Loader

Banket u Blitvi

21.oktobar,19:49

Ako je još nešto ostalo za uživanje (osim destilisanih alkohola), onda su to dobre knjige. U skladu s tradicijom ovog lista, daćemo veoma nepopularan predlog: čitajte Miroslava Krležu. S obzirom na vanredno stanje, policijski čas i ostale poremećaje normalnog života, valjalo bi čitati starog gospona ne baš hronološki: prvo „Zastave“, ako može, a zatim „Banket u Blitvi“, temu ovog članka. Ako nemate strpljenja, nije bitno: „Banket“ je od suštinskog značaja. Parafraziraćemo prvu rečenicu te monumentalne knjižurine: „Iz mora krvi i govana isplivala je Velika Srbija kao limena zvečka“.

Ljuljajući se kao Štrumfovi u limenoj zvečki na uzburkanom moru krvi i govana, ne možemo da se ne setimo još jedne rečenice iz „Banketa u Blitvi“: „Ljudsko je meso najjevtinija i najunosnija roba“. Dr Krleža je tako 1934. godine, pre ubistva viteškog kralja ujedinitelja, izrazio suštinu naše krvave i usrane istorije kao trgovačku, jajarsko-vaćarošku suštinu, na koju se sve ovo – na kraju krajeva – i svodi. Tu su poruku sasvim nagonski prvi shvatili naši lokalni lopovi i gangsteri, navalivši na bojište kao muve na govno, prerušeni u „dobrovoljce“ i „gardiste“ svih boja i nacionalnosti, pljačkajući šta se moglo dohvatiti i pravdajući svoje prisustvo klanjem nevinih civila druge nacionalnosti, onako – usput. Trgovci ljudskim mesom tako uvežbavaju buduće kasape sopstvenog naroda: pre nego što se udavi u (svojim) govnima i u (našoj) krvi, naš će nam Barutanski svoje uvežbane ukoljice pustiti s lanca ovde, u Srbiji, kao svoju poslednju odbranu i osvetu. U nekrofilskoj atmosferi ovog besmislenog rata koji samo nekrofilijom može da prikrije svoju jajarsku prirodu, trgovina Krležinim „jevtinim, a unosnim ljudskim mesom“ postala je glavna politika. Eto zašto treba ponovo čitati „Banket u Blitvi“: to je knjiga koja je – kao svako temeljito proročanstvo – kukuriknula pre vremena, ali zato veoma pouzdano. Tu imamo sve: autokratskog vladara (Barutanski) koji je kao pile u kućine zapleten u sopstveni haos ideala i prozaičnih ambicija volje za moć; arogantne oficirčine, ravnodušne prema sudbini zemlje koja ih plaća; populističko-fašističke bande razbojnika koje iz svake politike izvlače ličnu korist kroz banalnu pljačku; ogroman broj podguznih muva sastavljen od netalentovanih pisaca i pesnika, loših vajara i slikara, akademika za koje se niko ne seća šta ono behu napisali, tupih kompozitora novokomponovane klasične muzike i sličnog šljama; jednom reči, sve ono što nas ovde (i tamo) muči. Sav taj ološ hoće našu krv i leševe; što više masakrirane – utoliko bolje. Oni se hrane nama, ne „neprijateljima“; njima su „neprijateljske“ žrtve normalne, zanemarljive i podrazumevane (zna se ko je junak); „naše“ žrtve su važne i značajne i nikada ih nije dosta.

Konačno, „Banket u Blitvi“ – a Blitva vam je ista takva limena zvečka kao i Velika Srbija i Velika Hrvatska – daje i jednog jedinog junaka. Taj nesrećnik ubogi, neki dr Nielsen, čini u tom romanu ono što zovemo manjinom koja se sastoji od jednog jedinog čoveka. On je – eto – urednik malih, mada uglednih, opozicionih novina; Barutanski ga – jer se to isplati – toleriše kao uzorak, simbol „demokratije“ u svojoj državi. Veliko je pitanje odgovara li taj sumnjivi i rastrzani, živ odran intelektualac i čovek pun sumnji očekivanjima za „glavnog junaka“; on je više nekako Čendlerovska ličnost, neko ko se preispituje jer je odrastao i iskusan, zna ljudsku prirodu i s pravom joj ne veruje. U dijalogu s jednim tako pukovnikom konjičke brigade telesne garde garde Barutanskog, dr Neilsen kaže: „Više vrijedi, gospodine, jedna jedina kutijica olovnih slova, nego sve vaše brigade shevaux legers“, jer je to „jedino što može obraniti ono malo ljudskog dostojanstva što je preostalo“.

Evo nas – što bi rekao pokojni Grejem Grin – na suštini stvari: u ova užasna vremena, kad smo vraćeni na naš bivši deseti vek i cara Samuila, jer kopamo oči (doslovno) jedni drugima samo zato što smo na različitim stranama fronta i različito se krstimo kao da smo hrišćani (a nismo, nismo više nimalo), ta nesrećna i loše shvaćena knjiga, taj „Banket u Blitvi“, smatran decenijama za proizvoljnu mišljevinu, pruža sada čitaocu (zakasnelom i ponovnom, svejedno) ono tako retko uživanje prepoznavanja stvarnosti. Pritom je stvarnost još i džentlmenski posredovana, jer u „Banketu“ nema kopanja očiju i odsecanja muda: u toj se krležijanski uzdržanoj literaturi ljudi još ubijaju relativno pristojno, bez mnogo preterivanja i suviše okrutnosti; ali, bili su to literarni običaji u to doba. Jedino što nam preostaje kao zajedničko iskustvo jeste ono što je večno: ono malo ljudskog dostojanstva i besmrtne duše u ova krvava i usrana jajarska i vaćaroška vremena. A obraz se – kaže Krleža – puno efikasnije brani „kutijicom olovnih slova“ nego višecevnim raketnim bacačima, tenkovima T-84 i avijacijom: nema tog vatrenog oružja – podseća nas Krleža – u kome bi olovo bilo moćnije nego u štamparskoj mašini.

Oprostiće nam što smo se uhvatili na taj detalj: nama koji se bavimo činjenicom, kriminalističkom stranom ovog odvratnog rata, nije preostalo drugo uživanje osim tih nekoliko Krležinih rečenica; niti druga nada osim da je Krleža bio u pravu. Sve ostalo je – ionako – ćutanje.

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve