Još stoji trošna napuštena stražarska kućica i upozorenje da je "zabranjen ulaz" i da "pas ujeda"
Bila je to godinama strogo čuvana državna tajna. Znalo se samo da se na planini Crni vrh nedaleko od Bora nešto veliko gradi, što se moglo i zaključiti po mnoštvu teških vozila natovarenih građevinskim materijalom, buldožerima, kranovima, armaturom… Ogromno gradilište obezbeđivali su u to vreme naoružani čuvari zaduženi da spreče prilaz i ulaz znatiželjnicima. Svi zaposleni, oko 800 radnika, bili su pojedinačno upozoreni da drže zatvorena usta i ne govore ni gde ni šta rade, što i danas čine mnogi kada na pitanje šta se to gradilo obično odgovaraju: „Ma radilo se…“
Nagađalo se da je reč o utvrđenjima, podzemnim tunelima, tajnim skloništima, lansirnim rampama i raketama dobijenim od Rusa. Nešto više od pet godina trajali su intenzivni graditeljski radovi sve do napada snaga NATO-a. Međutim, ponešto se i posle bombardovanja radilo da bi padom bivšeg režima gradilište na Crnom vrhu bilo potpuno zaustavljeno.
Velike i manje firme koje su učestvovale u gradnji pokupile su svoju mehanizaciju i sa Crnog vrha sve vratile u matična preduzeća. Ipak, još dugo posle toga pristup Crnom vrhu nije bio dozvoljen. Najzad je neko odlučio da se bez ikakvih dozvola i dopuštenja znatiželjnicima omogući ulazak u kompleks i razgledanje izgrađenih objekata tako da su sva nagađanja o velikoj tajni postala besmislena. Zanimljivo je da se malo ko uopšte interesovao i želeo da dođe i vidi o čemu je reč.
„OBAVEZNO ZAUSTAVLJANJE…Pregled ljudi i vozila je obavez…Stop pas ujeda“
Ispred velike krivine nadomak Crnog vrha ne vidi se šta se radilo i gradilo na planini. Još stoji trošna napuštena stražarska kućica i upozorenje da je „zabranjen ulaz“ i da „pas ujeda“. Iza krivine mnoštvo izgrađenih nezavršenih građevina obraslih visoko naraslom travuljinom. Sve u zastrašujućoj tišini. Ptice i divlje životinje, kako kasnije rekoše ljudi iz Bora, davno su napustile Crni vrh. Razjurila ih je buka teških mašina i mehanizacije.
Izgradnju kompleksa na Crnom vrhu pratile su i prate mnoge nepoznanice. Ne zna se, na primer, čija je ideja bila da se na planini u bespuću gradi toliko ogromnih objekata. Niko nikada nije ni zvanično ni nezvanično bilo šta saopštio. Pričalo se da je Mirjana Marković insistirala da se na Crnom vrhu napravi svetski poslovni i turistički objekat koji bi zasenio svet. „To nije tačno“, tvrdi Branislav Rankić, predsednik SO Bor. „Opozicija je 2000. godine nazvala kompleks ‘Miloševićev zabranjeni grad’, mada on nije imao nikakve veze s tim. Ni on ni sin mu Marko.“
Otkako su 2000. godine do danas prekinuti svi radovi i objekti konzervirani, čini se da više niko nije imao interesa da nastavi bilo kakvu gradnju na Crnom vrhu. „Bilo je stranaca zainteresovanih za kupovinu nezavršenog hotela ‘Jelen’ na Crnom vrhu, ali oni su brzo odustajali suočeni s mnogim problemima. Pre svega zato što nije raščišćeno šta je čije. Suvlasnici nikako da se sastanu i dogovore“, objašnjava predsednik Rankić. „Vlada Srbije bi mogla, ukoliko uopšte želi, da reši problem svojine i pozove suvlasnike kako bi odlučili da li nastaviti gradnju ili prodati sve što je do sada sagrađeno, naravno s tim da novi vlasnik okonča sve radove i stavi izgrađene objekte u funkciju, što inače nikom ne pada na pamet. Međutim, vlada Srbije očigledno nema nikakav koncept“, kaže Rankić.
NAPUŠTENO, SABLASNO I NIČIJE: Crni Vrh ovih dana
Sve u svemu, čini se da je kompleks na Crnom vrhu osuđen na propadanje. Dodatni problem je i to što su neki suvlasnici u fazi restrukturiranja. Očigledno je da više niko ne zna šta će biti sa kompleksom izgrađenih zdanja.
Na Crnom vrhu nijedan objekat nije do kraja završen, mada su svi pokriveni. Samo na četvrtom spratu najvećeg zdanja, hotela Jelen postoje dva luksuzno opremljena apartmana. Samo za pokazivanje povlašćenima. Apartmane su razgledali i sada već bivši ministar Dušan Mihajlović sa omanjom svitom visokih funkcionera. Mihajlović je, prema rečima jednog od vodiča, bio oduševljen, posebno telefonom pored same WC šolje. Zavese, prekrivači za krevete i tepisi u apartmanima bili su veoma skupoceni, a da se ne bi oštetili prilikom transporta u Beograd, na Crni vrh je bio pozvan stručnjak za vakuumiranje i pakovanje, ali je bio preskup, pa se od vakuumiranja odustalo.
Iako nijedna zgrada na Crnom vrhu nije završena, vidi se da je dosta urađeno: gotovo u svim objektima instalirano je parno grejanje (bez postavljenih košuljica), uvedena je centralna instalacija u svim zgradama, centralna ventilacija, voda je dovedena na kilometar i po do kompleksa, urađene su spoljne fasade… Inače, jedino je predsednička palata omalterisana.
Prema nezvaničnim podacima, bilo je zamišljeno da Crni vrh bude pupak Evrope, destinacija odakle bi mnoge velike strane kompanije upravljale svojim projektima širom okolnih i udaljenijih zemalja. Dolazili bi i odlazili avionima a na raspolaganju bi imali sve što im je potrebno. Uzgred, planina je često u neprozirnoj magli i snežne vejavice svake zime zatrpavaju puteve ogromnim smetovima.
Suvlasnici
Suvlasnici svega što je izgrađeno na Crnom vrhu su Naftna industrija Srbije, Elektroprivreda Srbije, Srbija šume, Energoprojekt, Rudarsko-topioničarski basen u Boru i, delimično, Skupština opštine Bor.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!