Nakon što je u uglednom ljubljanskom i uglednom beogradskom dnevnom listu istovremeno objavljen sadržaj istog dokumenta – sadržaj razgovora između slovenačkih i američkih diplomata – ni Slovenija, ni Srbija, a ni SAD nisu propale. Priča je, kao i tolike druge, brzo zaboravljena. Stradao je, međutim, jedan novinar
Igor Mekina
Ni u Srbiji, ni bilo gde drugde, nije veliko čudo kada novinar dobije otkaz. Čudo je, međutim, kada mu se otkaz dogodi zbog toga što je radio svoj posao i objavio nešto u čiju se verodostojnost ne sumnja. Još je veće čudo kada se ta stvar desi u državi u kojoj je novinarsko samoorganizovanje na visokom nivou i u kojoj postoji ozbiljan sistem zaštite prava slobode govora. Pre nepuna dva meseca, otkaz je dobio novinar i urednik ljubljanskog „Dnevnika“ Igor Mekina.
U ovom trenutku, u čitavom regionu potpisuje se peticija kojom ga kolege podržavaju, a Mekina je tužio svoje bivše poslodavce. Ipak, kako god da se završi, čitava priča već sada je zaslužila da se nađe u antologiji bizarnih medijskih skandala.
BELEŠKEIRAZGOVORI: Sve je počelo u Vašingtonu 24. decembra 2007, kada je tadašnji politički direktor Ministarstva spoljnih poslova Mitja Drobnič razgovarao s Danijelom Fridom i još nekim saradnicima Kondolize Rajs. Tema je bilo osamostaljenje Kosova, s akcentom na korake koje bi Slovenija, kao predsedavajuća EU, trebalo da preduzme u tom smislu. Kako to već obično biva, beleške s ovog razgovora vrlo brzo su dospele i do medija – prema za sada poznatim podacima, na ovaj ili onaj način do njih su došli novinari bar tri redakcije. U ljubljanskom „Dnevniku“ kraći tekst o sadržaju beleški objavljen je 25. januara i potpisali su ga Mekina i njegova koleginica Meta Roglič. Iako bi i takav kakav je tekst izazvao burne reakcije, pravi problem nastaje zato što se beleške dan ranije, 24. januara, pojavljuju na sajtu srpskog ministarstva za Kosovo i Metohiju, kao i što je istog dana kada i u „Dnevniku“, tekst o vašingtonskim razgovorima osvanuo i u beogradskoj „Politici“. Ako se pritom ima u vidu da je dopisnica „Politike“ iz Ljubljane novinarka Svetlana Vasović-Mekina, supruga Igora Mekine, pristalice teorija zavere dobili su obilje „materijala“ – koji se pre svega bazirao na pretpostavci da je Mekina svojoj supruzi jednostavno dao dokumente, a ova to objavila i pride ih dala Vladi Srbije. Pozadina i uvodni deo slučaja, međutim, ostali su manje poznati.
Pre svega, indikativno je da je tekst u „Politici“ objavljen u kontekstu više drugih tekstova, objavljivanih jedan za drugim, o diplomatskim vezama Slovenije i SAD, a u kontekstu Kosova. Taj detalj govori u prilog činjenici da je Vasović-Mekina sistematski radila na diplomatskim pričama, čak i pre spornih beleški. Pored toga, kako je kasnije posvedočila, ona je 24. januara 2007. razgovarala s odgovornim urednikom „Dnevnika“ Miranom Lesjakom, koji je zamolio da u tekstu koji će biti objavljen u „Politici“ pomene i „Dnevnik“: „Tako sam na dan uoči publikovanja priče u ‘Dnevniku’ i ‘Politici’ dobila dodatnu potvrdu da je dokument čiju sam verodostojnost i sama proveravala, autentičan i prema sudu ‘Dnevnikovog’ odgovornog urednika, koji je ujedno bio veoma zadovoljan što će baš u vreme posete generalnog sekretara UN-a Ban Ki Muna Ljubljani isplivati na svetlo dana činjenice o slovenačkoj diplomatiji“, napisala je Vasović-Mekina u „Politici“.
Čim su tekstovi objavljeni, Ministarstvo spoljnih poslova Slovenije najavilo je istragu „povodom neovlašćenog objavljivanja internog dokumenta Ministarstva“. Istovremeno je Bojan Breziger, portparol ministra Dimitrija Rupela, izjavio kako u činjenici da je tekst objavila i „Politika“, vidi dokaz više da se tu „išlo na diskreditaciju Slovenije“. On je takođe ocenio kako je „svrha te politike uzburkavanje nacionalnih strasti u Srbiji pred drugi krug izbora i poništavanje napora za pomirenje na zapadnom Balkanu“. Sa svoje strane, premijer Janez Janša osvrnuo se na prošlost „Dnevnika“ i podsetio kako je reč o listu „koji je 1991. pozdravio dolazak jugoslovenskih tenkova“. Na tekstove se osvrnulo i „399 slovenačkih diplomata“ koji su potpisali pismo o tome da „izjave i ocene diplomata nisu namenjene javnosti“, već „služe kao osnova za usmerenja i političke odluke u Sloveniji“. U međuvremenu, o slučaju se izjasnio veći broj slovenačkih političara, a glavna urednica „Politike“ Ljiljana Smajlović obratila se slovenačkoj novinskoj agenciji STA i odbacila teze o instrumentalizaciji „Politike“ u razotkrivanju diplomatskih poteza Slovenije.
IMAŠLEPUDECU: Paralelno s ovom komunikacijom na najvišem nivou, trajala je lična drama porodice Vasović-Mekina, a sve zbog toga što su, objavljujući „poverljive dokumente“ navodno „uprljali ugled Slovenije“. Interfon zgrade u kojoj žive razbijen je i to udarcem posred pločice s njihovim prezimenima, razbijeni su im prozori stana, a Svetlani Vasović-Mekina dva puta je s nepoznate adrese stigla poruka o tome da „ima lepu decu“. Konačno, pošto je protiv Igora Mekine pokrenut postupak za prekid radnog odnosa, na vratima porodičnog stana zalepljen je memorandum „Dnevnika“ u kojem se Mekina obaveštava o tome – svako ko je prošao pored stana, tako je mogao da vidi čime se zapravo bavi njihov komšija, koji su mu lični podaci i, uopšte, sve ono čemu nije mesto u hodniku zgrade.
U obrazloženju odluke o pokretanju postupka, odgovorni urednik „Dnevnika“ Miran Lesjak objasnio je da „redakcija ‘Dnevnika’ nema ništa sa reprintom članka u listu ‘Politika’, a isto tako ni sa objavljivanjem izveštaja na internet stranici Ministarstva za Kosovo i Metohiju“, kao i da je članak „nastao na osnovu dokumenta koji je iz svojih izvora pre izvesnog vremena dobila novinarka lista Meta Roglič“. Da bi sve konačno bilo „jasno“, Lesjak je javno izložio ono o čemu se do tada samo šuškalo: „Činjenica da je ‘Politika’ istog dana kada je izašao naš članak ovaj već preuzela, a uz to je novinarka ‘Politike’ Svetlana Vasović-Mekina u njemu još tvrdila da se upoznala sa sadržajem diplomatske pošte, koju je u stvari nabavio ‘Dnevnik’, pripisujem tome da je jedan od autora članka, urednik Igor Mekina, nebrižljivo rukovao dokumentima koji su mu povereni… S time je ‘Politici’ omogućio da neovlašćeno dođe do ‘Dnevnikovih’ informacija.“ Rezultat je bio očekivan: Igor Mekina ostao je bez posla, ne samo uredničkog već i novinarskog, a njegova porodica dobila je žig „izdajničke“.
U ovom slučaju, otvorila su se brojna pitanja koja se tiču prava novinara da objavljuju sve što je u „javnom interesu“ i da im je (prema etičkim kodeksima profesije) dozvoljeno da primenjuje sva zamisliva i nezamisliva sredstva ukoliko rade nepristrasno i u „javnom interesu“. Takođe, a u kontekstu priče o otkrivanju državnih i diplomatskih tajni, otvorilo se pitanje o tome ko je ovde zapravo odgovoran: da li novinar koji je radio svoj posao i došao do određenih dokumenata ili oni kojima je posao da te dokumente, ako je već reč o državnoj tajni, zadrže u svojim fiokama. Novinarima je odgovor na ovo pitanje jasan, ali političarima očigledno nije – umesto da na tapetu budu političari (istina, neki su već dobili otkaze, ali nisu i javno označeni kao krivci), desilo se da stradaju novinari.
Konačno, tu je i priča o „bračnoj razmeni“ dokumenata koji će se pojaviti u medijima. Istraga o tome ko je kome dao koji dokument, ko je koju priču istraživao i ko se prvi dočepao dokumenata zaista bi bila zanimljiva i te kako bi se ticala odredbi novinarskih etičkih kodeksa, ali je bitno da pre ozbiljnije istrage unutar redakcije, niko ne bi smeo da bude označen kao „krivac“. Još manje bi smelo da se dogodi da čitava porodica strada zato što je tamo neki urednik, zahvaljujući tamo nekom političkom pritisku, doživeo „katarzu“ i prelomio ko je za šta odgovoran. Pri svemu tome, ako se ima u vidu da živimo u vremenu u kom se informacije razmenjuju u roku od nekoliko sekundi, potpuno apsurdno deluje rasprava o tome da li je starija kokoška ili jaje, odnosno da li je neki dokument objavljen istovremeno ili koji sat ranije, na nekakvom sajtu ili u nekom drugom mediju.
Kako bilo, dok traje potpisivanje podrške Igoru Mekini, dok se očekuje sudski proces u vezi s tim, „utešno“ je jedino to što priča o vašingtonskim razgovorima pokazuje da domaći političari i domaća javnost nisu izuzeci po pitanju netolerantnosti prema medijima. Slovenački primer pokazuje da o ulozi medija, ulozi novinara, pravu novinara na privatnost, razlici između državne tajne i javnog interesa… čak i ozbiljne države imaju štošta da nauče.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.