Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
"Zar je išta od toga važno naposletku svega?", piše naš čitalac Branislav Poledica u odgovoru na pitanja o naših dvadeset izgubljenih godina ("Vreme" br. 964, 25. jun 2009), postavljenih povodom dvadesete godišnjice mitinga na Gazimestanu 1989, na kome je Slobodan Milošević ustoličen za nacionalnog vožda. Većina čitalaca koji su se odazvali na tu anketu, međutim ne misli tako i upušta se u detaljnu i veoma uravnoteženu analizu uzroka tog sunovrata. Od mnogih obimnih pisama koja su stigla u redakciju "Vremena", u našem štampanom izdanju, za početak, biramo dve lične ispovesti, zato što one upečatljivo i autentično, bolje od svake analize, govore o drami tog vremena. To su delovi dirljivog dnevnika naše čitateljke Kose Pakuševskij o danima koji teku i nose strepnje, rastanke, bolesti, oskudicu i poneku radost u smutnim vremenima; i beleška Gorana Vladisavljevića o tome kako je njegov otac jednom, 1987, došao kući sa posla i rekao: "Sutra vozim Slobodana Miloševića u Grčku!", i kako su šest godina kasnije u Japanu pomešali prezime Milošević i Vasiljević.
Nastavak u sledećem broju "Vremena".
Širi izvodi iz sadržaja ankete dostupni su na ovom linku
(Povezani članci (sa strane) – "Vox populi")
Tako su tekli zemaljski dani
(dnevničke beleške)
Jesen 1993. Snabdevamo se, kao nekad, pričali nam naši stari, na tačkice. Nama, ima nas četvoro, pripada 25 kg brašna, 2 kg šećera, 1 kg soli, 2 kg praška za pranje veša i 3 litra ulja. Hleb košta 500 miliona. U minusu sam oko 40 milijardi. Sutra ću dobiti deo plate, pokriću samo deo minusa. Radnje avetinjski prazne. Zjapilo tuče u mozak. Šta je Orvel za naš jad!?
Januar 1994. Deda Avramov dinar stupio na snagu. Dobijam platu i žurim na pijacu. Kupujem banane, jabuke, mandarine… jedva vučem prepune kese. Dobila sam preko sto dinara plate, prebogata sam. Tatina penzija je 42 dinara i on misli da je prebogat. Primećujem da se ljudi osmehuju, da je narod živnuo i da se sa radošću izgovara ime Avramovo.
Mart 1995. Dva meseca nije bilo plate. Sad se stabilizovalo. Pa ipak, da ne pripremam đake za prijemni, bilo bi čupavo. Glava porodice već mesecima na prinudnom odmoru. I on radi svašta. Inženjer na pijaci prodaje sitnarije, domaćinstvu neophodne, iz Rumunije, šegrtuje kod poznanika u stolarskoj radionici, i veruje da njegova fabrika neće propasti jer je neophodna ovoj zemlji. Mrzim reči sankcije, rat, politika… Deca dobro uče. Često gunđaju. Nemaju više živaca za ono naše: „Strpite se samo još malo“.
Godina ista, jesen. Stigle izbeglice iz Bosne. Ujak i ujna kod mog tate na selu. Koliko tuge u očima devedesetogodišnjeg starine, mog ujaka. Jedinac sin mu se, da ne bi ratovao, iselio u Australiju, sa porodicom. Ujak danima ćuti. Ujna tuguje za cukom. Sva imovina izgorela, kuća, staje, stoka, a ona plače za psom. Razumem njihovu tugu, ali pomoći slabo mogu. Idem da ih vidim povremeno, otćutim sa ujakom neko vreme, prisetim se letnjih raspusta kod njih, divnih slika moje Bosne, nestašluka sina njihovog dok je bio dete, i… Kako smo dozvolili da nam se sva ova zla dese? Zašto u ovoj zemlji uvek bude kasno za razgovor, kako se boriti sa zlom koje se uvek, još jače nego pre, obrušava na ljude i zaustavlja život, jednostavni, mali, obični, kao što je moj, i život ljudi oko mene.
April 1997. Operisana sam. Rak dojke. Stigla na vreme, kažu. Nema ni citostatika, ni zračenja! Porodica i prijatelji su uz mene. To me čini jakom. Idemo dalje. Kontrole, redovne, i život bez stresa, i to kažu. To, u ovoj zemlji ne može. Sve je stres, sve je politika, sve je daleko od normale. Probaćemo, velim sebi, da se manje jedimo, da…
Januar 1998. Badnje veče. Spremam večeru. Nema više baka da idemo kod njih, a činili smo to godinama. Ceo blok miriše na ribu. Postavila sam sto, muž uzeo stari molitvenik svoje mame i čita na staroslovenskom i ukrajinskom prigodne molitve i tako hoće da obraduje sinove i podseti ih na baku, dok ja nestrpljivo iščekujem da se pojave. Kradem trenutak od zaborava. Napolju petarde i dečji glasovi.
Juli 1998. Naše mlađe čedo položilo prijemni na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Prvi na rang-listi. Maksimum bodova. Osećam da su mi pluća tesna. Radost, radost, telefoni, čestitanja, stres. Računa li se i ova vrsta stresa, pitam svog doktora dok se hvalim uspehom deteta, i obavljam redovnu kontrolu zdravlja.
Jesen, iste godine. Naš stariji sin prvi put kumovao. Troškovi. Čitam knjigu i beležim: „Dobro je imati novac i one stvari koje se za novac mogu kupiti, ali dobro je takođe zaustaviti se bar jednom i biti siguran da nismo izgubili one stvari koje se za novac ne mogu kupiti.“ Drugarstvo koje prerasta u kumstvo. Šta ima vrednije i lepše od toga!? Neću da brinem što smo se, po našem običaju, isprsili. Bilo je čekova dosta, pisala sam i pisala. Vredelo je. Nije kum dugme!
Februar 1999. Diplomirao naš stariji sin na Mašinskom fakultetu u Novom Sadu. Odbrana diplomskog, čista desetka. Dan za pamćenje. Lepote radi kojih vredi živeti.
Utorak, 30. mart 1999. godina. Noćas su opet tukli oko Novog Sada. Mala Sofija u skloništu proslavila rođendan. Ponašam se kao kvočka. Samo da su svi moji u mom vidokrugu. Ponovo pišem stihove. Sami se izlivaju iz mene. „Sve strahom dotaknuto, drukčije poruke šalje/Tišina najjače u mraku tuče, izmešali se strahovi od danas i juče i kad ćutimo, muče.“ Sofiji, umesto rođendanske čestitke, šapućem: „Spavaj, mrvice, vreme je stalo, čovečanstvo je noćas palo.“ Tih ratnih dana drugovala sam i sa poezijom Matije Bećkovića. Zabeležila, 22. maja, pa još markirala, ovo Matijino: „Osećalo se da jeste, mada se videlo da nije. Sve je bilo zbog nečega, samo se nije znalo zbog čega.“
kosa pakuševskij
Kako me je okarakterisao gospodin Verner
Za Slobodana Miloševića sam prvi put čuo negde 1987. kada je moj otac došao kući sa posla i rekao: „Sutra vozim Slobodana Miloševića u Grčku!“ Tada sam se prvi put upitao ko je taj Slobodan Milošević. Vozio ga je kasnije i na Gazimestan, istina samo do Prištine, nakon čega je ovaj nastavio put helikopterom i tu se otprilike, zbog njegove penzije, prekida svaki kontakt mog oca i Slobodana Miloševića.
Prvi put sam imao problema zbog Slobodana Miloševića već nekoliko godina kasnije, 1991. Tada sam dobio stipendiju holandske vlade i taman kada sam se spremao da otputujem na specijalizaciju, holandski konzul u Beogradu, izvesni gospodin Verner, mi je rekao: „Vaša stipendija se ukida. Vi ste žrtva sankcija.“
Pretposlednji put sam imao problema sa Slobodanom Miloševićem 2003. godine. U jednoj japanskoj banci sam pokušavao da pošaljem novac u Srbiju, ali su mi rekli da novac ne može biti poslat.
– Zašto?
– Ne možemo vam reći razlog, to je naša poslovna tajna.
– Ali molim vas, recite mi, koji uslov ne ispunjavam.
– Zabranjeno nam je da vršimo novčane transakcije članovima porodice Milošević!
– Ali ja se uopšte ne prezivam Milošević.
– Izvinite molim vas, gospodine, za nas Japance Vladisavljević i Milošević je veoma slično, pa smo mislili…
Poslednji problem sa Miloševićem sam doživeo svega nekoliko dana kasnije. Iako sam živeo u Japanu mesecima, nikada do te večeri nisam čuo da se na njihovom japanskom dnevniku spominje reč Beograd. Te večeri na dnevniku sam prepoznao čak dve reči: Beograd i Đinđić. Ostatak vesti nisam razumeo, ali sam video kola hitne pomoći ispred Urgentnog centra. Sećam se da cele noći nisam mogao da zaspim, da nisam imao internet u stanu, da sam prvi došao na posao sledećeg dana, da sam odmah upalio kompjuter i otvorio jedan naš sajt. Nadao sam se naslovu „U Beogradu ranjen…“.
Nažalost, naslov je glasio „Metak u srce“. Setio sam se odmah Slobodana Miloševića i pomislio da će se plodovi zla koje je posejao po Srbiji osećati još decenijama.
Između ovog poslednjeg i onog prvog problema koji sam spomenuo, smestilo se još bezbroj drugih većih i manjih problema koje sam imao zbog tog čoveka: od čekanja u redovima, preko Dafine, do bombi nad Beogradom i ukradene mladosti. Od za mene nepoznatog putnika u salonu Falkona postao je Balkanski krvnik koga po zlu pamte u čitavom svetu. A šta se desilo u međuvremenu sa mnom, „žrtvom sankcija“, kako me je okarakterisao gospodin Verner? Dobio sam neke druge stipendije, „veće i bolje“, kako je govorio Milošević za naše srušene mostove.
goran vladisavljević
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve