Retro

Ništa nije slutio. Ni kada je pustila pjesmu o sjećanju na godinu ljubavi. Čak se ne sjeća ni da li je to bio talijanski original (Mina? Milva?), ili izvedba Lole Novaković.

Iz „Visokih potpetica" Pedra Almodovara, djevojci i mladiću najviše se urezala u sjećanje udarna muzička numera. Nisu znali zašto. Nisu im rekli da je to španjolska verzija pjesme pri kojoj su, prije 26-27 godina, začeti.

Budim se. Ne znam u kojoj sam godini. Uključim radio. Izgleda da sam u kasnoj psihodelji. Upalim TV. Još gore: počeci rokabilija. Prebacujem na neki strani program. Dona Samer i „I Feel Love". Nije valjda da sam tek na prvoj godini studija? Vraćam se radiju i počinjem brojati. Od 28 pjesama, 12 iz raznih faza i etapa moje mladosti (do tridesete). U sinoćnjem programu od 24, 11 numera iz moje mladosti. Znači, noću sam mlađi nego danju. Okrenem na još jedan, također muzički program. Nakon pola sata odlazim u kupaonicu da otkrijem gdje su postavili mikrofone. Jer, od devet stvari, šest su bile pjesme koje već godinama spadaju u moj repertoar dok se brijem.

Kasnije, na poslu, Petar L. mi povjerava da ne zna što da radi: ili da ponovo pusti kosu (malo teže, pošto je elegantno ćelav) i iz naftalina izvuče zvoncare, ili da ode kod psihijatra. Ima maniju muzičkog gonjenja. Mali ljudi u radio i TV-spravama, pa i oni u diskografskim kućama, čitaju mu misli. Ušli su u njegova najslađa sjećanja. Očajan je: nosače zvuka koje je preko dvadeset godina skupljao poput dabra i hrčka (inače, njegovi totemi), sada se mogu čuti i na najprovincijskijoj stanici. Prokletnici, oteli su mu uživanje u reminiscencijama (najčešće: „Gdje mi je bila pamet"), u društvu koje on odabere. Sadašnji dvadesetogodišnjaci ne samo da slušaju glazbu nego i uživaju u glazbi onih dvadesetogodišnjaka koji sada imaju, otprilike, 31-52 godine! Da li su sadašnji mladi toliko mutavi da ne znaju izraziti neku svoju viziju, recimo da je Zemlja piramida, nego recikliraju, reaktiviraju, reaktualiziraju naša muzička i druga saznanja o Zemlji kao, naravno, kocki.

Funkcija je obrade, kao sasvim legitimnog postupka, preusmeravanje projekcija (asocijacija, atmosfere, ili kako već „ono" zvati). Dakle, mada tekst i melodija mogu biti potpuno sačuvani, obrađeno ne mora sadržavati tzv. poruku originala. Kao što, uostalom, ni originalni Bob Dilan ili „Stounsi" na istom koncertu neće isto, pa ni slično značiti majci i sinu. Ali, čak i da je potpuno tako, što je to u aktuelnom roku – ali i u ostalimi glazvenim pravcima, u teatru, uopće u kulturi – da se sve više da podvesti pod – retrospektivu? Zar je toliki manjak autorskih skakača da se moraju reaktivirati provjereni obrasci i za kakav-takav odskok izvlačiti smežurane, užegle ili patinske platforme? Jesu li to prošle generacije rokera i ljubitelja srodne muzike mamuze zabile prejako, te tako, narušivši prirodan rok, garnituru koja je sada u najkreativnijem dobu oštetile za dobar dio njihovog sljedovanja inspiracije i naboja? Ili mi, već sa sijedim dlakama u kosi, naprosto ne njušimo kako sadašnji dvadesetogodišnjaci, a posebno tinejdžeri, imaju svoja pravila (de)kodiranja svega, pa i onoga na što smo se mi „palili"?

Ipak, kako to da „Pink Flojd", Dasti Springfild ili „Grejt-fal Ded" ponovo jašu? Zigi Marli samo je diskozna obrada Boba, a šamarom očeve nisu počastili ni Džulijan Lenon i mali Zapa. U opticaju je gomila prošlosti, pravog metuzalemstva. Remiksi, rivajvli, restauracije, retronuevo, retro... Ukratko – „nazadizmi". Nostalgija – što je internacionalizam za podgrijavanje jela za koje čovjek (trenutno ili dugoročno) uskraćen u ljubavi smatra da je sarma – uvijek je bila i bit će tražena roba. Ali, mi naše nostalgije ravnopravno dijelimo sa našom djecom! Čist incest. Ono što je ušlo u naše desno uho, izlazi iz njihovog lijevog.

A da nije retro-trend naprosto zato što se roku bliži kraj roka upotrebe, pa se, prije nego što konačno ispuši, vrti u sebi, prebire po sebi, komplicirajući svoj labuđi pjev? Nemajući više što reći, citira sam sebe. Sve je već kazano, samo, uz malu pomoć prijatelja iz diskografske industrije, treba odabrati pravi navod odgovarajućeg kandidata za globalnu buku.

Budućnost je već bila: ne samo da je iluzorno nego je i nemoguće tražiti druga rješenja. Napredak, ili ono što nam se činilo kao napredak, bio je, sada je vrijeme svođenja računa. Vrijeme više ne teče, sužava se. Historija svakog dijela i područja ljudske djelatnosti sažima se. Sva se raspoloživa iskustva sintetiziraju, spremajući se za očekivanu nirvanu ili Armegedon koji nastupa na kraju svakog stoljeća, a mi smo, k tome, još i na kraju drugog milenijuma. Glazba Perine, moje i ostalih mladosti, sve mode, svi stilovi, svi pravci kao da su nastali samo zato da bi učestovali na paradi 2000. godine! Muzika naših mladosti nas je samo usput opsluživala, ali je znala da će svoj puni domet imati tek za sedam godina, u nebeskom susretu sa svojim sestrama. Svako od nas je mislio da je roditelj, ili bar suvremenik. A sada se ukazuje da smo samo u česnici u velikoj postmodernističkoj sintezi, u kojoj su jednako mladi ritmovi sedamdesetih, kao i oni pedesetih godina!

Petar L. zaključava vrata. Nudi mi da smotam jednu (duhan, pravi hercegovački), te pušta mini-album „Svet je zopet mlad". Početak 1987, zar ne? „Videoseks" je obradio poznate šlagere šezdesetih, kompozicije Bojana Adamiča, Jože Privšeka, Mojmira Sepea, Jure Robežnika... „Vozi me vlak v daljave". Da, Anji Rupel su dobro stajale visoke potpetice. Ali, ipak je imala suviše debele prste, a?


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine