Loader

NUNS-ova krivična prijava protiv novinara

09.jul,00:36

Tužilaštvu za ratne zločine stigle krivične prijave protiv novinara "Politike", "Večernjih novosti", Radio-televizije Beograd i Radio-televizije Novi Sad

Nezavisno udruženje novinara Srbije podnelo je Tužilaštvu za ratne zločine krivičnu prijavu protiv novinara koji su se, kako ocenjuje ovo udruženje, tokom raspada SFRJ stavili u službu ratne propagande.

„Medijsko manipulisanje u širenju nacionalne i verske mržnje preraslo je u otvoreno podsticanje diskriminacije i neprijateljstva čime su stvorene psihološke pretpostavke za najbrutalnije ratno nasilje i zločine.

Zbog toga je NUNS podneo krivičnu prijavu protiv odgovornih osoba i novinara u Radio-televiziji Beograd, Radio-televiziji Novi Sad, dnevnim listovima Politika, Večernje novosti i drugim koji su svojim uticajem i značenjem u medijskom prostoru i kao državna medijska preduzeća sprovodili ratnohuškačku propagandu. Smatramo ih suodgovornim za ratna dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije koja su dovela do ogromnih materijalnih gubitaka i ljudskih žrtava i najstrašnijih ratnih zločina“, piše u saopštenju NUNS-a.

Poslednjih nedelja, na stranicama „Vremena“ vodi se polemika o tome da li Tužilaštvo za ratne zločine treba da se bavi slučajevima novinara koji su sprovodili ratnohuškačku propagandu. U aktuelnom broju „Vremena“ možete pročitati stavove <a href="

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=874933″ target=“_blank“>Nadežde Gaće, predsednice NUNS-a, kao i <a href="

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=874934″ target=“_blank“>Vojina Dimitrijevića i <a href="

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=874935″ target=“_blank“>Milana Dobrosavljeva, ili čitajte polemiku od prvog teksta koji je napisala <a href="http://www.vreme.com/cms/view.php?id=870741

“ target=“_blank“>Ljaljana Smajlović, predsednica Udruženja novinara Srbije.

TUŽILAŠTVU ZA RATNE ZLOČINE REPUBLIKE SRBIJE

Izvršni odbor Nezavisnog udruženja novinara Srbije podnosi

KRIVIČNU PRIJAVU

prоtiv:

 NN licа (оdgоvоrnih licа i nоvinаrа u Rаdiо-tеlеviziјi Bеоgrаd, Rаdiо-tеlеviziјi Nоvi Sаd, dnеvnim listоvimа „Pоlitikа“, „Vеčеrnjе nоvоsti“ i dr.), zbоg krivičnоg dеlа оrgаnizоvаnjе i pоdsticаnjе nа izvršеnjе gеnоcidа i rаtnih zlоčinа iz čl. 145. KZ SRЈ.

R а z l о z i

 Smаtrаmо dа su, prе izbiјаnjа оružаnih sukоbа nа prоstоru bivšе Јugоslаviје, nа tоm istоm prоstоru, u mеdiјimа, gоvоrоm mržnjе i širеnjеm lаžnih infоrmаciја vršеnе pоlitičkо-prоpаgаndnе priprеmе dа sе u јаvnоsti stvоri uvеrеnjе о оprаvdаnоsti оružаnоg sukоbа i, u njеmu, grubоg kršеnjа nоrmi mеđunаrоdnоg humаnitаrnоg prаvа. Smаtrаmо, tаkоđе, dа su tо bili prаvnо nеdоzvоljеni оblici prоpаgаndе i dа su, sаmim tim, prеdstаvljаli krivičnа dеlа.

 Оvоm prilikоm žеlimо dа prе svеgа ukаžеmо nа tо kаkо su u tim аktivnоstimа učеstvоvаlа pојеdinа оdgоvоrnа licа i nоvinаri nеkih mеdiја u Srbiјi. Smаtrаmо dа su sе оni оtvоrеnо stаvili u službu tаdа аktuеlnоg rеžimа, pоdstičući i širеći, prе svеgа mеđunаciоnаlnu i vеrsku mržnju, аli i nеdоzvоljеnu prоpаgаndu. Sа јоš vеćim intеnzitеtоm nаstаvili su svојu аktivnоst i u tоku оpštе pоznаtih оružаnih sukоbа nа оvim prоstоrimа u vrеmеnu оd 1991. dо 1999. gоdinе.

 Izvеštаvајući sа prоstоrа оružаnih sukоbа, svеsnо sе šаlju, а pоtоm оbrаđuјu i оbјаvljuјu pоlulаžnе i lаžnе infоrmаciје о nаvоdnо strаvičnim zlоčinimа pripаdnikа „drugе“ strаnе. Tо је оbјеktivnо imаlо snаžаn еfеkаt i uticај nа širu јаvnоst, а nаrоčitо nа pојеdinе pripаdnikе i rеgulаrnih i tzv. „pаrаvојnih“ оružаnih fоrmаciја, dа sе „оsvеtnički“ pоnаšајu u tim sukоbimа, činеći nајtеžе zlоčinе prеmа civilimа (ubistvа, mučеnjа, nеčоvеčnа pоstupаnjа, pоvrеdе tеlеsnоg intеgritеtа, zаstrаšivаnjа, tеrоr, rаsеljаvаnjе ili prеsеljаvаnjе civilnоg stаnоvništvа, rаzаrаnjе vеćih i mаnjih nаsеljа, prоtivzаkоnitа zаtvаrаnjа, pljаčku imоvinе stаnоvništvа i dr.), zаtim ubistvа, mučеnjа i nеčоvеčnа pоstupаnjа prеmа rаnjеnicimа, bоlеsnicimа i rаtnim zаrоbljеnicimа. Svе оvе činjеnicе su pоznаtе iz vеćеg brоја prоcеsuirаnih slučајеvа, kаkо prеd Hаškim tribunаlоm, tаkо i prеd Vеćеm zа rаtnе zlоčinе Оkružnоg sudа u Bеоgrаdu i, prеthоdnо, prеd sudоm оpštе nаdlеžnоsti – Оkružnim sudоm u Bеоgrаdu.

Svа tа i tаkvа pоstupаnjа pојеdinih pripаdnikа nаvеdеnih оružаnih fоrmаciја, prоtivnа mеđunаrоdnоm humаnitаrnоm prаvu i kао tаkvа sаnkciоnisаnа i nаšim Krivičnim zаkоnikоm, оbјеktivnо su dеlоm prоizlаšlа iz svеsnе mеdiјskе mаnipulаciје pојеdinih nоvinаrа i оdgоvоrnih licа, prе svеgа nаvеdеnih srеdstаvа infоrmisаnjа. Tаkvо njihоvо pоnаšаnjе i оbјеktivnо i subјеktivnо prеdstаvljајu rаdnjе pоzivаnjа i pоdsticаnjа nа izvršеnjе rаtnоg zlоčinа i dа su timе izvršili krivičnо dеlо оrgаnizоvаnjе i pоdsticаnjе nа izvršеnjе gеnоcidа i rаtnоg  zlоčinа iz čl. 145. KZ SRЈ.

 Оvоm prilikоm vаm u pоtvrdu nаših оsnоvаnih sumnji dа su pојеdinci, kоје zа sаdа pеrsоnаlnо nе оprеdеljuјеmо, izvršili prеdmеtnо krivičnо dеlо, dоstаvljаmо slеdеćе štаmpаnе i еlеktrоnskе prilоgе.

 Smаtrаmо nužnim dа Tužilаštvо zа rаtnе zlоčinе izvrši оdgоvаrајućе prоvеrе nаših nаvоdа, dа еvеntuаlnо prikupi drugе infоrmаciје i dоkаzе, tе dа nаkоn tоgа zаhtеvа pоkrеtаnjе krivičnоg pоstupkа prоtiv оdrеđеnih licа, zа nаvеdеnо krivičnо dеlо.         

Izvršni оdbоr Nеzаvisnоg udružеnjа nоvinаrа Srbiје

U Bеоgrаdu 1.  јulа 2009. gоdinе

PRILOZI UZ KRIVIČNU PRIJAVU

 

PRILOG 1

Prilozi u medijima koji su pozivali i podstrekivali na činjenje ratnih zločina (Period: 1991. –  1995. godine; 1999. godina)

1. „DOSIJE NUNS“, TEKSTOVI „MEDIJI I RAT“, Uloga medija i novinara u raspirivanju međunacionalne mržnje i ratovima na području bivše SFRJ, autorke Ivana Jovanović i Mirjana Pantić, broj 29, juni 2009. godine:

 Rubrika „Odjeci i reagovanja“, „Politika“, juli 1987. – mart 1991; Radina Vučetić i prof. Aljoša Mimica obradili su u izdanju Fonda za humanitarno pravo obiman materijal iz rubrike, knjiga objavljena i u drugom, dopunjenom izdanju. „Preko te rubrike lansirani su svi stereotipi koji su Srbe u celoj Jugoslaviji pripremili za ono što će doći 1991, na tezi da su ugroženi od novog genocida. Potpisnici tekstova u toj rubrici bili su brojni akademici, novinari i druge javne ličnosti.  Istovremeno, na stranicama ‘Politike’ oglašavali su se akademici (Ćosić, Tadić, Marković, Ivić, Krestić i drugi). Oni su se uvek javljali u ključnim trenucima, kada je trebalo objasniti da je Srbija žrtva zavere, da se u Sloveniji i Hrvatskoj desila kontrarevolucija, da Srbima u Hrvatskoj i Bosni preti genocid, da Srbi, Hrvati i Bosanci ne mogu zajedno i slično. Po pravilu intervjuisao ih je Milorad Vučelić“, kaže Sonja Biserko i dodaje da su njihovi intervjui uvek bili plasirani na po nekoliko prvih strana Politike. U više od 4.000 autentičnih ili falsifikovanih pisama čitalaca postavljeni su osnovni obrasci srpskog nacionalizma, kaže za Dosije o medijima istoričarka Radina Vučetić. Ta je rubrika, prema njenoj oceni, od velikog značaja za razumevanje načina na koji je javno mnjenje u Srbiji i Jugoslaviji bilo sistematski pripremano za buduću dirigovanu dekonstrukciju zemlje i ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Prema njenim rečima uticaj ove rubrike bio je mnogo veći od onoga koji se mogao očekivati od forme „pisama čitalaca“. Trebalo je najpre da probudi nepoverenje prema drugom, zatim da proizvede strah, a onda i da podbode mržnju. Istraživanjem je utvrđeno da u spornoj rubrici dominiraju klasični pamfleti, paraliterarno oslanjanje na epsko nasleđe, kvazisociološke montaže probranih poluistina, tendenciozna feljtonizacija istorijskih događaja i melodramski iskazi. „Odjeci i reagovanja“ nesumnjivo su promenili ton, pa i kompletnu uređivačku politiku ne samo u matičnom dnevnom listu, nego u srpskom novinarstvu uopšte. To je postao model za druge medije, pre svega za Televiziju Beograd.

 Sociolog Stjepan Gredelj: tokom ratova u bivšim jugoslovenskim republikama televizija i naročito radio bili su daleko opasniji od štampe; mediji su u ogromnoj meri uticali na zločine koji su se dogodili. „U ratu, kad sa radija imate pokliče ohrabrivanja, ljude je lako ubediti da je na primer 40 beba zaklano u Vukovaru, da su od dečijih prstića pravljene ogrlice“, dodaje on, i naglašava da u takvim medijskim operacijama nisu učestvovali samo mediji, već čitave strukture, od kulturnih do političkih institucija. One su formirale javno mnjenje, a mediji su bili ‘drugi ešelon’. Pozivajući se na izveštaje Crvenog krsta, autori istraživanja objavljenog pod nazivom ‘Mediji i rat’ utvrdili su da iz etnički mešovitih sredina već u februaru 1991. godine odlaze i Srbi i Hrvati, a ključni razlog je medijski proizveden strah od rata.

Metodologiju koja se u medijima razvila najpre u Srbiji, Gredelj tumači ciničnom kombinacijom reči. Po njemu, to je bila ‘spontana organizovanost, ili organizovana spontanost’. „Naprosto, krenulo je na jedan način, a onda su ljudi počeli da dosoljavaju, presoljavaju…“, kaže Gredelj i dodaje da su se po principu Gebelsove formule „hiljadu puta ponovljena laž postaje istina“, i za vreme rata u bivšoj Jugoslaviji informacije ponavljale sve dok ih ljudi nisu prihvatali bez razmišljanja. Kao rezultat takvog pristupa, taj rat imao je samo „džepove“ otpora i nije naišao ni na kakav protest šire javnosti. Naprotiv, tenkovi na putu za Hrvatsku ispraćeni su cvećem. 

 Novinar Dragomir Olujić Oluja je ubeđen da se s velikom verovatnoćom može pretpostaviti ko su pisci scenarija, odnosno kreatori matrice koju su od Politike i tadašnjeg RTB-a preuzeli i drugi mediji. Prema Olujićevom mišljenju, Slobodan Milošević je postavio sistem, temelj i ciljeve, a posao su operativno odradili nekadašnji direktori Politike i RTB-a Živorad Minović i Dušan Mitević, književnik Brana Crnčević i pojedine ličnosti iz Srpske akademije nauka i umetnosti, pre svih Dobrica Ćosić, a ne treba preskočiti ni Matiju Bećkovića i Udruženje književnika Srbije. U toj ekipi bilo je i entuzijasta, među kojima je i drugi čovek tadašnjeg režima Borisav Jović. On je, tvrdi Olujić, pisao pod pseudonimom u Politikinoj rubrici „Odjeci i reagovanja“ a, kako kaže, verovatno nije bio jedini.

 U januaru 1991. godine na prvom programu Televizije Beograd emitovan je dokumentarni film o Martinu Špegelju, a Politika je izvestila da je „Otkriven hrvatski plan oružane pobune“, uz citat Špegeljeve izjave iz pomenutog filma „Mi smo u ratu s vojskom. Ako do nečega dođe, pobiti ih sve na ulici, u stanovima, bacati bombe, pištolj u stomak, žene, djecu…“.

TV Beograd emitovala je i nekoliko izjava ‘ubačenih hrvatskih terorista’ koji su ‘javno priznali da su planirali da u Srbiji čine zločine. Politika je krajem januara 1991. godine objavila komentar Milorada Vučelića koji će kasnije biti postavljen za direktora Radio-televizije Srbije: „Moramo se do kraja i bez iluzija i samoobmana suočiti sa činjenicom da se u Hrvatskoj, među Hrvatima, do sada nije našao niko ko bi izrekao bar jednu reč osude javnim planerima ‘kasapljenja’ i novog ustaškog genocida nad Srbima i svim drugim nepoćudnim. To do sada nije uradio nijedan hrvatski intelektualac, niti književnik, nijedno društvo ili udruženje, niko od poslenika javne reči, niko od ugleda i autoriteta, nijedan propagandista, a ni katolička crkva. Hrvatska, dakle, ponovo šuti…“.

Pozivajući se na izveštaje Crvenog krsta, autori istraživanja objavljenog pod nazivom ‘Mediji i rat’ utvrdili su da iz etnički mešovitih sredina već u februaru 1991. godine odlaze i Srbi i Hrvati, a ključni razlog je medijski proizveden strah od rata.

 Večernje novosti objavile su nedelju dana pre demonstracija 9. marta 1991. u istom broju tri verzije vesti o jednom pravoslavnom svešteniku u Slavoniji, pa je u jednoj objavljeno da je ubijen, u drugoj da je ranjen, a u trećoj da je zarobljen..

 Komentar Slavka Budihne, objavljen 16. februara na RTB, u kojem je optužio Srpski pokret obnove da je „produžena ruka ustaškog hrvatskog režima“.

 Vest o „masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovu naselju, 20. novembar 1991. Tu vest prvo je objavio tadašnji dopisnik agencije Rojters Vjekoslav Radović (u periodu posle oktobarskih promena 2000. šef informativne službe Demokratske stranke Srbije), a zbog demantija koji je sutradan usledio njemu je u toj kući uručen otkaz. U Dnevnikovom dodatku emitovan je razgovor sa čovekom koji je „otkrio“ nepostojeće leševe, a snimak je i danas moguće videti na sajtu Jutjub. TVB je najpre objavila (ne pozivajući se na Rojters nego na nezavisnu britansku televizijsku mrežu ITV) vest o „masakru 41 deteta u osnovnoj školi u Borovu naselju. „Stanica prenosi izveštaj fotoreportera Gorana Nikića prema kojem su pripadnici hrvatske garde, povlačeći se iz Vukovara, izvršili pravi pokolj čitavih srpskih porodica“, najavio je spiker, uz sliku ruševina i bašti u kojima su bili leševi više ljudi odevenih u civilnu odeću. Usledio je razgovor u studiju sa ‘Nikićem’: „Oni su to povadili iz podruma, to su bile gomile, spajali su glave, tela, to je sve stravično izgledalo. Probao sam da snimim, međutim praštali su meci i jedan od vojnika repetirao je pušku i naredio mi da spustim aparat“. Već sutradan TVB je objavila da je ‘fotoreporter’ negirao sve ono što je bio izjavio. Slični obrasci korišćeni su i u hrvatskim medijima koji su kao odgovor na vest o 40 beba u Vukovaru objavili da „srpski četnici prave ogrlice od prstića“ ubijene hrvatske dece. Primera radi, hrvatski ženski časopis Svijet, u izdanju iz avgusta 1991, umesto modom i receptima bavio se „hrvatskim majkama“, „četnicima“, „agresorima“, „zločinima“ i sličnim temama.

 TV Beograd je na početku rata u Hrvatskoj objavila izjavu „zarobljenog hrvatskog teroriste“ koji novinaru priznaje da je pred srpskim majkama zaklao njihovo dvoje dece. Na snimku se vidi mladić neurednog izgleda koji mrmljajući nepovezano odgovara na pitanja novinara. Novinar ispituje grubim tonom, često prekida odgovore.

„X: Prvo su me odveli dole, u ćošak, tamo je bilo dvoje dece, vezane za stolicu.

NOVINAR: Ko te odveo?

X: Srnić Ivica i Hasanović Ivica.

NOVINAR: Da, doveli su te i šta su ti rekli?

X: Tamo je bilo dvoje dece vezane…

NOVINAR: Malo glasnije pričaj!

X: … Bilo je dvoje dece vezane za stolicu i onda mi je Ivica dao noževe… rekao mi da moram zaklati…

NOVINAR: Koliko su deca bila stara:

X: Otprilike 15 godina.

NOVINAR: A šta su ta deca radila, kako su to prihvatila i kako su se ponašala kad su te videla da im s nožem prilaziš?

X: Plakala su.

NOVINAR: Plakala su. A jesu te molili možda nešto?

X: Jesu, ali Hasanović Ivica mi je zapretio što smo se posvađali prije, ja sam morao zaklati djecu. Majke su plakale.

NOVINAR: A je li ti bilo žao?

X: Jeste.

NOVINAR: Zašto si to učinio?

X: Zato što su me oni naterali.

NOVINAR: Naterali su te. Kako si ih zaklao?

X: Nožem.

NOVINAR: Nožem. A kakav je to nož bio? Je l’ to bio običan nož neki, kakav nož? Specijalan? Skakavac?

X: Kao ‘rambo’ nož. Imao neke zube, kompas i crne korice.

NOVINAR: Objasni kako si zaklao decu?

X: Sa levom rukom sam, kako su bili vezani, u’vatio za kosu i preš’o do pola nožem.

NOVINAR: Samo da te pitam, jesi ti tada to radio u normalnom stanju, da nisi prethodno popio neki lek, neki prašak da nisi dobio?

X: Prije toga su mi bili dali injekciju…

NOVINAR: Ko ti je dao?

X: Srnić Ivica.

NOVINAR: Srnić Ivica. Jesi ti to dobrovoljno prihvatio, tu injekciju?

X: Nisam, bio sam prisiljen.

NOVINAR: Sve si, kako te shvatam, pod prisilom radio?

X: Da.

NOVINAR: Koliko neposredno pre nego što si zaklao decu, koliko neposredno pre toga si dobio injekciju?

X: Dobio sam injekciju… vreme ne znam baš točno.

NOVINAR: Pa, koliko, 10, 15 minuta pre toga, koliko?

X: Bilo je malo više.

NOVINAR: Objasni, kako si postupao sa decom. Prišao si im, ona su plakala…

X: Da.

NOVINAR: Idemo dalje, pričaj, onda si levom rukom uhvatio za kosu i preklao jedno dete. Kako? Preko grkljana, je l’?

X: Ovako… do pola.

NOVINAR: Jesi bio okrvavljen?

X: Nisam.

NOVINAR: Znači, dosta si stručno radio.

X: Bila je tamo jedna plahta…

NOVINAR: Je l’ gledao neko taj tvoj čin što si radio?

X: Gledale su majke.

NOVINAR: Majke su gledale. Šta su radile? Plakale su i molile?

X: Da.

NOVINAR: A šta ti je Srnić u tom trenutku govorio?

X: On je rekao da moram zaklati i to drugo dete.

NOVINAR: Onda, šta si radio dalje?

X: Onda sam morao i to drugo dete zaklati…“.

 U tekstovima „Zločini na salašu“ i „Štit od talaca“, koje su Večernje novosti objavile 13. novembra 1991. i 20. novembra iste godine, autori T. Bakić, D. Stojić i M. Petrović pisali su o hrvatskoj „životinjskoj prirodi“. O hrvatskom „varvarstvu“ pisalo se u istom listu u tekstovima „Ustaše ubijaju – i svoje“ i „Krajišnici zauzeli Saborsko“ 12. i 17. novembra 1991, a potpisnici su N. Nenković, M. Janošević i M. Bošnjak.

 U tekstovima koje su potpisali D. Stojić i M. Petrović „Iz podruma u slobodu“ i „Zveri klale u ponoć“ (14. i 22. novembar 1991),  govorilo se o „demonskoj prirodi“ Hrvata, dok je Anđelko Dragojević u Večernjim novostima 22. novembra 1991. u tekstu „Sve zločince za sve žrtve“, pisao o njihovom „nepojmljivom sadizmu“. Novosti su u tekstu „Specijalci čiste mine“,  potpisanom inicijalima B. B. M., 20. novembra 1991. pisale i o „polnoj izopačenosti“ Hrvata koji su, kako je navedeno, „obukli žensku odeću da bi pobegli iz grada“. Pisalo se i o „rasnoj inferiornosti“ Hrvata, uz tvrdnje da regrutuju crnce, ali i da koriste decu kao „živi štit“.

 Novinar Jovan Dulović, nekadašnji reporter „Politike ekspres“, priseća se dvojice dobrovoljaca iz Crne Gore koji su se, podgrejani novinskim tekstovima i televizijskim prilozima s ratišta, zaputili u Vukovar. Kad su videli šta se tamo dešava rešili su da se vrate kući. „Rekli su: Nismo mi došli ovako da ratujemo. Otišli su i niko ništa nije mogao da im kaže“, kaže za Dosije Dulović.

 JNA na bršadinskom silosu, potpuno pustom, gde se po izmetu moglo utvrditi da već neko vreme hrvatske snage tu nisu boravile, mnogobrojne dopisnike beogradskih medija to nije sprečilo da pišu o velikoj pobedi Jugoslovenske armije i „oslobađanju silosa od ustaša“. U novinama je osvanuo naslov „Borba za silos“, navodi Dulović, koji je s vojnicima došao u silos i dodao da je naslov pratila izmišljena priča o tome koliko je hrvatskih vojnika bilo na silosu, kako su pobegli, šta su pobili… Prema njegovim rečima mnogi su svesno izmišljali priče, jer su znali da će im tekstovi ući u novine, pa su mogli da pišu šta su hteli. „Što više pljuješ i izmišljaš to je sigurnije da će ti tekst biti na vrhu strane“, dodao je on.

„Sećam se, bio je tamo neki Jelenko Slatinac, dopisnik Politike ekspres, koji je pisao te izmišljotine, lupao, brkao… Napisao je jednom da su Hrvati u Bršadinu kod Vukovara zaustavili voz i pobili oko 100 ljudi, što je potpuna besmislica. Posle toga sam sreo neke ljude koji su me pitali jesi li ti Slatinac? Ja sam rekao da nisam, a ovaj mi pokazuje novine sa spiskom mrtvih, na kojem je i njegovo ime, i kaže: ’E, ovo sam ja, a ovaj ispod što piše da je masakriran je ovaj što stoji pored mene’“, seća se Dulović.

To je, kako ocenjuje, bilo tragično, a čovek koji mu je pokazivao novine sa spiskom pobijenih bio je besan i bojao se da će njegova familija pročitati da je mrtav i da će se uznemiriti.

 Reporter Branko Brudar obavestio je 1991. godine auditorijum državne televizije da Hrvati pustoše srpske kuće, da su posegli za svim mogućim sredstvima, uključujući i teške droge, pa im se tako nadrogiranim i pomahnitalim teško odupreti na bojnom polju. Brudar je istovremeno „umirio“ publiku „optimističkom prognozom“ da ustaški pohod neće dugo trajati jer je pobeda srpskih branilaca izvesna: „Ratu u Hrvatskoj teško je prognozirati kraj, ali je zato ishod tog rata vidljiviji. Kao i u svakom, i u ovom ratu jedno od najmoćnijih oružja jeste motiv. Srpski branioci koji su u međuvremenu konsolidovali svoje redove, tako da su od naoružanog naroda postali dobro organizovana vojska, imaju jak motiv – odbrana boljeg života, ognjišta, ali i dostojanstva drugog po veličini naroda na teritoriji sada već bivše Hrvatske. Druga strana, ustaše i belosvetske horde plaćenika i pljačkaša, baš u tome – u pljački nalaze svrhu ratovanja“, naveo je Brudar.

 „Ustaško vrhovništvo je u svoj pakleni plan uništenja srpskog naroda sem Šiptara sa Kosova i Metohije i iz Makedonije uključilo i narkotike. Budući bojovnici se na poligonima za obuku drogiraju, tako da na front dolaze kao neizlečivi narkomani. Oni u svojim borbenim kompletima, zavisno od afiniteta, nose heroin, morfijum, LSD i kombinuju ih sa alkoholnim pićima. Protiv tako drogiranih i praktično neuračunljivih vrlo je teško ratovati. Pogotovo ako se uzme u obzir da su se hrvatske vlasti od kraja Drugog svetskog rata na ovamo vrlo temeljito spremale za ovo što se sada događa. Jedan od primera koji potvrđuje ovu tezu jeste i Vukovar, grad u zapadnom Sremu koji je pretvoren u pravo utvrđenje. Borbe za oslobođenje ovog grada vode se danonoćno, a oslobodioci se bore bukvalno za svaku kuću“, naveo je Brudar u svom TV prilogu iz Vukovara.

 Milijana Baletić, ratna reporterka Televizije Novi Sad, koju gledaoci pamte po izveštavanju sa prvih linija fronta u Dubrovniku i u Vukovaru, nije štedela reči da opiše šta rade „ustaški koljači“ i da na mahove iskritikuje one koji im ne pružaju otpor.

„Kako je moguće da se ovde u Vukovaru toliko održe ustaše? Mora da im je narod pružao podršku. Šta vi mislite?“, upitala je novinarka TV Novi Sad dve građanke koje je zatekla u Vukovaru. Jedna žena odgovara da ne zna, da je novinarka „puno pita“, a Baletićka nastavlja: „Kako je moguće da se narod nije pobunio protiv njih, a druga žena odgovara: „Neće protiv svojega niko“.

 „Izazivanje etničke mržnje putem sredstava javnog informisanja, satanizacija dotadašnjih sunarodnika, školskih drugova, kolega, bila je uvertira u rasplamsavanje rata. S jedne strane stajali su Srbi, „nebeski narod“, a s druge strani plaćenici, mudžahedini, ustaše, koljači…“

 „Izvestila“ je da su u Suboticu, preko Katoličke crkve u tom gradu, dovođene „zenge“ i pripadnici HVO, odakle su konvojima prebacivani na lečenje u Mađarsku. Posle izlečenja, vraćali bi se na vukovarsko ratište, tvrdila je Baletić. „Evo nas u Subotici. Odatle se vrši organizovano prebacivanje ustaške bande u Mađarsku, zemlju koja znači slobodu za koljače. Pitamo prozvanog: gospodine Skenderoviću, pomoći zločincu da pobegne – da li je to pitanje humanosti, demokratije ili saučesništva?“, upitala je Baletić svog sagovornika Julija Skenderovića, tadašnjeg predstavnika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. „Saučesništvo sa zločincem je za svaku osudu“, odgovorio je Skenderović. Milijana Baletić je nastavila: „Kako se osećate sada kada se zna da ste vi jedan od tih koji je pomagao zločincima“, na šta je Skenderović odgovorio da to nije tačno. „Priznanje nismo ni očekivali“, konstatuje Baletić na kraju priloga. Za informativni program državne televizije radila je od 1991. do februara 1994. kada je, kako je kasnije objasnila, specijalni izvestilac UN Tadeuš Mazovjecki tražio preko Saveta bezbednosti UN da joj se zabrani rad.

 Kada su i slali tekstove bez doterivanja, urednici su se trudili da začine stupce, dodajući, oduzimajući, komentarišući… „Sve što urednicima nije odgovaralo brisali su. Masakrirali su tekstove, ne samo moje, nego sve one od kojih je mogla da se napravi priča da smo pobedili…“, kaže Jovan Dulović.

 Državna agencija Tanjug bila je glavno pomagalo Radio-televiziji Beograd i „patriotskoj“ štampi. Ti izveštaji nisu imali nijednu dodirnu tačku sa davno uspostavljenom agencijskom formom – kratko, jasno i bez komentara.

 U izveštaju iz Vlasenice u Bosni, koji je prenela Politika 1. oktobra 1992, reporter Tanjuga, uz sve gnusne detalje mučenja, prenosi kako su Srbe u Bosni pekli na ražnju. „Srbi s područja Birača u istočnoj Bosni i dalje su u neopisivom šoku posle prošlonedeljnog masakra u kojem su muslimanske snage ubile više od 60 sunarodnika. Strahuje se za sudbinu oko 50 Srba koji se vode kao nestali. Masakr nad 33 civila u srpskom selu Podravanje, dvadesetak kilometara jugoistočno od Milića, i nad 28 civila i vojnika u selima Rogosija i Nedeljište kod Vlasenice, zasigurno su među najstravičnijim u višemesečnom ratu u Bosni i Hercegovini. Žrtve su, kažu patolozi koji su izvršili obdukciju, na najsvirepiji način klane, ubijane tupim predmetima, lobanje su im razmrskane, sečeni su im prsti, polivani su benzinom i paljeni. Lekari iz vojne bolnice u Milićima Zoran Mitrović i Slobodan Đerić potvrdili su novinarima da su obdukcijom utvrdili da su dvojica masakriranih Srba ‘pečena na ražnju’. Takve tvrdnje dokazuju ne samo žicama nađenim na zglobovima šaka i oko skočnih zglobova na unakaženim i ravnomerno sagorelim telima ove dvojice, već i raščerečenim položajem leševa“, detaljan je bio izveštač Tanjuga.

 London, 30. avgusta 1992. (Tanjug) – Samoproklamovani muslimanski parlament u Londonu u subotu je otvorio registar za dobrovoljce koji žele da pomognu „svojoj braći u Bosni“, saznaje Tanjug iz pouzdanih izvora. Prethodnica islamske armije ima više stotina fanatičnih boraca, stigli su početkom avgusta, ali se zna da su osmorica već ostavila kosti u Bosni, dok ih je najmanje 10 ranjeno. Prema Sandej tajmsu, glavni cilj im je da sa bosanskim snagama stvore koridore opkoljenog Sarajeva prema Hrvatskoj i Jadranu, kako bi lakše dopremili teško naoružanje i dobrovoljce iz islamskih zemalja. Samo u Travniku, piše londonski list, juče je na front protiv Srba krenulo 80 Arapa. U njihovom zeničkom štabu vijori se velika crna zastava sa stihovima iz Kurana… (Kompletan izveštaj objavljen u listu Politika)

 Goražde, 6. septembra 1992, Politika – „Noćas je, uprkos kiši, plamteo veliki požar u Goraždu. Njegovi zlokobni odsjaji videli su se daleko. Muslimanski ekstremisti spalili su srpske kuće u Vranjskoj mahali, od predela Glamoč prema vojnoj industriji ‘Pobjeda’ kojoj takođe preti uništenje u vatrenoj stihiji…. Samo uz ogromno požrtvovanje boraca, kao i komandanta Dobre Stanišića, muslimanske snage sprečene su da se sa područja Viševice probiju na prostor Kozare. Odatle bi, navodno, lako mogli da ugroze Čajniče, a opkoljavanje ovog malog ali strateški vrlo važnog grada, ugrozilo bi živote najmanje pet hiljada nejači, među kojima 4.000 izbeglica“, opisao je novinar Politike Radovan Kovačević dešavanja u dolini Drine u ranu jesen 1992. godine. 

 „Još jedna lekcija iz ratovanja, ali i iz rodoljublja za pripadnike zelenih beretki na fočanskom ratištu. Opšta muslimanska ofanziva u kojoj je bilo angažovano više muslimanskih brigada u potpunosti je razbijena. Činjenica da je muslimanski Radio Sarajevo priznao gubitke od 300 mrtvih Alijinih ratnika dovoljno govori o žestini sukoba, ali i odlučnosti srpskih boraca Foče da odbrane slobodnu teritoriju. Kakvi su to ljudi koji su u svom suludom islamskom pohodu ostali zauvek na srpskoj zemlji“, upitao je izveštač za RTB Drago Todorović s fočanskog ratišta. Na rancu ovog nesrećnika ispisano je ime i prezime: Neziri Naim. Ostali koji leže – nepoznati. Možete da zaključite da muslimani, pored toga što kukaju da nemaju hrane i municije, od sveta kupuju i dobijaju preko crnog tržišta i iz Irana“. Tekst koji je Todorović pročitao bio je pokriven slikom leševa u osvojenoj Foči i municijom za koju je gledaocu sugerisano da je zaplenjena u borbi.

 O zbivanjima u Sarajevu, ili kako se tada govorilo na sarajevskom ratištu, publiku u Srbiji uglavnom izveštavali novinari s Pala koji su podatke dobijali od Vojske Republike Srpske pod komandom Ratka Mladića. Novinarka Rada Đokić, pozivajući se na izvesnu srpsku stražu, jednom prilikom je javila: „Muslimanski ekstremisti dosetili su se, valjda, najstravičnijeg načina mučenja na planeti. Protekle noći srpsku nejač žive su bacali u kaveze s lavovima u Zoološkom vrtu Pionirska dolina!“ Ista novinarka javljala je da „na sarajevskom ratištu muslimanske snage uz pomoć stranih plaćenika otvaraju jaku vatru na srpske položaje iz svih pravaca“. Onaj ko je čuo ove dve vesti ni u snu ne bi poverovao da su Srbi zaposeli brda oko Sarajeva i da četiri godine granatiraju grad u kojem nije bilo elementarnih uslova za život, a civili ginu od gelera, snajpera i granata.

 U srpskim medijima JNA, teritorijalci i dobrovoljci nazivani su „oslobodioci“ i „branioci“, a hrvatske i muslimanske vojne jedinice „ustaše“‘, „mudžahedini“, „ustašoidne horde“, „crnokošuljaši“, „bojovnici“, „zenge“, „pijana i drogirana soldateska“.

 Srpske snage, uglavnom paravojne formacije kojima je (bar zvanično) komandovao Željko Ražnatović Arkan, ušle su u Zvornik početkom aprila 1992. godine. Grad su zaposeli dobrovoljci koji su iz Srbije stigli u organizaciji Srpske radikalne stranke i raznih drugih stranaka, udruženja i službi. Naredna tri meseca preostalo muslimansko stanovništvo zatvarano je u improvizovane logore, pljačkano, ubijano, proterivano. U gradu koji je zbog straha i divljanja te paravojske napustilo i srpsko stanovništvo, danima su ležali ostavljeni leševi ubijenih ljudi. Dobrovoljci pod komandom kapetana Dragana, ali i druge paravojne formacije, organizovano su pljačkale muslimanske kuće i prevozile stvari preko Drine u Srbiju, a u prazne muslimanske kuće i stanove useljavali izbeglice iz drugih delova Bosne. Srpski mediji objavili su samo informaciju da je grad „oslobođen“, prikazujući džamiju na kojoj se vijorila srpska zastava, sa čijih je zvučnika odjekivao „Marš na Drinu“. U junu, kada su iz sela Kozluk stanovnici organizovano autobusima odvedeni najpre do Loznice, pa zatim vozom sa stočnim vagonima na Palić i, konačno, preko granice u Mađarsku, TV Beograd objavila je prilog o muslimanskim izbeglicama kojima je „utočište“ pruženo u Srbiji. Izmučeni ljudi govorili su pred kamerama kako su lepo dočekani i prihvaćeni, a novinar nijednom rečju nije došao do toga da su ljudi bili primorani da organizovano napuste svoje domove i da potpišu izjavu da svu imovinu ostavljaju – opštini Zvornik.

‘Falsifikat’ slike Uroša Predića „Siroče na majčinom grobu“ koji je objavljen u Večernjim novostima kao ‘autentičan’ snimak stradanja Srba u Bratuncu. Poznata je i „Majka iz Prekala“, fotografija žene koja s puškom o ramenu i sa dvoje dece ide poljem, iskorišćena da prikaže patnju Srba na Kosovu krajem osamdesetih.  Kasnije se, međutim, ispostavilo da je komšijsku pušku na rame nesrećne žene stavio snalažljivi fotoreporter da pojača utisak (Dosije 27-28, tekst Borisa Dežulovića „Kako je sporni otkup stana teži greh od nespornog raspirivanja mržnje“).

Poslednji, neobjavljeni tekst novinarke Duge Radislave Dade Vujasinović bio je intervju s liderom Srpske radikalne stranke Vojislavom Šešeljem koji je odgovarao na pitanja povodom hapšenja ratnih zločinaca za koje se tvrdilo da su na ratište otišli u organizaciji radikala, što ta stranka negira i danas.

 U vreme NATO bombardovanja jedna od glavnih poluga režima, podseća Dragomir Olujić, bio je tadašnji ministar informisanja Aleksandar Vučić koji je svakog dana držao brifinge za glavne i odgovorne urednike medija. U vreme Vučićevog mandata ubijen je Slavko Ćuruvija, a usvojen je i zloglasni Zakon o informisanju prema kojem su izricane drakonske kazne medijima. Vučić je tokom rata u BiH radio kao novinar Srpske televizije na Palama. 

 „Miloševićeva politika bila je utemeljena na tzv. samoostvarujućem proročanstvu – prvo se dokazivalo da ne možemo da živimo zajedno s Hrvatima  (Slovencima, Bosancima, Albancima…) i se zahtevala podela, a onda se provociralo, podmetalo, huškalo i ‘kevtalo’. Kada bi druga strana počela da se opire i ‘odgovara’, završavalo se konstatacijom: ‘Eto, šta smo vam rekli’ i – izazivanjem rata, etničkim čišćenjima, iseljavanjima i progonima, paljenjem i rušenjem kuća, uništavanjem imanja, logorima, ubijanjem ljudi, streljanjima i sličnim“, kaže Olujić.

U tome su, objašnjava on, učestvovali svi – svako na svoj način – od škola, univerziteta i Akademije, preko partija, uključujući i opozicione, i državnih ustanova/službi, najviše Jugoslovenska narodna armija i Služba državne bezbednosti, pa do Srpske pravoslavne crkve!

 Dragomir Olujić kaže da je ćutanje o događajima imalo za cilj da se sopstveni građani drže u pokornosti i neznanju. „Na primer, nakon što je početkom 1994. godine jedna jedina granata, prema mom sudu, slučajno pala s položaja Armije BiH na, ako se dobro sećam, Šamac, Karadžićeve i Mladićeve ‘vlasti’ i Vojska Republike Srpske su – prvi put, poslednji put i nikad više – pozvale novinare, i domaće i strane, da dođu u taj grad i potpuno slobodno razgovaraju sa svima. Pa kad su oni u razgovoru s meštanima spomenuli blokadu i granatiranje Sarajeva sa srpskih položaja, niko im nije verovao, jer se o tome u ‘republičko/srpskim’ medijima ćutalo. Miloševićev režim pribegavao je medijskim malverzacijama, najzad, i zbog toga da bi lakše došao do ‘topovskog mesa’. To je u konačnici bio sav njihov smisao“, zaključuje Olujić.

 Lokalni mediji, naročito u ratnim područjima, zloupotrebljavani su na drastičan način. Na suđenju optuženima za ratne zločine u Zvorniku, svedočeći pred Okružnim sudom u Beogradu o okolnostima u kojima je njen suprug Abdulah Buljubašić uhapšen i kasnije ubijen, Jasna Buljubašić ispričala je da su se oni iz kratkog izbeglištva vratili u Zvornik pošto je na lokalnom radiju objavljen proglas da se svi koji su otišli moraju vratiti do 15. maja 1992. Bilo je objavljeno da će onima koji ne dođu do tog roka biti oduzeti imovina, stanovi i radna mesta. Čim su došli u Zvornik krenuli su u opštinu da se prijave, ali je usput njen suprug uhapšen i odveden i više ga nikada nije videla. Ispostavilo se da je preminuo u jednom od improvizovanih zatvora od posledica zlostavljanja.

 Dnevni list Politika, ‘ispovest’ dvojice izbeglica iz Sarajeva novinaru Radovanu Kovačeviću, 5. avgusta 1993. godine: reportaža je bila ilustrovana fotografijom čoveka koji maše noževima, uz potpis „Igra noževa muslimanskog vojnika posle pobede nad Hrvatima kod Bistrice“.

 Uz neprestano degradiranje i etiketiranje Albanaca sa Kosova kojima je pripisivana odgovornost za bombardovanje, mediji su posebnu pažnju posvetili negiranju humanitarne katastrofe na Kosovu zbog koje je do intervencije i došlo. U jednom od Politikinih tekstova Aleksandar Apostolovski 29. marta 1999. objavio je s podnaslovom „Humanitarna katastrofa omiljena fraza režisera krize na Kosovu i Metohiji“ ciničan napis o tome da se na graničnom prelazu prema Makedoniji nalaze „tobožnje izbeglice“ i da navodi stranih medija o kolonama izbeglica s Kosova koje čekaju da pređu granicu nisu tačni, jer na toj teritoriji – snega nema.

 Politika Ekspres 29. jula 1993. objavila je nadnaslov „Austrijski plaćenici u hrvatskoj vojsci: Ispovest Ulriha Grošedla“ i naslov „Ubijanje je moj posao“. Na istoj strani objavljena je i „Ispovest profesionalnog sarajevskog ubice“, izvesnog snajperiste Jusufa, pod naslovom „Vidim mu lice i pucam“.  Ne može se utvrditi ni identitet tih ljudi, kao ni njihova dalja sudbina, pa nije moguće reći da li su zaista bili zarobljeni Hrvati ili službenici tajnih službi koji su u montiranom procesu učestvovali u propagandi. 

 Princip ispitivanja pred kamerama iskorišćen je tokom sukoba srpske policije i kosovskih Albanaca 1998. godine, kada su uhapšena braća Ljuam i Bekim Mazreku iz Mališeva. Oni su 2001. godine osuđeni na 20 godina zatvora, ali su 2002. amnestirani i zajedno sa više od 1.000 Albanaca koji su bili u zatvorima u Srbiji vraćeni na Kosovo. Braća Mazreku uhapšena su 2. avgusta 1998. godine, a bili su optuženi da su učestvovali u ubistvu i mučenju civila u selu Klečka na Kosovu. Televizija Beograd emitovala je snimak „priznanja“ braće Mazreku, a u ispitivanju učestvuje tadašnji dopisnik Radio televizije Srbije sa Kosova i vojni komentator Milovan Drecun. Tokom sukoba na Kosovu Milovan Drecun snimao je za RTS slikovite „priloge s terena“. Zalegao bi na zemlju i u prvom planu snimka komentarisao detalje: „Ono što vidite u šumi, dragi gledaoci, to su albanski teroristi“. A među golim stablima drveća, 15 metara dalje od Drecuna, šunjale su se neke tamne siluete. Karakterističnim glasom i na svoj spontan, prepoznatljiv način, učestvovao je i u ispitivanju braće Mazreku.

NAJAVA VODITELJA DNEVNIKA: „U selu Klečka, pred mnogobrojnim domaćim i stranim novinarima, predočena slika za neverovati. Ostaci uništenih ljudi u krematorijumu, kao iz nacističkih vremena. Učesnici tog nečasnog, necivilizovanog akta, jasno su i čini se bez ikakve griže savesti, pred kamerama odgovarali na pitanja istražnog sudije i novinara.

PREVODILAC: Po Bekimovoj izjavi, to je mesto gde su streljali desetoro.

NOVINARKA X: Je li bilo civila?

PREVODILAC: Da. (Odgovara Bekim Mazreku)

NOVINARKA X: Da li su bili žene, deca starci?

PREVODILAC: Dvoje dece, tri žene, dva mlada momka i tri čoveka.

NOVINARKA X: Jesu li bili Srbi ili Albanci?

PREVODILAC: Srbi. Mislim da su bili Srbi.

MILOVAN DRECUN: Kako se vi zovete?

MAZREKU (uz pomoć prevodioca): Ljuan Mazreku iz Mališeva.

MILOVAN DRECUN: Jeste vi učestvovali u streljanju srpskih civila?

MAZREKU: Da.

MILOVAN DRECUN: Da li ste učestvovali u silovanju?

MAZREKU: Da.

MILOVAN DRECUN: Koliko žena ste silovali pre streljanja?

MAZREKU: Silovao sam samo jednu.

MILOVAN DRECUN: Koliko godina je imala?

MAZREKU: 15.

Sledi komentar voditelja uz snimke naoružanja, albanskih zastava…: Nezapamćeni i nažalost ne jedini zločin albanskih terorista samo je dodatak plamenu nasilja i zla koje takozvana OVK širi Kosmetom i dokaz je o pravom licu separatista što ognjem i mačem uz pomoć poznatih mentora iz sveta žele da ovladaju svetom srpskom zemljom. Maske su ovog puta pale. Ne mogu za terorizam da postoje dvostruki aršini i svet to mora da shvati. Ta vajna OVK nije ništa drugo do grupacija siledžija…“. Vest o zločinu braće Mazreku bila je plasirana dan pošto je tenkovskom granatom ubijeno 11 članova porodice Aslani koji su napustili svoju kuću u jednom selu u opštini Suva Reka. Među poginulima bilo je osmoro dece od šest meseci do 13 godina i tri žene, što je posebno uznemirilo međunarodnu javnost. Braća Mazreku tri puta su izvedeni „na mesto zločina“ kako bi ponovili priznanje različitim novinskim ekipama. Treba li spomenuti da o pogibiji porodice Aslani srpska javnost preko svojih medija nije bila obaveštena?

Sonja Biserko tvrdi da je i list Duga imao važnu ulogu u propagandi, kao i Epoha koja je već 1991. donela „mape razgraničenja“ u SFRJ. Te mape kasnije su korišćene u procesu Tužilaštva MKTJ protiv Slobodana Miloševića.

Prema njenoj oceni Politika ekspres već tada je bila „neka vrsta tabloida s najprizemnijim podvalama“. Večernje novosti, NIN i Politika bili su strateški nacionalni listovi koji su „obradili“ javno mnjenje za ono što je kasnije došlo. Navela je da je Milošević centralizovao medije i da je imao uređivački kolegijum koji je svakog dana zasedao i donosio odluke o strategiji. Ona je navela da je već 1988. godine stavio pod kontrolu sva Politikina izdanja, kao i sve elektronske medije. Novosadsku televiziju je, kako tvrdi, koristio za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj i Bosni. Takođe je osnivao i lokalne televizije u Kninu i Banjaluci, koje su kontrolisali Beograd i JNA. Čak su i vodeći novinari bili iz Beograda ili Sarajeva, dodaje Biserko.

2. Tekst novinara Borisa Dežulovića: »Kako je sporni otkup stana teži greh od nespornog raspirivanja mržnje“ (Dosije NUNS, broj 28, mart – maj 2009.)

3. Časopis PRAVDA U TRANZICIJI, brojevi 10 i 11, tekstovi na temu PRAVNI OKVIRI ZA POKRETANJE KRIVIČNOG POSTUPKA PROTIV NOVINARA KOJI SU POZIVALI NA RAT, Regionalna konferencija o odgovornosti medija za ratne zločine, Dubrovnik, novembar 2007. godine, u organizaciji Hrvatskog novinarskog društva, Nezavisnog udruženja novinara Srbije i Mediacentra Sarajevo; na konferenciju su pozvani predstavnici tri tužilaštva – Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, Tužilaštvo BiH, kao i predstavnici Kancelarije Vrhovnog državnog tužioca Crne Gore.

4. Dokumentarna serija »Slike i reči mržnje«, Lazar Lalić, »Arhitel«, Beograd

5. DOKUMENTARNE RADIO EMISIJE IZ VUKOVARA SVETLANE LUKIĆ, SVETLANE VUKOVIĆ

Poslednje izdanje

Intervju: Dobrica Veselinović

Bojkot nije dobro rešenje Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve