Shopping-nostalgija

Još pre tri godine, ovdašnje samousluge bile su matematički dokaz da nešto kao Jugoslavija, podvučena žutim, ipak postoji; slovenački rezanci naslanjali su se na hrvatske supe; makedonska i srpska vina zajednički su stajala ponosno na braniku alkoholizma; so iz Tuzle udvarala se "Vegeti"; mleko i mlijeko, bez masti i separatizma, delili su isti magacinski prostor; šampon "Simbi" kupovale su prelepe devojčice, ne razmišljajući o zavereničkoj hrvatskoj peni; bitka između "Knjaza Miloša" i "Radenske" izgledala je kao vešt marketinški štos, kraljevački kajmak se hrabro nosio sa zagrebačkim vrhnjem, a političko bratstvo-jedinstvo konzervirano je u sardinama iz Rovinja, pod idiličnim naslovom "Beograd".

Tri rata docnije, podelili smo sve što se podeliti moglo; svaki je sir otišao na svoju stranu, svaka je pašteta dobila državni grb, svaki listić origana deklaraciju o nacionalnom podrijetlu. "Pekabela" je na dezert-prostorima nove Hrvatske proglašena okupatorskim sladoledom; "Podravkine" supe sa knedlama osuđene su u Srbiji na strogu robiju; makedonsko crno "T'ga za jug" ukopalo se na jugu i ne mrda na sever; "Krašov" čokoladni "Kolombo" odustao je od otkrivanja crnogorskih potrošača; električni šporet "Slobode" iz Čačka, na zapadu nekadašnje otadžbine danas se voli koliko i nagazna mina; lično vlasništvo miksera "Gorenje" u delovima najsvežije Jugoslavije gotovo da je krivično delo; moguće uživanje srpskog potrošača u hrvatskoj genocidnoj torti "Ledolina" savršen je razlog za špijunsku optužnicu, baš kao što su instant-pogačice sa čvarcima (sa ćiriličnim napisom) u posedu hrvatskog konzumenta eklatantan dokaz bliske saradnje sa jugo-četnicima ili jugo-nostalgičarima, između kojih, razume se, nema nikakve razlike.

Sasvim iznenada, januara 1993, ulazak u ljubljansku samouslugu "Maxi market" izgleda kao povratak u zaboravljenu prošlost; slovenački rezanci i dalje se naslanjaju na hrvatske supe; dobroćudni džin sa "Evinih" sardina još na mornarsku majicu nije okačio šahovnicu, što ne znači da neće; "laški rizling" i "beli pinot" (suho; briški vinorodni okoliš; proizvedeno in polnjeno v KZ Goriška brda), nešto usamljeniji nego obično, nemaju konkurenciju u "banatskom" ili "župskom rizlingu": nema "Carice Milice", zaturio se negde "Car Lazar".

Sa jedne od polica mašu mi "Palomine" maramice; haluciniram da me prepoznaju "Fructal" sokovi, čujem kako šumi "Bibita" (orange/lemon), debele kranjske kobasice pozivaju da ih pomirišem, kraški vrat – alpski hladno, ali još srdačno tvrdi da se nije promenio, "Maggi" kocke za juhu i "Podravkin" paradajz iz plave tube objašnjavaju da ništa nisu skrivili, čak i "Simbi" (u nekoliko šamponskih varijanti) pita za one crnokose devojčice gde li su, šta rade. To se i ja pitam, odgovaram glasno. Majonez "Tommy" interesuje se za zdravlje zrenjaninskog "Dijamanta" i vršačkog "Vitala"; iz niotkuda se pojavljuje "Zvijezda" margarin, tik uz kilogram soli iz Tuzle, koja, po starinski, zdravo curi iz plave kartonske kutije, sa datumom proizvodnje: februar 1992. godine.

Tumaram samouslugom i nalećem na veliki frižider PKB; neko se potrudio da izbriše slova, ali je PKB neuništiv – ostala je nalepnica da prkosi nemačkim i austrijskim gotovim jelima koja se baškare u onim prostorima gde su bili naslagani sladoledi, paštete, zamrznuto povrće ili maline koje su mirisale na Šumadiju.

Korpa mi je puna; ne znam šta sam, skroz ošamućen, kupio. Tek u autobusu otkrivam da nisam zaboravio bučino ulje.

Nikad ga nisam voleo, ali šta mari.

Samo jednom se putuje u prošlost.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine