Loader

Vinetu

16.septembar,19:49

Howgh! Nema više!

Sa poslednjim stranicama na kojima je lebdeo čelični sjaj večnih lovišta nestajao je i dobri duh Vinetua. Nestajali su i poslednji dani ranog detinjstva, a ja sam se nevoljno okretala knjigama koje su mi nudile najrazličitije puteve da me uteše što Vinetua više nema; valjalo je samo izabrati.

Mamio me je ljubavnik ledi Četerli, a od njega odvraćala stroga bibliotekarka, pa još sa jakim crnim brkovima, valjda da me još „kako tako malu, a već…“ zaplaši i sačuva od strahota koje me u svetu erotike mogu snaći. Pa me je, onda, kada sam ljubavnika već savladala, mamila hladnoća Čarobnog brega i nesrećna i pomalo tužno frivolna Madam Šoša. Onda sam od Aleksandrijskog kvarteta pokušala da načinim kvintet: nije išlo. Darel me je stalno izbacivao iz koloseka i gubila sam se u kolopletu istočnjačkih vrleti noći i uličica nalik na ćorsokake.

Kasnije sam shvatila zašto.

Sve se, nekako čudno, uklapalo u sliku većih lovišta u kojima sam ostavila Old Šeterhenda i Vinetua. Pa Inču-čuna i Nšo-či, jednog Lepog Dana…

I uvek mi je bilo čudno to kako da jedan Nemac Karl Maj uspeva da dočara lepotu indijanskih prerija i vrelinu daha rasnih indijanskih konja čija griva vijori i stapa se sa vetrom. Pa sam onda shvatila da on i nije morao da tamo putuje niti da se druži sa Indijancima, kao što je jasno da se ni Tomas Man nije družio sa Madam Šoša. Ali, s druge strane, da li je moguće da Dostojevski nije doživeo ama baš nijednu jedinu belu noć?

Kako logika teško ide zajedno s osećanjima, osetila sam potrebu za čistim naučnim objašnjenjima: nisu mi pomogli ni Frojd, ni Adler, ni Jung. Dosetila sam se da se privolim zlatnoj sredini, negde između Fromovog umeća ljubavi i neurotične ličnosti našeg doba Karen Hornaj. Ova poslednja nešto mi je postajala sve bliža. Razlog: da bih naučila da volim.

Mladost je prošla a ja sam redovno brisala prašinu sa mojih omiljenih knjiga, ne nalazeći vreme – a još manje vreme uživanja – da im se ponovo vratim. Rukom dodirnuti korice bilo bi, ponekad, kad nisam ispunjena negativnim talasima, dovoljno da se opet oseti uzajamno poverenje i draž prijateljstva. Samo jednu knjigu nisam držala sa ostalima: bila je to prva knjiga na čijim je poslednjim stranicama ostala i moja prva suza u tom svetu.

Vinetu.

Prolazeći tu skoro gradom i posle dugog vremena skupivši snage koja se tako uludo troši na sve, samo retko na opušteno lutanje knjižarama, naišla sam na mladog, zgodnog, zdravog i mišićavog Indijanca iz mog detinjstva. Stajao je u kompletu, i kao sin lovca na medvede, i kao lovac na blago u Srebrnom jezeru. Bilo mi je svejedno što me nije u knjižari sačekao sam, i onako nevin kao kada sam ga prvi put zagrlila kao prvog, i najdražeg.

Starost je iskustvo. Kupila sam ga, zajedno sa svim njegovim iskustvima, i platila – kreditnom karticom. Dok ne stigne račun, otkrićemo jesmo li se prepoznali.

Okrenula sam uvek najdraže stranice: poslednje.

Onda je još rekao:

„Ovde ćemo se rastati. Veliki duh zapoveda da se sada rastanemo. Ali mi ćemo se ponovo sastati, jer Old Šeterhenda i Vinetua ništa ne može rastaviti. Moram otići zbog neprijateljstva, a ti ostaješ zbog prijateljstva. No ljubav će me ponovo sjediniti s tobom. Howgh!“

To je – to.

Prepoznali smo se.

Odložila sam knjigu, ne pogledavši gde. Vinetu je stajao, onako sa dugom i prekrasnom kosom, kao grivom. Uz Karen Hornaj.

Podsvest smiruje njenu neurotičnu ličnost.

Između ove dve knjige, krijem se i ja.

„Hoćeš li uhvatiti neprijatelja? Kada ću te ponovo videti, dragi, dragi Vinetu…?“

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve