Loader

Shopping-nostalgija

01.februar,19:50

Još pre tri godine, ovdašnje samousluge bile su matematički dokaz da nešto kao Jugoslavija, podvučena žutim, ipak postoji; slovenački rezanci naslanjali su se na hrvatske supe; makedonska i srpska vina zajednički su stajala ponosno na braniku alkoholizma; so iz Tuzle udvarala se „Vegeti“; mleko i mlijeko, bez masti i separatizma, delili su isti magacinski prostor; šampon „Simbi“ kupovale su prelepe devojčice, ne razmišljajući o zavereničkoj hrvatskoj peni; bitka između „Knjaza Miloša“ i „Radenske“ izgledala je kao vešt marketinški štos, kraljevački kajmak se hrabro nosio sa zagrebačkim vrhnjem, a političko bratstvo-jedinstvo konzervirano je u sardinama iz Rovinja, pod idiličnim naslovom „Beograd“.

Tri rata docnije, podelili smo sve što se podeliti moglo; svaki je sir otišao na svoju stranu, svaka je pašteta dobila državni grb, svaki listić origana deklaraciju o nacionalnom podrijetlu. „Pekabela“ je na dezert-prostorima nove Hrvatske proglašena okupatorskim sladoledom; „Podravkine“ supe sa knedlama osuđene su u Srbiji na strogu robiju; makedonsko crno „T’ga za jug“ ukopalo se na jugu i ne mrda na sever; „Krašov“ čokoladni „Kolombo“ odustao je od otkrivanja crnogorskih potrošača; električni šporet „Slobode“ iz Čačka, na zapadu nekadašnje otadžbine danas se voli koliko i nagazna mina; lično vlasništvo miksera „Gorenje“ u delovima najsvežije Jugoslavije gotovo da je krivično delo; moguće uživanje srpskog potrošača u hrvatskoj genocidnoj torti „Ledolina“ savršen je razlog za špijunsku optužnicu, baš kao što su instant-pogačice sa čvarcima (sa ćiriličnim napisom) u posedu hrvatskog konzumenta eklatantan dokaz bliske saradnje sa jugo-četnicima ili jugo-nostalgičarima, između kojih, razume se, nema nikakve razlike.

Sasvim iznenada, januara 1993, ulazak u ljubljansku samouslugu „Maxi market“ izgleda kao povratak u zaboravljenu prošlost; slovenački rezanci i dalje se naslanjaju na hrvatske supe; dobroćudni džin sa „Evinih“ sardina još na mornarsku majicu nije okačio šahovnicu, što ne znači da neće; „laški rizling“ i „beli pinot“ (suho; briški vinorodni okoliš; proizvedeno in polnjeno v KZ Goriška brda), nešto usamljeniji nego obično, nemaju konkurenciju u „banatskom“ ili „župskom rizlingu“: nema „Carice Milice“, zaturio se negde „Car Lazar“.

Sa jedne od polica mašu mi „Palomine“ maramice; haluciniram da me prepoznaju „Fructal“ sokovi, čujem kako šumi „Bibita“ (orange/lemon), debele kranjske kobasice pozivaju da ih pomirišem, kraški vrat – alpski hladno, ali još srdačno tvrdi da se nije promenio, „Maggi“ kocke za juhu i „Podravkin“ paradajz iz plave tube objašnjavaju da ništa nisu skrivili, čak i „Simbi“ (u nekoliko šamponskih varijanti) pita za one crnokose devojčice gde li su, šta rade. To se i ja pitam, odgovaram glasno. Majonez „Tommy“ interesuje se za zdravlje zrenjaninskog „Dijamanta“ i vršačkog „Vitala“; iz niotkuda se pojavljuje „Zvijezda“ margarin, tik uz kilogram soli iz Tuzle, koja, po starinski, zdravo curi iz plave kartonske kutije, sa datumom proizvodnje: februar 1992. godine.

Tumaram samouslugom i nalećem na veliki frižider PKB; neko se potrudio da izbriše slova, ali je PKB neuništiv – ostala je nalepnica da prkosi nemačkim i austrijskim gotovim jelima koja se baškare u onim prostorima gde su bili naslagani sladoledi, paštete, zamrznuto povrće ili maline koje su mirisale na Šumadiju.

Korpa mi je puna; ne znam šta sam, skroz ošamućen, kupio. Tek u autobusu otkrivam da nisam zaboravio bučino ulje.

Nikad ga nisam voleo, ali šta mari.

Samo jednom se putuje u prošlost.

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve