Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Priča o braći Lukić dugačka je i zanimljiva, ne samo zbog njihove uloge u ratu već i zbog okolnosti pod kojima su godinama uspevali da izbegnu hapšenje
Ni Argentina nije ono što je nekad bila. Decenijama je ova zemlja bila sigurno utočište za nacističke ratne zločince iz Drugog svetskog rata, ali srpski begunci od haške pravde teško su se prevarili ako su računali da se gostoprimstvo odnosi i na njih. Milan Lukić iz Višegrada, jedan od najtraženijih sa haške liste, uhapšen je u ponedeljak u iznajmljenom stanu u Rekoletu, elitnoj četvrti Buenos Ajresa, na osnovu Interpolove poternice izdate na zahtev Tribunala i beogradskih vlasti. Nije mu pomogao lažni pasoš na ime Gorana Đukanovića, kao ni pozamašna količina keša koja je nađena kod njega, tako da će se po svoj prilici ubrzo naći u društvu svog rođaka Sretena Lukića, bivšeg šefa javne bezbednosti Srbije, koji je pre nekoliko meseci „dobrovoljno“, u pidžami i papučama sproveden u Hag. Milanov stariji brat Sredoje, takođe optužen za ratne zločine, još se nalazi u bekstvu.
Priča o braći Lukić dugačka je i zanimljiva, ne samo zbog njihove uloge u ratu već i zbog okolnosti pod kojima su godinama uspevali da izbegnu hapšenje. Milan Lukić je široj javnosti poznat još od 1992, kada je doveden u vezu sa otmicom i ubistvom sedamnaest Muslimana, građana Srbije, koje je njegova jedinica odvela iz autobusa Raketa kod mesta Sjeverin, na granici sa Bosnom. Lukić je tri puta hapšen u Beogradu, po raznim osnovama, i svaki put je ekspresno „izručivan“ u Republiku Srpsku, gde su ga dočekivali sa počastima: nakon što je treći put uhapšen, Radovan Karadžić ga je odlikovao. U februaru 1993. Lukićeva navodno paravojna jedinica Osvetnici, a u stvari sasvim redovna četa u sastavu Višegradske brigade, ponovila je „podvig“: oteli su i ubili osamnaest Muslimana i jednog Hrvata iz voza Beograd–Bar kod mesta Štrpci, na kratkom potezu pruge koji prolazi kroz Bosnu. Iako je Slobodan Milošević obećao rodbini žrtava da će „prevrnuti nebo i zemlju“ da se krivci pronađu, Lukića više niko nije dirao. Otvorio je kafić u Višegradu, a često su ga viđali i u Beogradu i u Obrenovcu, gde je imao rodbinu. Još tada se pričalo da ima moćne rođake u vrhu MUP-a i Državne bezbednosti.
Haški tribunal je 1998. godine protiv Milana Lukića, brata Sredoja, kao i još dvojice pripadnika Osvetnika podigao optužnicu zbog zločina protiv čovečnosti i kršenja zakona i običaja rata. Citiramo jedan od glavnih delova optužnice (tačke 3–5): „Otprilike sredinom juna 1992, Milan Lukić, Sredoje Lukić, Mitar Vasiljević i drugi prisilili su otprilike 65 žena, dece i starijih muškaraca bosanskih Muslimana, od kojih je većina bila iz sela Koritnik, da uđu u jednu sobu u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu, u naselju Nova Mahala. Dok je Sredoje Lukić čekao napolju, Milan Lukić i jedan drugi muškarac naredili su svim ljudima da uđu u sobu i prisilili ih da im predaju sav svoj novac i nakit. Dok se to odvijalo, svi ljudi, uključujući i žene i decu, bili su pretreseni do gola. Milan Lukić, Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević zaključali su i zabarikadirali ove ljude u kuću kako bi sprečili njihov beg. Kasnije, dok su Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević stajali iza njega, Milan Lukić je otvorio vrata, na pod stavio zapaljivu napravu i zapalio fitilj. Celu kuću je za nekoliko sekundi zahvatio plamen i ona je nastavila da gori sledećih sat vremena. Neki ljudi pokušali su da iskoče kroz prozor, ali Milan Lukić i Sredoje Lukić stajali su napolju i pucali na njih dok je Mitar Vasiljević osvetljavao žrtve. Povici i vrisak ljudi u kući mogli su se čuti još otprilike dva sata nakon što je započeo požar. Svi ljudi zaključani u kući, osim njih šestoro, izgubili su život. Žrtve su ili poginule u požaru ili su ustreljene pokušavajući da pobegnu. Među žrtvama je bilo nekoliko male dece i beba, i 46 članova jedne porodice…“
Nakon podizanja optužnice, Lukići su bili prinuđeni da se sklone iz Višegrada, ali su ih i dalje povremeno viđali u Srbiji. U septembru 2003, Okružni sud u Beogradu osudio je Milana Lukića i grupu Osvetnika na dvadeset godina zatvora, zbog otmice u Sjeverinu. Presudu je poništio Vrhovni sud, a braća Lukići su, uprkos poternici, često viđani u Obrenovcu, a povremeno i u Višegradu. U maju 2004. policija Republike Srpske izvršila je raciju na porodičnu kuću Lukićevih u okolini Višegrada: Milana i Sredoja nisu našli, ali su ubili trećeg brata, Novicu, navodno zato što je pružao otpor. U nekoliko bosanskih i stranih listova tada se pojavila priča, zasnovana na anonimnim izvorima, da je Milan već neko vreme bio u kontaktu sa istražiteljima Tribunala i da im je pomagao da otkriju i uhapse Karadžića, te da je njegov brat ubijen da bi se to osujetilo. Interesantno je i to da je Lukić iste godine elektronskom poštom poslao pismo banjalučkim „Nezavisnim novinama“ u kome je optužio Branu Savovića i Ristu Perišića iz Višegrada, te Radomira Njeguša iz Foče kao naredbodavce zločina koji se njemu pripisuju. „Po njihovom naređenju svi su Muslimani iz Višegrada i Foče pobijeni. E, sad žele to da svale na nekoliko ljudi, koji ispade da su svemogući, vanzemaljci možda. I ludom je jasno da tri čoveka nisu mogla pobiti hiljade ljudi…“ Dve okolnosti privlače pažnju: prva je da je Radomir Njeguš, koji je u međuvremenu postao Direktor policije RS, bio organizator racije na Lukićevu kuću; druga je da je Lukić svoju poruku „Nezavisnim novinama“ poslao sa brazilskog servera.
Bilo bi krajnje zanimljivo saznati ko je i kada izdao Lukiću lažni pasoš (rođak Sreten je tokom 2000. godine jedno vreme bio načelnik pogranične policije), kao i to ko ga je „tipovao“ Argentincima. Biće još zanimljivije ako Milan, kao što najavljuje njegov advokat Duško Tomić, u Hagu ispriča dosad nepoznate detalje o „arhitektama zločina sa obe strane Drine“.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve