Karakteristika celog današnjeg sveta jeste da se povećavaju socijalne razlike. Zašto ima najmanje nasilja u skandinavskim zemljama? Zato što su tamo muškarci i žene najizjednačeniji u pogledu prava, ali i u pogledu ekonomskih mogućnosti
TAMO GDE POSTOJI NASILJE, NASILNIK NASTOJI DA IZOLUJE ŽRTVU: Prof. dr Vesna Nikolić-Ristanović
Već više od 20 godina profesorka Vesna Nikolić-Ristanović bavi se nasiljem u porodici i spada među pionire u ovoj oblasti. Bila je u maloj grupi prvih jugoslovenskih feministkinja koje su se putem niza tribina u SKC-u zalagale za sprovođenje adekvatnih mera u ovoj oblasti još osamdesetih godina. Jedan je od ključnih inicijatora zakonskih izmena u sankcionisanju nasilja u porodici i silovanja u braku. Doktorirala je 1987. godine na temi „Žene kao žrtve kriminaliteta“, a pored drugih, iz ove oblasti objavila je tri knjige: PorodičnonasiljeuSrbiji, Odžrtvedozatvorenice i MeđunarodnistandardionasiljuuporodiciinjihovaprimenanaZapadnomBalkanu. U izdanju „Službenog glasnika“ iz štampe uskoro izlazi knjiga Preživetitranziciju, koja se bavi nasiljem u porodici i trgovinom ljudima u društvima u tranziciji. Osnivačica je Viktimološkog društva Srbije, koje postoji deset godina. Njenom inicijativom predsednik Srbije Boris Tadić amnestirao je šest žena osuđenih za ubistvo porodičnih nasilnika.
VESNANIKOLIĆ–RISTANOVIĆ: Najvažnije je reći da je to problem koji je postojao i ranije, ali nije bio vidljiv, isto kao što su postojale inicijative za njegovo suzbijanje. Te inicijative su prekinute sa ratovima, i prvenstveno mislim na zalaganja za promenu zakona i na širem društvenom planu.
Za razliku od drugih bivših komunističkih zemalja gde su slične inicijative zaista uvezene sa Zapada – gde su strani donatori došli i rekli: treba da se bavite nasiljem u porodici – kod nas je to proisteklo iz žive komunikacije stručnjaka sa akademskim svetom što je pomoglo da se rano prepozna problem.
Jedan od važnih faktora nasilja je patrijarhalna socijalizacija, koja ljude uči da se ponašaju u skladu sa tradicionalnim muško-ženskim ulogama koje su pak istovremeno i sukobljene. Muškarci su upućeni na to da izražavaju svoju moć kroz tradicionalnu muškost. Ali, kada imaju problem sa ostvarivanjem te svoje muškosti u društvu, ostvaruju je na agresivan način u porodici. Dakle, sličnosti SFRJ sa Srbijom ima u tom smislu postojanja patrijarhata, i u smislu činjenice da većina muškaraca nije imala priliku da se ostvari van porodice, jer nije bilo tržišta i dovoljno prilika za ispoljavanje bilo kakve kreativnosti. S druge strane, postojao je pritisak na žene da budu uspešne i u privatnoj i u javnoj sferi. Sve to ukupno jeste uticalo na konflikte u porodici koji su rezultirali nasiljem.
Ono što se javlja kasnije i što je bila dodatna nova okolnost jeste izrazita nestabilnost društvenog statusa kroz gubljenje posla, stana, pozicija, koje ne „drmaju“ samo u ekonomskom smislu već utiču duboko i na krizu identiteta muškarca. On sada ima mnogo više izazova nego u socijalizmu, da se pokaže, da dokaže da je uspešan kao muškarac, u privatnom biznisu, ali ako u tome ne uspeva, onda se to jako odražava na odnose u porodici, naravno pod uslovom da u njoj postoji prisutna rigidna patrijarhalizacija.
Još jedan značajan faktor koji nije bio prisutan ranije jeste činjenica da u isto vreme teče proces retradicionalizacije rodnih uloga. Patrijarhat kod nas nikada nije sasvim nestao, ali on nije bio preterano izražen u vreme socijalizma, pogotovo stoga što je bilo sasvim normalno da žene rade. Žene su tako sebe i doživljavale, kao samostalne. Danas pak imamo pojavu sve više mladih žena koje sve svoje ambicije usmeravaju na dobru udaju i koje zbog toga i pristaju na tradicionalnu ulogu domaćice. Potom, veliki je i uticaj crkve na kreiranje tradicionalnog braka, gde se očekuje i da žena ostane uz muža pod bilo kojim uslovima i da mu bude pokorna.
Mnogo je, dakle, faktora koji utiču na tradicionalne uloge, a mnogo je veća ekonomska nestabilnost, dok u isto vreme jačaju očekivanja ljudi, pa tako i očekivanja žena u odnosu na muškarce.
Tokom 1999. godine radila sam istraživanje u Srbiji, Mađarskoj, Makedoniji i Bugarskoj o uticaju tranzicije na promene rodnih identiteta i na izloženost žena nasilju. Pokazalo se da to nije karakteristično samo za naše društvo već za sva bivša komunistička društva u tranziciji, u kojima je došlo do pojave retradicionalizacije rodnih uloga što je uzrokovalo veću izloženost žena nasilju. Kod nas je postojao i dodatni faktor rata, koji je takođe doprinosio tom procesu. Očekivanje sa kojim su se susretali muškarci je da idu u rat, a to je ekstremno tradicionalna muška uloga u koju je agresivnost ukorporirana. S druge strane, od žena se očekivalo da se brinu o porodici, da se žrtvuju, da čekaju te muškarce i da imaju razumevanja za njih kad se vrate, što podrazumeva i suočavanje sa njihovim posttraumatskim stresnim poremećajem i svime što ga karakteriše. Nasilje nad ženama počinje još i pre odlaska na ratište, i nastavlja se nakon povratka muškarca u čijem je odsustvu žena zauzela vodeću ulogu. Nesposobnost da se vrate u svoju mušku poziciju nakon rata vodila je često u alkoholizam i u novi krug nasilja.
Umnožili su se faktori koji utiču na pojavu nasilja prema ženama, urušilo se samopouzdanje muškaraca, koji su postali socijalno izlovani iz raznih razloga – bilo što su izgubili posao, ili su propali u privatnom biznisu, i osećaju se neadekvatnim.
Ipak, dodatnozbunjujedajenasiljeuporodicikarakteristikasvihevropskihzemalja, itoutolikojmeridajeSavetEvropenatoukazaoidaosvojepreporukeuciljunjegovogsuzbijanja. Dalipostojiuniverzalnostutojpojavi, kojasejavljabezobziranaekonomskeikulturnefaktorenasilja?
Postoji problem u komunikaciji između polova koji se javlja kao posledica svih savremenih stresova. Ali, sve nabrojano osim ratova je zapravo univerzalno. Mi često gledamo zapadno društvo kroz belu srednju klasu, i zaboravljamo da postoje iste ugrožene kategorije društva kao i kod nas. Apsolutni zajednički imenitelj je patrijarhalna socijalizacija – svuda se uče manje ili više rigidne rodne uloge. Tamo gde je na nivou društva veća jednakost, ima i manje nasilja. Ono što je karakteristika celog današnjeg sveta jeste da se povećavaju socijalne razlike. Zašto ima najmanje nasilja u skandinavskim zemljama? Zato što su tamo muškarci i žene najizjednačeniji u pogledu prava, ali i u pogledu ekonomskih mogućnosti.
Ipak, imatakvihprimeranasiljakojiizuzimajusvenabrojanefaktore, kaoštoje, recimo, nasiljeudobrosituiranimimodernimporodicamauvisokorazvijenimdruštvima. Postojilineštoštostojikaoproblemizmeđubilokojegmuškarcaižene, bilogdeibilokada? Štajetonačemutrebaraditi, aštoostajekaoproblemkadserešesvidrugiproblemi?
Ostaje problem komunikacije i to su neka istraživanja i pokazala: da li se iz sukoba u zajednici izlazi pronalaženjem obostrano prihvatljivog rešenja ili onaj koji je fizički jači pribegava psihičkom, a potom i fizičkom nasilju. Pri tome, što je veći nivo stresa, to je problem komunikacije veći.
Psihičkonasiljekojespominjeteunašemdruštvusegotovouopšteneprepoznaje, nitisespramtogproblemapreduzimajuadekvatnepreventivnenitisankcionemere. Potom, činiseidanisamežrtvenemajudovoljnoznanjaotomedanasiljepočinjemnogoprenegoštodođetoteškihtelesnihpovreda. Štasvezapravospadaunasilje?
Razumevanje prirode nasilja se poboljšava u poslednje vreme, ali je i činjenica da se pod nasiljem doskoro podrazumevalo samo ono što spada u njegove najteže oblike. Zanimljivo je da tu zapravo nije bio odlučujuć stepen nasilja, već gde se ono dešava – nasilno ponašanje muškarca bilo je prihvatljivo ako je ispoljavano prema ženi, ili prema deci. To, naravno, ima svoje istorijske korene i nije ništa čudno ako se zna da je do sredine XX veka u najvećem broju zemalja bilo na snazi zakonodavstvo koje je davalo pravo muškarcu da „disciplinuje“ ženu, i da za to može da koristi nasilje do nivoa teških telesnih povreda, a isto tako je i kada je reč o deci. Muškarac je smatran vlasnikom svoje porodice, i to se shvatanje najduže održalo kada je u pitanju silovanje u braku. Zbog toga je bilo toliko teško u svim zemljama ubediti poslanike u parlamentu da silovanje u braku nije pravo muža. Ta granica nasilja se veoma postepeno menjala, a drastična promena je usledila tek od šezdesetih godina, sa feminističkim pokretom. Zbog toga i nije čudno što je to toliko usađeno u ljude.
Verovatnije je da je reč o svakoj drugoj ženi! Tu opet dolazimo do toga šta se podrazumeva pod nasiljem. Da li je šamar nasilje ili uobičajeni način komunikacije? Mislim da nije reč o neverovanju, već o neshvatanju ozbiljnosti problema. Nasilje u porodici nije opasno samo za direktnu žrtvu. Istraživanja pokazuju da su deca, iako posmatrači, takođe izuzetno pogođena nasiljem. Dokazano je da postoji izuzetno jaka korelacija između posmatranja nasilja i kasnije nasilničkog ponašanja u porodici, kao i šire, kroz razne oblike delikvencije. Nasilje stvara nasilje. To je začarani krug. Ne može se govoriti o suzbijanju nasilja u društvu druge vrste ako se najpre ne krene od sprečavanja nasilja u porodici.
Ali, pre svega ostalog, mi imamo problem sa statistikom o mnogo čemu a pogotovo o kriminalitetu. Jako je, pri tome, teško doći do pouzdane statistike o nasilju u porodicama jer se ono mnogo ređe prijavljuje nego drugi oblici nasilja, i to svuda u svetu. Da bi se ta crna brojka premostila, u svetu je tokom šezdesetih godina prošlog veka uvedena praksa paralelnog praćenja podataka o svim oblicima kriminaliteta za koje je karakterističan visok nivo neprijavljenih slučajeva. Država na jednoj strani registruje slučajeve koji se prijavljuju policiji ili dospevaju do suda, a na drugoj strani se redovno rade ankete sa građanima gde se oni pitaju da li su bili žrtve nekog oblika kriminaliteta, i kakvog. Tako se dobila izuzetno važna dopuna zvaničnoj statistici. Jako je važno da država podrži kontinuirano istraživanje u ovoj oblasti.
Mislim da bi pomoglo navođenje vrlo kontretnih iskustava, a i prikazivanje nasilja na kompleksniji način od navođenja povreda takođe bi doprinelo tome da se problem ozbiljnije shvati. Nasilje u porodici uvek pogađa mnogo ljudi i najčešće se prenosi generacijama, i upravo to i treba pokazati. Kod nas se, nažalost, o tome mnogo priča u brojkama, ili se iznose priče žrtava koje se svode na senzacionalizam: on me je prebio, uradio mi ovo i ono. Ne daje se slika tog odnosa, i ono što je naročito važno, ne vidi se nasilnik. Mediji su fokusirani na žrtve i to je dobro, ali nije dovoljno i ne doprinosi pravom uvidu u problem.
To jeste jedan od osnovnih problema: tamo gde postoji nasilje sam nasilnik nastoji da izoluje žrtvu od ostalih. Žrtve upravo zbog toga imaju problem da potraže pomoć, a opet nasilnik svaku pomoć odbija, naročito ako je alkoholičar. On ne priznaje da ima problem. Mi nemamo razvijene programe pomoći za nasilnike, niti imamo edukativnu bazu i stručnjake koji bi se time bavili. Društvo mora da stvori mehanizme kojima će se to mnogo lakše ostvariti nego što je sada slučaj. To nigde nije sasvim jednostavno, ali je potrebno da ljudi imaju više poverenja u institucije, da su informacije nadohvat ruke, da ne samo žena već i muškarac zna kome može da se obrati kada je suočen sa problemom. Dodatna teškoća je što se muškarci stide da traže pomoć, pogotovo što mu njegov muški identitet ne dozvoljava da bude žrtva.
Uvek je dobro kada država preuzme vodeću ulogu u borbi za suzbijanje problema. Koliko znam, u Sloveniji su u toku velike zakonodavne izmene u ovoj oblasti koje su usledile pod pritiskom EU-a. Pripremili su za usvajanje zakona o nasilju u porodici, koji reguliše sve aspekte problema. Naša država se ovim ne bavi tako sistematično. Naši zakoni nisu usaglašeni sa porodičnim zakonom, iako je samo njegovo donošenje veliki uspeh. Ipak, taj zakon je ubačen kao strano telo u jedan stari sistem, i u koliziji je sa mnogo drugih stvari. Lela Ruždić je amandman da je nasilje u porodici krivično delo ubacila na mišiće u Krivični zakonik Srbije. Profesor Stojanović svoj komentar tog člana počinje pravdanjem i kaže da iako su postojali i drugi članovi zakona kojima je to moglo da se reguliše, ipak smo, eto, pristali da ubacimo i ovaj član. Negde ne vidim da je on, kao jedan od naših vodećih krivičara, ubeđen u potrebu takvog člana. Nije, dakle, reč o strategiji, već o ustupku.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Besmisleno je reći da nas je iznenadila smrt čoveka koji je zagazio u 96. godinu, ali smo nekako počeli da verujemo da je besmrtan i da će, u najmanju ruku, dogurati do stote. Ali, Ivan Ivanji je uvek bio svojeglav. Obavio je što je imao na ovom svetu i otišao pod svojim uslovima
Ivana Ivanjija sam oduvek doživljavao vanvremenski, u neodređenoj starosnoj dobi. Ni mlad, ni star. Nikada ga nisam video u žurbi, nervoznog, već uvek smirenog. Plenio je razboritošću. Delovao je terapeutski na sagovormike
Naravno da je Ivan Ivanji mrzeo Hitlera i hitlerovce, ali nije mrzeo Nemce. Ćirilicu i latinicu nije video kao idejne protivnike, već kao bečkerečke komšije
Nakon što je nekoliko njihovih lista oboreno, “Biramo Beograd” i “Kreni-Promeni” nagovestili su da izlaze iz izborne trke. U ponedeljak 13. maja – na nekadašnji Dan bezbednosti – opozicione izborne liste počele su da padaju. Već sledećega dana najavljen je potencijalni izlazak iz izbornog procesa. Međutim, veče je donelo uverenje da će opozicione liste ipak biti proglašene i naći se pred građanima 2. juna. Možda
“Očigledno nije moguće izbeći kritičke tonove koje međusobno upućuju stranke koje su se opredelile za bojkot i stranke koje izlaze na izbore. To rezultira apsurdnom situacijom u kojoj opozicione stranke veliki deo energije usmeravaju na delegitimizaciju dojučerašnjih saveznika umesto da se posvete kritici aktuelne vlasti. Ne bi trebalo posebno ni naglašavati u kojoj meri sve ovo demotivišuće deluje na biračko telo, posebno na onaj ‘mekši’ deo koji ne glasa za vladajuću stranku, ali ne spada u sigurne glasače opozicije
Ako u Srebrenici nije bilo genocida, znači li to i da su nevini pojedinci osuđeni za ovo delo, poput Ratka Mladića i Radovan Karadžića? Republika Srbija – čisto da se na zaboravi – priznaje Haški sud
Opozicija koja ide na izbore možda nije računala sa ovolikim saplitanjem od „svoje“ čaršije, ali je morala da računa na Vučićeve igre. Imaju vrlo malo vremena da pokažu da li su iole spremni za to ili su gologuzi krenuli u koprive
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!