Biće da je i "slučaj Kadijević" – kao i mnogi dosadašnji – u funkciji političke stvarnosti: parlamentarni izbori u Hrvatskoj su krajem godine, a suđenja hrvatskim generalima u Haškom sudu upravo su u toku
NI SLIKE NI TONA: Veljko Kadijević
Gotovo dva desetljeća od početka ratnog raspada bivše Jugoslavije, svi njeni nekad sastavni dijelovi udarili su u teorije o tome gdje se nalazi general bivše JNA i sekretar za narodnu obranu pokojne države s početka rata Veljko Kadijević: za hrvatske medije, koji se pozivaju na srpske medijske izvore, on je na Floridi i savjetuje Amerikance u iračkim ratnim operacijama; za srpske medije, on je na Floridi ili u Moskvi, kamo se sklonio pod šinjel generala Jazova; američki zvaničnici, pak, pojma o Kadijeviću nemaju, a zvanična se Moskva – kao i obično – pokrila po ušima i svečano šuti.
Jedino službeno što zasad imamo je činjenica da su čak tri hrvatska državna tužilaštva Kadijevića optužila za ratne zločine protiv civilnog stanovništva: osječko, bjelovarsko i – tek odnedavno – i vukovarsko, te je MUP Hrvatske prije nekoliko dana raspisao i međunarodnu potjernicu, a Ministarstvo pravosuđa te države najavilo i zahtjev Sjedinjenim Američkim Državama za Kadijevićevo izručenje.
U cijeloj toj zavrzlami, našao se ovih dana i hrvatski portal Biznis.hr, čija je novinarka, navodno, preko posrednika razgovarala s Kadijevićem „u jednom ‘europskom parku’, u kojemu je nekada navodno volio predahnuti i car Franjo Josip“. To jest, priča ide ovako: „Ponekad se i novinarima posreći. Nakon gotovo mjesec dana dovijanja, traganja, veza i vezica, desetaka pravih i krivih informacija, obećanja, konačno smo uspjeli, doduše preko posrednika, stupiti u vezu s nekadašnjim saveznim sekretarom za Narodnu obranu. Za izjavu smo morali doći u jednu državu EU, gdje nas je dočekala ‘veza’ do koje nam je trebalo pet prethodnih veza, preporuka i jamstava“, kaže novinarka vodeći svoje čitaoce do „europskog parka“ omiljenog i caru Franji Josipu, i nastavljajući da se stvar dalje odvijala „uz precizne upute“: „’Veza’ će uspostaviti vezu s generalom, a mi onda trebamo upaliti diktafon, sa slušalicama na ušima, pustiti ‘gospodina generala da priča, bez pitanja’, potom izjavu skinuti, prepisati, a vrpcu odmah vratiti.“ Ubrzo, novinarka čuje Kadijevićev „ostarjeli bariton“ koji usprkos hrvatskoj potjernici ima „miran san“, tvrdi da je „stvarno savjetnik vojne koalicije u Iraku“ (u što normalan čovjek može i povjerovati gledajući vojno razvaljivanje te zemlje), što pak „ne znači da tamo stalno i boravi“.
„A kada je po američkom nalogu pronašao sve što je trebalo, bunkere i vojnu tehnologiju koju je bivša država izvozila Sadamu, otišao se i ‘malo odmoriti’, ali ‘ne može reći gdje, ne zbog hrvatske tjeralice nego zbog svoga mira’“, kaže autorica portala Biznis.hr.
Po istom izvoru, prva Kadijevićeva rečenica bila je da ga hrvatska potjernica „uopće ne zanima i mirno spava“. „Hrvatske tužbe, da ih je i 33, a kamoli tri, nimalo me ne plaše. Ja sam samo spašavao jednu državu, koju su mnogi, poput vašeg predsjednika Mesića, željeli razbiti“, navodno je rekao Kadijević.
Suprotno hrvatskom portalu, Miroslav Lazanski, autor davnog i tada vrlo važnog intervjua s Kadijevićem – onoga 1990. iz zagrebačkog „Danasa“ – pisanje hrvatskih medija o Kadijeviću u Americi i njegovoj savjetničkoj ulozi u Iraku, komentira u „Politici“: „Verovatno se negde jako daleko od Floride smeje na sve te priče o njemu i Sadamovim bunkerima…“ Odmah potom dobili smo novi prilog za zbunjivanje: penzionirani pukovnik Dragan Vukšić, nekada Kadijevićev savjetnik, tvrdi u izjavi za „Danas“ da je on u Moskvi, te da mu je – nakon što je skoro godinu dana gost nekadašnjeg ruskog ministra obrane, maršala Dimitrija Jazova, od kojega je još 1991. tražio podršku za vojni udar u SFRJ – ovaj svojim kontaktima pomogao da ostane u Rusiji. „Kadijević je sada već duže vreme u Rusiji. Pre nego što je otišao prodao je jednom advokatu deo kuće koju je delio sa generalom Milanom Daljevićem. Otišao je neprimetno, jer je i sam osetio da mu nad glavom visi optužnica“, tvrdi Vukšić.
Ako je Vukšić u pravu, pitanje je što je sve ove godine radila hrvatska država: tek sad se sjetila razaranja Vukovara, osječka optužnica podignuta je 2006, jedino bjelovarska datira još od 1992, ali tek sad su se nadležni sjetili da raspišu i potjernicu. Bit će da je i „slučaj Kadijević“ – kao i mnogi dosadašnji – u funkciji političke stvarnosti: parlamentarni izbori u Hrvatskoj su krajem godine, suđenja hrvatskim generalima u Haškom sudu upravo u toku i protiču uz svađe obrambenih timova Ante Gotovine i ostalih, a valja suditi i nekim optuženicima koje je domaćem pravosuđu prepustio Haški tribunal.
U svemu tome, teško da se može ocijeniti da itko smisleno govori o nesumnjivo počinjenim ratnim zločinima u Hrvatskoj, od Vukovara do Dubrovnika, kao niti o ulozi rođenog Imoćanina Kadijevića (rođenog 1925. u Glavini Donjoj), ili Blagoja Adžića, Kadijevićevog nasljednika od 1992. godine, za kojega se također najavljuje skora hrvatska potjernica. S druge strane, hrvatska vlast – kao ni vlast u Srbiji, uostalom – ni do danas nije riješila sudski slučaj generala Vladimira Trifunovića, osuđenog u obje države za to što po jednoj jest, a po drugoj nije počinio ratni zločin. Ta priča se, usprkos potpunoj pravnoj jasnoći, već više od 15 godina nikoga ne zanima.
Tako Kadijević ostaje samo zahvalna medijska tema. Hrvatska policija najavila je ispitivanje vjerodostojnosti intervjua s Kadijevićem, na isti način kako se i ranije postupalo kad su objavljivani intervjui s optuženima za ratne zločine. Ostalo je još da, po uzoru na te situacije, autorica portala Biznis.hr dobije novinarsku nagradu, kao onomad vlasnik hrvatskog „Nacionala“ za konspirativni intervju s tad odbjeglim haškim optuženikom Antom Gotovinom.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!