»Žitan«

U traženju uteka iz uzaludne ljepote, ne pristaje li išta bolje od dobre cigarete? Kemel (ili česterfild) na usnama Hemfrija Bogarta, vinston za Džemsa Dina, goluaz, magla i Žan Gaben...

Postoje automobili, poput "spačeka" ili "bube", koji su više od prometala. Postoje odjevni predmeti, poput "šuškavca" ili čarapa s pojasom, koji su više od pokrivala. Postoje i cigarete koje su više od nikotina, katrana i još nekoliko desetina sastojaka, sve jedan štetniji i beskorisniji od drugoga. Ali, nasušna je suma tih sastojaka. Kada je zbroj konstitutivnih elemenata paklice cigareta u određenom odnosu, pod izvjesnim kutem, eto smotuljka kojima si ne samo zadovoljan nego radostan što se ubijaš.

Samo je nekoliko cigareta koje se daju prepoznati među hiljadama. Žitan spada u cigarete prema kojima se znalci odnose kao da su u sferi zračenja famme fatale: nastupajući svim snagama srca, gaze mozak. Crni duhan, bez filtera, k tome. Ljuta guja ili feferonka među cigaretama.

Žak Brel nije umro zbog "ciganke", nego baš od nje. Stalno ju je milovao (držao u rukama) i ljubio (pušio). U stvari, kao što objašnjava jedan profesionalni potrošač duhana, ta se cigareta ne puši, već se s njom boriš. To je cigareta koja pruža otpor, koju ne možeš uzeti tek tako, bez zavođenja. Možda je u tome veliki razlog zašto se nalazila na usnicama žena koje imaju višak hormona muškog karaktera, žena koje žele vladati ili barem učestvovati u igrama s velikim ulozima. Žene poput Simon Sinjore ili Brižit Bardo. Kao da kažu: možda ćeš me imati, ali će nakon tebe doći žitan. Jedino ako si borac, pa da podijelimo i to zadovoljstvo... Iv Montan je to umio, a za Brižitine drugove ne znamo.

Žitan je bio društveno-politički radnik prve klase. Oporost sumnjičenja u Francuskoj neposredno nakon oslobođenja: da li je i Žan bio kolaborant za vrijeme okupacije, možda je i suborac Luj i mene stavio na neki od popisa za odstrjel, na spiskove koje smo i mi, iz crvenog pokreta otpora, istina, imali, ali to je bilo sve za jednu sretniju, socijalističku domovinu. Pušio se žitan i u vrijeme povlačenja iz Alžira. I kada je general, prije razgovora sa japanskim premijerom, izjavio: "A sada ću malo čavrljati s malim prodavcem tranzistora." No, žitan – taj crni demon u plavoj kutiji – najbolje se kao i goluaz slagao s naivnom i ludističkom crvenošću šezdesetosmaškog gibanja. Juriš na nebo, s cigaretom u ustima! Pokušaj revolucije koja je u duhanskom dimu, a ne u dimu baruta. Kao što se, primjerice, u vrijeme talijanskog nacionalnog preporoda već na prvi pogled – brada ili ufitiljeni brkovi – raspoznavalo tko je za jedinstvenu Italiju a tko za državice ili za Austriju, tako su i pariške '68. plavi paketići bili svojevrsne crvene propusnice.

Uvuče li se žitan (naravno, termički obrađen), u ustima ostaje okus najbliži – željezari. Potpuno u skladu sa egzistencijalizmom Žana Pola Sartra, čiji nauk, također, spada u tešku industriju filozofije tekućeg stoljeća. (Usput, nije tek tako ovdašnja cigareta koja se najviše približila okusu " ciganke" nekadašnja ljubljanska "drava", ona s radnikom, u društvu čekića i nakovnja. Zaludno je Betovena slušati bez crnoga vina. Isto tako, kako Sartra valjano iščitati bez "ciganke" nalegle na donju usnicu?

Međutim, 1910. godine ništa nije obećavalo da bi upravo rođena cigareta mogla imati ikakve veze s ljevicom. Žitan je samo bolje izdanje goluaza. Od četiri varijante, "vizir" je bila luksuzna. I ne samo to. Žitan je pravo dijete kapitalistički tempirane produkcije. Da nije bilo moderne propagande, ne bi sam sadržaj (u cigareti o kojoj govorimo dominantna je latakija, a ne neka jeftina virdžinija) mogao proizvesti takav uspon potrošnje. Naime, prodaja je sa 19 milijuna u 1925, već u 1932. skočila na milijardu! Od 1943. do 1947. uobličava se poznata crna silueta Ciganke u plesu između spirala dima. Kapital se razvija tako što prima i "prispodobljuje" inicijative sa periferija sistema. Intelektualna je ljevica naletjela na jedan serijski proizvod, te od njega napravila svoj simbol, uzdigla ga do mita. Ni kriva ni dužna, "ciganka" je postala znakom protesta i pobune – protiv režima ili života, svejedno. Žan Pol Belmondo u posljednjoj sceni kult-filma "Do posljednjeg daha" mora potegnuti dim cigarete koliko elitne toliko i opasne (svodnici, marseljski kriminalci).
Pušači "ciganke" dijele se na naturaliste i reformiste. Prvi naučavaju da samo besfiltarni žitan pruža pravi crni užitak. Jer, kakvo je to stapanje ako se između drhtavog udubljenja i čvrstog štapića nalazi nešto treće – kondom? Druga struja kaže da je i žitan s filterom (od 1956) punopravni član porodice. Žitan je žitan, pa taman na kutiji bila i Vilendorfska Venera koja sjedi.

No, njihov zajednički, jedinstveni pokret otpora amerikaniziranim blendovima, nalickanim i plavušanskim cigareticama, osuđen je na propast. Od 1. januara 1993. u Zapadnoj Evopi zabranjene su cigarete sa više od 15 miligrama katrana. Čemu više pušiti ako neće biti punokrvne "ciganke"?

Mora da cigareta pruža poseban užitak kada je posljednja. Francuzi, kao i ostali zapadnjaci, povlače svoje poslednje legalne dimove. Adieu, Gitanes, mon amour. Njima će ostati sjećanje, a nama će se žitan tek ukazati kao znak jednog novog, posljeratnog kozmopolitizma, egzistencijalnog uzdisanja i udisanja. Naime, pošto se pušenje, ne samo kao pojava nego i kao pojam, izgoni sa Zapada, progoni na Istok, može se očekivati da proizvođači žitana i na nas bace oko. Dakle: Ciganko, toplodošla!

(Napomena: Tekst je, zbog poremećaja na crnom tržištu cigareta, rađen u dimu niške "morave" bez filtera. To je opravdanje za nedorečenosti u pisanju.)


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine