Članovi Nacionalnog stroja poricali su pripadnost ovoj organizaciji, ali neki od njih nisu skrivali da dele stavove tog neonacističkog udruženja, čime se sugeriše da programska načela ovakvih grupacija čine deo sistema vrednosti koji vlada u društvu
PEDAGOGIJA: „Akcija“ Nacionalnog stroja
Nakon što je prošlo skoro godinu dana u istrazi, premišljanju okružnog javnog tužioca oko optužnice i nakanjivanju Okružnog suda da započne suđenje, upad grupe neonacista na tribinu „Fašistička pretnja“, koja se održavala u Novom Sadu povodom Međunarodnog dana akcije protiv fašizma, konačno je dobio sudski epilog. U tom gradu započelo je prošle nedelje suđenje pripadnicima Nacionalnog stroja koji su se iživljavljavali nad učesnicima ovog skupa, ali je već posle tri dana proglašena pauza koja će potrajati sve do 17. oktobra.
STORMFRONT: Naravno, onima koji su šamarali, vređali i pozdravljali prisutne nacističkim pozdravom, nazivajući ih džukelama, komunističkim retardima i ustaškim svinjama, nije ni na kraj pameti bilo da priznaju da su pripadnici ove organizacije. S obzirom na to da Nacionalni stroj nema formalno članstvo, jer u njegovom statutu piše „da treba verovati u soj, a ne u broj“, dvadesetak optuženih mladića i nisu tako daleko utekli od istine, ali njihova priznanja da dele stavove te organizacije jasno govore o tome zašto su te noći zapravo otišli na Filozofski fakultet. Korak od otvorenog veličanja rasizma kroz „preporod i očuvaje zdrave vrednosti srpske nacije kao sastavnog dela bele rase“, koje se već odavno zagovara u statutu ove organizacije bez bilo kakvih posledica, do izazivanja nacionalne i rasne mržnje „zlostavljanjem i ugrožavanjem prisutnih“ na tribini, upravo im je i navukao na vrat krivičnu tužbu za dela za koja se predviđa kazna od jedne do osam godina zatvora.
Čak i slučajni namernici na neonacističkim forumima, među kojima upadljivo mesto zauzima Stormfront vajt nešenelist komjuniti, mogli su pre nego što je održana tribina da nabasaju na saopštenje Nacionalnog stroja u kome se oni koji u Srbiji obeležavaju 9. novembar, kada je 1938. počeo u Nemačkoj obračun sa Jevrejima, nazivaju „ljudskom podvrstom“ i „moralnim nakazama“, uz napomenu da „antisrpsko delovanje kreatura koje svojim nebuloznim predavanjima truju omladinu“ zaslužuje „osudu i prezir“. Za razliku od onih koji su u delo sproveli ovaj apel nakon što su se prethodno okupili kod teniskih terena SPENS-a i organizovano krenuli ka Filozofskom fakultetu, da bi tokom suđenja to uporno poricali, Informativna služba Nacionalnog stroja nije skrivala da su njihovi članovi, simpatizeri, poklonici… ili šta već, upali na tribinu da bi „izrazili neslaganje s indoktrinacijom srpske omladine“. To saopštenje se još može naći na stranicama pomenutog foruma. Tu se jedino ne priznaje da su zagovornici „biološke nejednakosti među narodima i rasama“ bilo koga tukli. Nasilja nad učesnicima tribine navodno nije bilo, jer je članovima Nacionalnog fronta „ispod časti da tuku bolesnike kao što su narkomani“ iz Antifašističke akcije, koja je i organizovala tribinu. Nekoliko šamara prisutni su zaradili tek uzgred, „u pedagoške svrhe“, lakonski se dodaje u saopštenju. To je stil kojim se i prvooptuženi Goran Davidović, poznatiji u krugu istomišljenika pod nadimkom Firer, branio na sudu.
ANTISRPSKAPRETNJA: Tako se Davidović pred sudijom Đurđinom Bjelobabom pobunio što u optužnici piše da je on jednog od učesnika u razgovoru, inače šefa Katedre za filozofiju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu Milenka Perovića nazvao „odvratnom Crnogorčinom“, kada mu je lepo rekao da je on „smrdljiva Crnogorčina“. I ništa više. U skladu sa idejama koje zagovaraju ovi „rasno svesni nacionalisti“, Davidović se sukobio sa profesorom Perovićem zbog njegovih antisrpskih stavova. Perović je, naime, tokom tribine govorio o fašističkoj pretnji, što je Davidović doživeo kao antisrpsku i antipravoslavnu pretnju. On je potom Zorana Petakova, jednog od organizatora tribine, ošamario zato što je nosio duksericu na kojoj je pisalo „no nazis“, sumnjajući da mu je Petakov prethodno slao preteće poruke. Davidović pritom nije poricao da je učestvovao u pripremama koncerata organizacije Krv i čast u klubu Brvnara prošlog leta, koja je, i po njegovom mišljenju, neonacistička grupacija, ali da on sam nije neonacista. Samim tim ni optuženi Miodrag Stefanović nije, s druge strane, prilikom izlaska iz sale podigao desnu ruku u cilju promocije nacizma, već da bi izrazio svoje neslaganje sa onim što je čuo tokom tribine. Tako ni okrivljeni Vladan Tanasić nije pred sudijom poricao da je sa grupom mladića u crnim „spitfajer“ jaknama došao na pomenutu tribinu, ali da je do Filozofskog fakulteta otišao samo zato što je bilo planirano da se tamo tuku sa jednom drugom grupom mladića koji se nisu pojavili. „Išao sam da se tučem, a ne na tribinu“, bunio se Stefanović protiv navoda iz optužnice. Sudija Đurđina Bjelobaba imaće u narednih mesec dana dovoljno vremena da razmišlja o tome da li je slučajno na ovu tribinu došlo dvadesetak kratko ošišanih mladića među kojima je bio jedan od organizatora proslave neonacističke organizacije Krv i čast, zatim čovek koji se oprašta sa posetiocima javnog skupa nacističkim salutiranjem, i neko ko svraća do jedne univerzitetske ustanove u nadi da će drugima razbiti nos.
ĆUTANJE: Kada su i oni koji se nalaze na vlasti nakon tog događaja zavapili do neba jer, navodno, „ideologija mržnje nikada nije mogla da nađe većinsko uporište u ovom društvu“, MUP Srbije je zajedno sa Odborom za bezbednost Skupštine Vojvodine napravio popis neonacističkih organizacija koje poslednjih godina vršljaju diljem Srbije. Za tu prigodu opisani su zajednički programski elementi Nacionalnog stroja, Krvi i časti, Rasnih nacionalista i Obraza. U izveštaju se zapaža da je Nacionalni stroj tajna „rasistička, šovinistička i antisemitska internacionalna organizacija“ koja je aktivna u 18 zemalja, dok je Krv i čast opisan kao „nacistički, rasistički, šovinistički i antisemitski“ pokret internacionalnog karaktera koji je aktivan u 17 zemalja. S obzirom na to da se u civilizovanom svetu oštro sankcioniše delovanje ovakvih grupa, Skupština Vojvodine je od Vlade Srbije, predsednika Borisa Tadića i predsednika Skupštine Predraga Markovića zatražila da se odmah zabrane sve nacionalističke i klerofašističke organizacije. Odgovora do danas ne bi.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!