Maistral

Maistral je vjetar ljeta. Imena maistral, maestral, meštral, meestrao, maestro, majstro, različiti su lokalni nazivi za sjeverozapadni vjetar koji u toplo doba godine piše na Jadranu skoro svaki dan od 9-10 sati ujutro pa do zapada sunca. Počne puhati kao slab povjetarac, ubrzo ojača, a popodne diže i visoke valove. Maistral je jak vjetar, ne buči, uvijek je lijepo vrijeme kada puše i najava je za lijepo vrijeme. Zimi ne puše. Hrvatska riječ za maistral je zmorac ili samorac, jer puše s mora, i još auster, smorac, poludanjac, zdolčec i zdolec. U pjesmi se spominje „friški zmorac iznad vrisja, zelenilom takne bore". Maistral nije opasan za brodove jer puše jednolično, gotovo bez mahova i ne dolazi iznenada. Nastavak maistrala je tramuntana, jača varijanta maistrala, malo modificiranog, također zapadnog smjera.

Iz nabrojanih naziva i definicija skupljenih po leksikonima i rječnicima naslućuje se zašto postoji maistral. Rashlađuje ljude ljeti. Za to je najpogodniji moćni maistral, koji je stvarno rijedak, ali kada puhne, u njemu se uživa na dva načina. Prvi, banalni, je da se otvori prozor, a drugi, je ukrcavanje u barku, obavezno sa kabinom jer u njoj uvijek ima nešto za piće, paljenje motora i sat, dva vožnje, uz polagano ispijanje travarice iz staklene čaše.

Postoje i žestoki noći mistrali koji na pučini prerastu u tramuntanu, a razviju se kada maistral u poslijepodnevnim satima ne stane. To izaziva probleme, posebno kada drugog dana ribarenja, rano ujutro, bacite parangale na velikoj dubini oko lastovskih otočića. U međuvremenu dok se riba sama lovi, svratite do svjetionika-hridi Glavat, zamjenite sa svjetioničarem zubaca za svježe pecivo iz njegove pekare. Đuro i gospođa ponude vas kavom na ravnim stijenama velikim kao rukometna igrališta, počne ćakula, nađe se damižana vina. Razgovor se oduži, domaćini ne kažu ali im je stalo da ostanete što duže. Ljudi su rijetko društvo na svjetioniku, raspoloženje raste, a jača i maistral koji je u međuvremenu zapuhao. Konačno krećete u kasno poslijepodne, prekasno, tramuntana je već raskopala more, valovi postaju bijeli od pjene. Bijeli su, naravno, i senjali kojima je obilježen početak i kraj parangala, pa je potraga za njima beskonačna.

Još ljepši je noćni maistral u vrijeme bonace, kada u tišini velolučke noći klapa Ošjak zapjeva, nevjerojatnim skladom glasova „Maistrale, moj prolitni hlade, ti mi kaži moga draga trage..."

U maistralu može se uživati plivanjem i jedrenjem. Zapamti se plivanje u mjestu svom snagom morske struje ka otočiću Sestrice. Struja je tako jaka da podsjeća na brze planinske rječice, samo što nije stalna, nestane kad i maistral.

Jedrenje po maistralu san je daskaša i jedriličara. Oštrina vjetra tjera ih na potpuno ulaganje vještine. Opisati jedrenje nije moguće, nešto bolji opis dat je u pjesmi „I am sailing" i Vojinoj priči o jedrenju na Jadranskoj regati, na pučini Jadrana, sa žestokom traumantanom u krmu. Trkaća jedrilica sa ogromnim špinakerom glisira po velikim valovima nevjerojatnom brzinom, vođena rukom iskusnog Mime, stalno u opasnosti od katastrofe koju samo vješti i hrabri znaju svladati i u njoj uživati. Davne 1943. godine jedrenje je spasilo grad. Eskadrila njemačkih bombardera uzletjela je iz Mostara sa naređenjem da bombardira Korčulu. Kada se približila, ugledali su stari grad, izbačen u Pelješki kanal, kako jedri po popodnevnom maistralu. Vođa eskadrile nije imao hrabrosti zaustaviti osmovjekovnu plovidbu i uništiti ljepotu. Sve bombe, po njegovom naređenju, bačene su u more.

Posebno uživanje su plovidbe po valovima. Prve su u malim barkama na vesla, kada malo stariji mangupi izvedu sitnu djecu iz mira uvale. Prigradica na valove popodnevnog maistrala u kanalu, da im testiraju hrabrost. Slična tomu je vožnja u ribarici kada se dijete zavuče u otvorenu bukaportu (za neupućene, kvadratni otvor na palubi barke) i uživa u propadanju čamca koji vozi okomito pramcem na valove maistrala. Na najužem dijelu uskog Pelješkog kanala, između Svetog Ivana i Kneža, maistral raskopa velike valove. Prelazeći kanal starim, pomalo rasušenim leutom iz Račišća, sjedeći na palubi gledate more kako se s visine valja prema brodu utonulom u udolinu dva vala. Slijedećeg ljeta leuta nema, sahranjen je. Nije iscijepan za ogrijev, nije ostavljen istrunut na obali, niti je spaljen kao obične barke.

Starac leut su Račišćani „po starinsku" napunili dopola kamenjem, izvezli dalje u kanal, izvukli klokun (čep na dnu barke) i leut je potonuo na dno, pokraj drugih potopljenih. Maistral je svaki dan iznad njega.

Maistral pojačava boje, što intenzivira ljepotu jadranskog krajolika. Kako navodi Predrag Matvejević u Mediteranskom brevijaru, pjesnici pripisuju vjetru osobine i muške i ženske, erotske i božanske, demonske i maglovite, vragolaste, porođajne i samrtne, udvaračke, jarosne, umilne, glazbene, glavobolne... A slikari kaže, slikaju vjetar preko valova. Slikari, međutim, slikaju vjetar i bojom. Na Natašinim slikama osamljenih borova, prepoznaje se maistral po boji mora koje je pozadina starim osamljenicima koji su na obodu otoka preživjeli požar. Kada ih tuče maistral, boja njihove krošnje postaje još zelenija, a more u pozadini ima tamnoplavu boju koja je jedino takva za vrijeme maistrala i na Natašinim slikama.

Kad gore žuka i borovi, maistral nosi vatru brzo, na preskoke, gdjekoji bor preživi, a većinu proguta oganj. Najvažnije je što maistral poslije razarajućih i rušilačkih, teških južnih, jugoistočnih i istočnih vjetrova („široko levante, svak se na te tuži"), začetih negdje iznad mongolskih stepa, rastjera sivilo, rasprši dim i prašinu, počupa travu sa Straduna i vrati ljeto Mediterana tamo gdje mu je mjesto.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine