Portret savremenika – Ivica Todorić >

Dete cveća

Dok je otac gulio robiju u Staroj Gradiški, mlađahni je Ivica nevoljko studirao na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu i u sebi otkrivao preduzetnički talenat koji je morao naslediti od starog Ante, jer je majka Ivana bila skromna učiteljica iz Kloštar-Ivanića. Kad se otac vratio sa službenog puta, sin ga nagovara da se zajedničkim snagama upuste u proizvodnju i prodaju cveća: režimska žrtva Ante Todorić uspeva da dobije povoljan kredit Privredne banke i u blizini Zagreba niče njihov prvi staklenik

"Todorić je od onih ljudi koji hoće sve i koji ne znaju za ručnu kočnicu", priča jedan zagrebački poduzetnik mešetarske provenijencije koji je puno puta propadao i opet se dizao. Trenutačno je u pozitivnoj poslovnoj putanji i može sebi priuštiti da bude ironičan prema onima koji imaju i žele više." "Ne može se zasititi", kaže, "pa grabi njive, oranice, stepe, tundre, šume, brda, novine, kioske, knjige, rtove, plaže, izvore, blagajne, police... On želi biti vlasnik svega i želi određivati što ćemo jesti, što ćemo misliti i kako ćemo živjeti. Ti se apetiti možda mogu objasniti nekom poslovnom filozofijom i logikom, ali nitko me ne može uvjeriti da je to zdrav i razuman pristup, i da je zdravo društvo u kojemu jedan čovjek može prigrabiti toliku moć."

Pedesetsedmogodišnji Ivica Todorić, vlasnik glomaznog koncerna Agrokor, ne opterećuje se ovakvim razmišljanjima, jer je, čini se, obuzet geslom koje je u drugoj polovici devedesetih godina javno uobličio Miroslav Kutle, jedan od najvulgarnijih izdanaka kapitalizma kako ga je shvaćao Franjo Tuđman: "Ja vozim bicikl. Ako stanem, padam." Hercegovački tajkun Kutle – koji je u jednom trenutku posjedovao više od stotinu raznorodnih firmi zato što je morao biciklirati, to jest: stalno grabiti još da bi odgodio krah – pao je nekako istovremeno s Tuđmanovom smrću, ali fama o biciklistima ostala je na životu. Ivica Todorić danas je njezino najistaknutije ali mnogo sofisticiranije oličenje: on marljivo i uporno pedalira, a temeljni smisao njegovih svježih poslovnih operacija jest širenje carstva u zone što omogućuju svakodnevno pritjecanje gotovog novca. Nije, međutim, riječ o prolongiranju neizbježne propasti, kao u slučaju Miroslava Kutle, nego o cementiranju moći, utvrđivanju vrhovne i nedodirljive pozicije u hrvatskoj privredi, te o pokušaju stabiliziranja imperija s više od trideset tisuća zaposlenih i blizu tri milijarde eura godišnjeg prometa, koji je i dalje uvelike ovisan o domaćim i inozemnim kreditnim linijama.

Posljednje mezimče iz Todorićeva vlasničkog legla zove se Tisak. To je firma koja u Hrvatskoj raspolaže s oko 1200 prodajnih mjesta, uglavnom trafika, i ostvaruje godišnji promet od petstotinjak milijuna eura. Agrokor je ušao u Tiskovu vlasničku strukturu kad je Europapress Holding (EPH), najjači novinski izdavač u ovoj zemlji što je u vlasništvu Ninoslava Pavića i njemačkog koncerna WAZ, zbog preuzimanja splitske "Slobodne Dalmacije" morao prodati udio u najvećem ovdašnjem distribucijskom lancu: Todorić i Pavić godinama su se držali na distanci, s povremenim izletima u blago neprijateljstvo, ali ih je sklapanje spomenutog kupoprodajnog posla učinilo jednim od najskladnijih poslovnih tandema u Hrvatskoj. Sad ulažu u zajedničke poslove, koordiniraju akcije, osvajaju nove i nove izvore novca, a njihov ujedinjeni političko-poslovni utjecaj narastao je do impresivnih dimenzija i pritom ne pokazuje simptome stagniranja. Todoriću je Pavić potreban zbog utjecaja na javnost i zbog uklanjanja eventualnih medijsko-konkurentskih prepreka u nezaustavljivom pohodu prema ovladavanju čitavom zemljom. Osim rečenih osvajačkih pothvata, Paviću Todorić treba i poradi zadržavanja dominacije u novinskom i oglasnom biznisu (Tisak, recimo, lako može zagorčati život svakom izdavaču, ali i duhanskom proizvođaču i telekomunikacijskim kompanijama koje na kioscima liferuju prepaid-bonove) i treba mu zbog podrške u realizaciji otvorene ambicije da polje osnovnog poduzetničkog interesa proširi vrlo ozbiljnim bavljenjem nekretninama i turizmom.

BICIKLISTI: Ovdje je mjesto digresiji čija je funkcija da naznači isprepletenost koja caruje malenom Hrvatskom: tokom devedesetih godina vlasnik Tiska bio je, ranije spomenuti, biciklist Miroslav Kutle kojemu je uspjelo da sasvim upropasti ovu zlatnu koku tako što je izvlačio novac i pretakao ga u svoje brojne gubitaše, a Kutlin bliski poslovni partner u medijskom biznisu tada je bio Ninoslav Pavić. Kutle se danas bavi građevinarstvom, a Pavić se, kako rekosmo, preko Tiska zbližio s Todorićem.

Poduzetnički počeci Ivice Todorića mogli bi se sažeto i pomalo prvoloptaški dočarati nekim uljem bosanskog impresionista Gabrijela Jurkića koji je volio slikati proljetne cvjetne livade. Ivičin otac Ante Todorić, rođen 1927. u Zmijavcima kod Imotskog, bio je, naime, od 1955. do prijelomne 1971. značajna pojava u upravljanju poljoprivredom Socijalističke Republike Hrvatske: bio je glavni inženjer pa direktor poljoprivrednog dobra zagrebačkog Agronomskog fakulteta u Božjakovini kod Dugog Sela, bio je direktor moćnog poduzeća Agrokombinat, predsjednik Odbora Poljoprivredne banke Jugoslavije, pa šef različitih udruženja poljodjelskih proizvođača, član Odbora Zagrebačke banke, član Vijeća Agronomskog fakulteta... Sigurno obiteljsko gnijezdo savio je krajem šezdesetih na elitnom Pantovčaku, u stanu od 165 kvadrata. Bio je nesumnjivo utjecajan i društveno relevantan, ali ga je sasjeklo tzv. hrvatsko proljeće 1971. godine: taj proljetni pad otvorit će mu, koju godinu kasnije, novu perspektivu posutu cvijećem, a naročito će mu dobro doći dvadesetak proljeća kasnije.

Stariji je Todorić u drugoj polovici šezdesetih godina počeo održavati učestale kontakte sa skupinom intelektualaca ili kvaziintelektualaca sramežljivo nacionalističke provenijencije koji su se okupljali oko i kod ambicioznog i slabo nadarenog historičara Franje Tuđmana, a svi zajedno uživali su diskretnu pozadinsku podršku partizanskih glavešina i kasnijih partijskih moćnika Vece Holjevca i Pere Pirkera. Dok je Tuđman razvijao nehumane povijesno-političke teorije, Todorić je više bio orijentiran prema mislima o ekonomskoj separaciji Hrvatske: pripadao je grupici koja je maštala o osnivanju Hrvatske gospodarske banke, te koja je ponešto čak i činila u tom smislu. Bili su tu Vlado i Marko Veselica, Danijel Ivin, Josip Boljkovac, Ivica Gaži... Ideja je, naravno, doživjela krah, a jedan dio aktera pod različitim je optužbama doživio zatvorsku sudbinu u sklopu čistke tzv. proljećara koju su predvodili Savka Dabčević-Kučar i Mika Tripalo. Todorić je osuđen na četiri i po godine zbog pronevjere šest miliona njemačkih maraka koje je, prema optužnici, iz Agrokombinata transferirao Matici hrvatskoj u svrhu kupovine oružja. Iz današnje perspektive ta optužba ne djeluje nimalo uvjerljivo, no nema dileme da je onih šest miliona nestalo i da nikad nije utvrđena njihova putanja. Naknadna tumačenja – što znači ona iz poznih osamdesetih i ranih devedesetih – sugerirala su da je Ante Todorić bio isključivo politička žrtva komunističkog režima, a žrtva je bio zato što je težio slobodi hrvatskoga naroda. Prije će, međutim, biti da je nacionalna osviještenost bila tek dobar povod za režimsko propitivanje naravi njegovih dokazanih težnji prema dobrima što su puno manje apstraktna od slobode.

CVETNI POČETAK: Dok je otac gulio robiju u Staroj Gradiški, mlađahni je Ivica nevoljko studirao na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu i u sebi otkrivao poduzetnički talent koji je morao naslijediti od starog Ante, jer je majka Ivana bila skromna učiteljica iz Kloštar-Ivanića. Kad se otac vratio sa službenog puta, sin ga nagovara da se zajedničkim snagama upuste u proizvodnju i prodaju cvijeća: režimska žrtva Ante Todorić uspijeva ishoditi povoljan kredit Privredne banke i u blizini Zagreba niče njihov prvi staklenik. Posao s cvijećem, kao što mu samo ime kaže, počeo je cvjetati, pa će skladna familija domalo postati ponajvećim jugoslavenskim proizvođačem tulipana, gerbera, ruža... Biznis je rastao zahvaljujući radišnosti i pameti, ali i zahvaljujući nemilosrdnosti prema konkurenciji: pouzdani svjedoci govore da Ivica Todorić nije prezao ni od najbezočnijih metoda da bi s puta uklonio sve koji nisu pristajali na njegova pravila igre i koji su mu uzimali dio kolača. Nemilosrdnost prema tržišnim suparnicima nije ga napustila do današnjega dana.

Osamdesetih godina Todorići se, osim cvijećem, počinju baviti proizvodnjom i trgovinom voća i povrća, a u osvit višestranačja rađa se i Agrokor s milijunima maraka čistog godišnjeg profita i s ispostavom u Švicarskoj preko koje se odvijaju inozemne trgovačke i uvozne operacije. Vidno bujanje bogatstva izaziva višestruku pažnju one prilično smiješne Komisije za utvrđivanje porijekla imovine, no nalazi su redovito čisti. Već su tada bile stvorene pretpostavke za još silovitiji Agrokorov uzlet u samostalnoj Hrvatskoj: osim kapitala i talenta za zgrtanje para, nadiruća je obitelj raspolagala s politički utrživom (retuširanom) proljećarskom pozadinom Tuđmanova dobrog poznanika Ante Todorića, kao i s njegovim dobrim vezama u Zagrebačkoj banci koja će se tokom devedesetih godina ispostaviti glavnim financijskim serviserom velike većine Agrokorovih poslovnih akcija: davali su mu kredite kad god je i koliko je god poželio, ne obazirući se na formalnosti i ekonomsku logiku. Direktor i suvlasnik Zagrebačke banke Franjo Luković i gazda Agrokora Ivica Todorić tiho su (što znači mudro) gradili svoja carstva: bili su do bola lojalni Tuđmanu i HDZ-u, ali su se čuvali primitivnog guranja u prve redove, trudili su se da ne upadaju u oči javnosti što je trpjela posljedice rata, i da, barem javno, uspostave stanoviti odmak od politike koja je bila na usluzi partijskim ovlaštenicima za pljačku društvenoga blaga u pretvorbi i privatizaciji.

KOOPERATIVNOST: Bili su, jednostavno, dovoljno inteligentni i iskusni da shvate kako im ne treba preobilno javno eksponiranje, te da vide kako se obuzdavanje apetita u tekućem grabežu dugoročno može itekako isplatiti. Bilo im je, također, jasno da im sva pamet i sposobnost ovoga svijeta neće biti od pomoći ako se zamjere svemoćnom Tuđmanu i ako dio zarade ne odliju na probrane adrese. "Pisali su za mene da sam u sukobu s dioničkim društvom Domovina. Nazvao sam zato Tuđmanova sina i rekao: 'Dobar dan, ovdje Todorić, čujem da smo mi u sukobu s vama, ali ja to nikad nisam osjetio, možda ima nešto što ja ne znam?' On mi je odgovorio: 'Gos'n Todorić, čul sam za vas, ali nikakvog sukoba među nama nema, dajte da se nađemo pa ćemo neki biznis napraviti'", izjavio je u jednom intervjuu 1992. godine, kada je već imao zadarsku Sojaru i naveliko trgovao pšenicom i kukuruzom. Stjepana Tuđmana, međutim, ni Todorićeve asistencije nisu mogle spasiti od propasti: sklonost slatkom životu i kocki bila je jača od svih protekcija koje je uživao.

Todorić je, pak, bio puno vještiji u iskorištavanju državnih dodavanja. Kad mu je vlada, uz servisno sudjelovanje Zagrebačke banke, omogućila manipuliranje pšenicom iz državnih robnih rezervi, nije oklijevao: poduzeo je seriju transakcija koje su rezultirale milijunima i milijunima maraka privatnog profita, i ovećom aferom koja je – kao i gotovo sve ostale – brzo zaboravljena. Nije oklijevao ni u laganom i jeftinom preuzimanju poduzeća koja su se uklapala u njegov koncept razvoja poljoprivredne proizvodnje i istovremene izgradnje nužne i snažne maloprodajne i veleprodajne mreže: brzo je shvatio da proizvodnja bez mogućnosti plasmana, te brze i sigurne naplate – u uvjetima divljeg kapitalizma – neumitno vodi u provaliju.

STIL I ČOVJEK: Firme su se nizale kao na traci. Jamnica, Agroprerada, Zvijezda, Ledo, Unikonzum, Bobis, PIK Vinkovci, Solana Pag... Uzimao je u zakup lovišta u Slavoniji i u Dalmaciji, jer je trajno zaljubljen u ubijanje krupne divljači i u skupljanje trofeja među kojima neki dosežu i balkanske bodovne rekorde. Ono što ga je učinilo prihvatljivom verzijom tajkuna jest činjenica da nije uništavao tvrtke kojih bi se domogao. Naprotiv, u velikoj većini slučajeva razvijao ih je, učvršćivao i zapošljavao nove radnike. Ono što ga je činilo prihvatljivim Franji Tuđmanu jest spremnost da kontinuirano pomaže poglavarevoj nesposobnoj dječici. Tvrtki Kornet, u vlasništvu Nevenke Tuđman, povjerio je, na primjer, unosan posao izrade korneta za Ledove sladolede. Lažnu javnu sliku o sebi pokušavao je održavati medijskim izljevima skromnosti. Jednom je tako, potkraj devedesetih, izjavio da njegova obitelj jedva spaja kraj s krajem.

Za razliku od dobrog broja svojih drugova novokapitalista, prilično je bezbolno preživio HDZ-ov gubitak vlasti zato što je promptno osvojio naklonost Račanove koalicijske vlade. Dao je do znanja da nijedna vlast ne može ignorirati tadašnjih petnaest-dvadeset hiljada njegovih radnika. Znao je da može zveckati socijalnim nemirima koje bi izazvalo Agrokorovo ozbiljnije posrnuće. Halapljivo je uzimao i strane i domaće kredite – jedno je vrijeme imao i svoju Kreditnu banku, a Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) značajno je ušla u vlasničku strukturu Todorićeva koncerna – kredite, dakle, koji su mu bili potrebni za nova preuzimanja, za osnivanje novih poduzeća i za iskorak u susjedstvo: PIK Vrbovec, Agrolaguna, Dijamant, Frikom, Kiseljak, PIK Belje, Mladina, Fonyodi, Velpro, Idea... Uspio je, pod vrlo povoljnim uvjetima, zagospodariti golemim površinama nekadašnjeg državnog poljoprivrednog zemljišta, što ga je automatski osnažilo u odnosima s vladom.

Todorić, zapravo, diktira kretanje cijena bazičnih prehrambenih roba, poput brašna, a to je izvrsna osnova za trgovanje s vladom: traže se nove koncesije u zamjenu za odustajanje od udara na građanski standard. Hrvatska privreda, dakle, u velikoj mjeri počiva na ravnoteži straha i moći između vlade i Agrokora. Agrokoru je Hrvatska evidentno postala mala, pa zato pokušaji šurovanja s Deltom Miroslava Miškovića i zato pokušaji preuzimanja na većim istočnim tržištima. Kažemo pokušaji, jer je Todorićev koncern još uvijek nejak za utakmicu s velikim zapadnoevropskim igračima na tržištima na kojima ne uživa protekcije.

Izuzmemo li friški Tisak, baza njegova imperija nesumnjivo je trgovački lanac Konzum (nekadašnji Unikonzum) koji po čitavoj Hrvatskoj ima oko šest stotina malih, velikih i ogromnih trgovina. Upravo na primjeru Konzuma dade se ispričati storija o Todorićevoj nemilosrdnosti prema onima koji su manji ili koji su neposlušni. Kad je početkom prošle godine Luka Rajić prodao Dukat francuskom mliječnom divu Lactalisu, gazda Agrokora naložio je hitno uklanjanje svih Dukatovih proizvoda s Konzumovih polica. Bila je to osveta za Rajićevo odbijanje da firmu proda Todoriću i njegovim nabrzinu okupljenim domaćim partnerima, ali i istovremeno zauzimanje pozicije prema Francuzima koji, procijenili su u Konzumu, neće imati razumijevanja za odgodu plaćanja od dvjesto ili tristo dana. Nije nikakva tajna da se za ulazak na Todorićeve police, izuzev ove odgode, počesto mora pristati i na plaćanje masne ulaznice. Pristaju proizvođači koji nemaju izbora i koji su ionako pritisnuti Konzumovim (jeftinijim) robnim markama K-Plus i Rial, što su okrenute tzv. robi široke potrošnje.

Todorićevi su danas jedina prava hrvatska dinastija koja, usto, drži i do pojavnih oblika tog žanra. Šarene revije marljivo bilježe njihova vjenčanja, rođendane, ljetovanja, ljubavne veze, rastanke, izlaske, krstarenja i rađanje novih izdanaka uspješne loze. Četiri generacije ove familije skladno žive u prostranom i luksuzno preuređenom dvorcu grofa Kulmera pod Sljemenom. Prilazne su ceste uzurpirane, zamak je sklonjen od znatiželjnih pogleda i neželjenih posjeta, te uronjen u bajkovito zelenilo i raskošno cvijeće. S kojim je, sjetimo se, sve i počelo prije trideset i kusur godina.


 

Todorić u Srbiji

Ivica Todorić u Srbiji ima trgovinski lanac Idea, fabriku sladoleda, smrznutog voća i povrća Frikom, IMT fabriku odlivaka iz Novog Beograda koja je pretvorena u prostor za megamarket, a prošle godine kupio je i trgovine iz sastava Swisslion Takova iz Gornjeg Milanovca. Reč je o objektima na jugu Srbije.

Todorić je inače stigao u Srbiju 2003. godine kada je njegov Agrokor na tenderu kupio Frikom. Godinu dana kasnije kupili su indirektno, preko inostranog fonda, fabriku ulja Dijamant. Preko Dijamanta i Frikoma Todorić je vlasnik Kikindskog mlina.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine