Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Najveći je problem dužina pritvora u našoj praksi; suprotno zakonskoj intenciji, pritvor kod nas traje najduže moguće
Za one bivše nam i zajedničke države, kad smo dijelili i krivično zakonodavstvo među inim stvarima, tadašnji je zakonodavac bio smislio način kako nekoga držati u pritvoru kad baš svi drugi razlozi otpadnu: uznemirenje javnosti. Aktualna su krivična zakonodavstva tu odredbu spremila gdje joj je mjesto – u „ropotarnicu povijesti“ – ali se, kako već nekoliko godina gledamo u Srbiji, našao supstitut za takvo često kršenje prava pojedinca, u zakonskoj odredbi da bi okrivljeni, u slučaju da se nađu na slobodi, mogli utjecati na (nesaslušane) svjedoke i tako ometati postupak.
Najsvježiji je primjer od prije nekoliko dana: prošloga je tjedna Vrhovni sud Srbije ukinuo treće po redu produženje pritvora bivšim funkcionarima Crvene zvezde Draganu Džajiću, Vladimiru Cvetkoviću i Milošu Marinkoviću i vratio predmet prvostepenom, Okružnom sudu na ponovno odlučivanje, jer taj sud – stoji u odluci Vrhovnog suda – u svom rješenju nije naveo razlog o odlučnim činjenicama koje bi ukazivale na to da bi njih trojica doista, kad bi se našli na slobodi, ometali postupak utjecanjem na nesaslušane svjedoke.
No, prije no što je Okružni sud i stigao ponovo odlučiti o produženju pritvora, još je jednom „ispostavljen“ zahtjev za proširenje istrage, zbog navodno kriminalnog transfera još jednog nogometaša; tu smo dobili nove svjedoke koji trebaju biti ispitani i još jedno produženje pritvora od početka februara, kad je cijela ta istražna trakavica započela. Okružnom sudu, u toj situaciji, i nije ostalo mnogo za razmišljanje, nego potvrditi da Džajić i drugovi ostaju iza rešetaka bar još neko vrijeme.
Taj posljednji primjer nije jedini: sjetimo se uhapšenih i pritvorenih u „aferi indeks“ ili „stečajnoj mafiji“, slučaju u kojem je većina optuženih u pritvoru već gotovo dvije godine. Svim tim slučajevima je zajedničko da su uhapšeni pritvorske dane služili s obrazloženjem mogućeg utjecaja na neispitane svjedoke, a da se onda događalo da danima i tjednima niti jedan svjedok nije bio ispitan, jer je nadležni sudac npr. otišao na zaslužene dane zaostalog ili „pravog“ godišnjeg odmora…
U Srbiji je uobičajena praksa određivanja sudskog i policijskog pritvora, često bez valjanih razloga – jer pritvor nije jedina mjera osiguranja prisustva okrivljenoga u sudskom postupku – što je utjecalo na povećanje zahtjeva za naknadu štete zbog neopravdanog lišavanja slobode, zaključak je prošlotjednog okruglog stola Centra za mir i razvoj demokratije, čije je istraživanje pokazalo da je nadležna komisija Ministarstva pravde od početka 2002. do kraja 2006. godine primila 3450 zahtjeva za poravnanje izvan sudskog spora. Jedan dio tih zahtjeva odnosi se na dio privedenih za vrijeme akcije „Sablja“ 2003. godine, od kojih su neki – ne pristajući na ponuđenu naknadu – odlazili pred sud i u pravilu uspijevali dobiti prilično velike iznose, veće od predviđenih tri hiljade dinara po pritvorskom danu koje dodjeljuje Ministarstvo. No, nakon 2003. godine trend spektakularnih hapšenja i „viđenih“ pritvorenika se – po istom istraživanju – uvećava.
I prva presudu Evropskog suda za ljudska prava od 19. septembra 2006. godine ticala se upravo pritvora: Srbija je, po njoj, povrijedila Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, njen član koji kaže da će se svatko tko je optužen za krivično djelo smatrati nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona. Presudom je Srbija obavezana da obešteti građanina koji je u pritvoru bio odlukom Okružnog suda u Novom Sadu, a višekratno produžavanje pritvora je potvrđivao i Vrhovni sud. Odluke su bile pravdane time što je podnosilac predstavke više puta osuđivan, da ni nakon ranije izdržane kazne zatvora nije promijenio svoje ponašanje i „da je nakon toga počinio krivična dela koja su predmet optužbe, a koje okolnosti po nalaženju tog veća ukazuju na osnovanu bojazan da bi okrivljeni u slučaju da se nađe na slobodi mogao nastaviti sa vršenjem krivičnih dela“… Beogradski centar za ljudska prava citira žalbu advokata žalioca Vladimira Beljanskog, u kojoj se kaže da je novosadski Okružni sud tek nakon provedenog krivičnog postupka trebao odlučiti da li je Matijašević stvarno kriv, a ne da mu polazište bude to da je optuženi počinio krivična djela za koja se optužuje. Ništa nije pomoglo što je Vlada Srbije tvrdila da je riječ o „grešci“ i „nepreciznoj formulaciji“, jer da se mislilo na osnovanu sumnju da je pritvorenik počinio krivična djela za koja je optužen, kao i da je potom i osuđen na osam godina zatvora u postupku u kojem je pritvor bio određen, ali je Evropski sud zaključio da osuda ne može negirati prethodno pravo okrivljenog na pretpostavku nevinosti.
Od 2006. godine u Srbiji smo se nagledali svakakvih „mafija“ i hapšenja dotad uglednih ljudi, sve sa lisicama i pred kamerama, kojima kasnije u toku postupka nisu prihvaćani niti zahtjevi za polaganje jemstva; za razliku od „gospode“ kriminalaca, koji su za koju stotinu hiljada eura na slobodi, mnogi od tih mirnih građana, bez obzira na fazu u kojoj je postupak protiv njih, gule pritvorske – kazne. Beogradski advokat Rajko Danilović za „Vreme“ kaže: „Kod nas je pritvor često dvostruka kazna, i po neizvesnosti i po uslovima koji vladaju u pritvoru“, dodajući da su kod pritvora u problemu i oni koji ga određuju i oni koji ga izdržavaju, jer je najveći problem dužina pritvora u našoj praksi. Suprotno zakonskoj intenciji da pritvor traje najkraće moguće, on kod nas traje – najduže moguće.
Na spomenutom okruglom stolu, sudac Vrhovnog suda Srbije Sretko Janković iznio je mišljenje da se u Srbiji mjera pritvora primjenjuje „više nego što je potrebno“, da se u nekim slučajevima određuje po automatizmu i bez davanja adekvatnih razloga za njegovo određivanje i produžavanje. „Ako se pritvor primenjuje u velikoj meri, veća je mogućnost da se primeni naknada štete za lišavanje slobode“, upozorenje je suca Jankovića, o kojem bi nadležni trebali misliti.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve