serafima, dok se volšebno raskrupnjavaju i ceo svet zastiru, mekano i tiho, nadzemaljskim mirom. Podozrevao sam da to po krovovima veje pirinač, tiha riža koju je neki dobrodušni Bog izdašno prosipao odozgo, iz svojih orijaških bisaga. I ceo svet je postajao proziran kao staklena kugla. Sve, baš sve je bilo belo i lako kao pena. I zvono na seoskoj crkvi zvonilo je belo, i pčelice su bile bele u krošnjama, i ovčice. O, Bože moj, živeli smo u beloj, pirinčanoj zemlji sutlijaša, trešnjevog behara i snega. Na gramofonu se vrtela neka ploča, carica bluza Bessie Smith, pevala je „Sent Luj bluz“. A bluz je, svakako najlepše slušati uz posmatranje pahulja koje se u svetom očišćenju kovitlaju oko ulične svetiljke (ah, taj glas, kao kad sneg veje kroz um) i sanjarenje o kakvoj dragoj devojčici srodnog duhovnog sastava, dostojnoj da joj poklonite svoju vitešku ljubav.

Kao što sav pirinač završi u zdelici sutlijaša, tako i sve pahulje ovog sveta postoje zato da završe oko nekog uličnog lampiona, tu gde detalj zaboravi na celinu i postane – Ona.

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve