Izrečene presude za ubistvo Ivana Stambolića i atentat u Budvi >

U službi gospodina predsednika

Kako je po nalogu haškog optuženika i tad predsednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića (sve u cilju eliminacije političkih protivnika), Ulemek postupajući iz niskih pobuda, nakon više održanih sastanaka na Institutu bezbednosti u Beogradu i na drugim neodređenim mestima, za ubistvo Stambolića, odnosno atentat na Draškovića izdao nalog pripadnicima kriminalne grupe koju je oformio

To da se u onoj rupi zalivenoj krečom na Fruškoj gori, otkopanoj u martu 2003. godine, nalaze ostaci u avgustu 2000. godine uhapšenog i ubijenog bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića, u DNK analizi – usporedbi njegovih ostataka i uzoraka DNK Stambolićeve kćeri i sina – rezultira ovim: da je zaista riječ o ostacima Ivana Stambolića nađenim u rečenoj grobnoj fruškogorskoj rupi govori činjenica 221.000 milijardi puta veća nego mogućnost da je riječ o ostacima nekog drugog, tko nije Ivan Stambolić.

Podatak je iznesen više puta: u nalazu i mišljenju vještaka dostavljenom sudu i u iskazu vještaka pred sudom, te na kraju u usmenom obrazloženju presude sudskog vijeća Posebnog odeljenja za borbu protiv organizovanog kriminala Okružnog suda, sudije Dragoljuba Albijanića, kojom su optuženi za ubojstvo Ivana Stambolića i pokušaj ubojstva Vuka Draškovića oglašeni krivima i kažnjeni – svatko po zaslugama – zakonskim sankcijama.

LICEMERJE I ŽRTVE: Milošević i Stambolić,...

SVI ZAJEDNO: Nakon – kako statistika kaže – 50 dana glavnog pretresa, oko 60 saslušanih svjedoka i vještaka, brojnih drugih dokaza i dvije hiljade stranica prijepisa (transkripta) – sud je prvooptuženog bivšeg komandanta Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije Milorada Ulemeka Legiju, osudio na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora. Konkretnije i pojednostavljeno: zbog zločinačkog udruživanja pet godina, zbog pokušaja ubojstva Vuka Draškovića (koji je onomad u Budvi, srećom, prošao samo s lakšim tjelesnim povredama) 15 godina i zbog ubojstva Ivana Stambolića 40 godina zatvora. Pojednostavljeno, jer svaka ta zatvorski odmjerena kazna ima svoje dugačko i za laike komplicirano objašnjenje, jedinstvena kazna "odrezana" Ulemeku glasi 40 zatvorskih godina. Zato jer je, po nalogu haškog optuženika i tad predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića (sve u cilju eliminacije političkih protivnika), Ulemek postupajući iz niskih pobuda, nakon više održanih sastanaka na Institutu bezbednosti u Beogradu i na drugim neodređenim mjestima, za ubojstvo Stambolića, odnosno atentat na Draškovića izdao nalog pripadnicima kriminalne grupe koju je oformio – državnim službenicima sa značkom JSO-a Branku Berčeku, Dušku Maričiću, Leonidu Milivojeviću, Nenadu Bujoševiću i Nenadu Iliću, zajedno sa svjedokom-saradnikom Nenadom Šareom. Berček, Ilić i Milivojević izvršili su atentat na Draškovića u Budvi. Nakon detaljno ustanovljene njihove uloge i krivične odgovornosti, sud je Milivojevića i Ilića osudio na 15 godina zatvora, a Berčeka na 40.

Drašković posle atentata

STOJ POLICIJA: Po naređenju istog Ulemeka, isti Berček, Maričić, Milivojević i Bujošević – zajedno sa svjedokom-saradnikom Šareom, koji je za Sablje prvi progovorio – 25. avgusta 2000. oteli su, točnije: uhapsili su Ivana Stambolića, mirnog građanina kojega su neko vrijeme već nadzirali i pratili i koji je i toga jutra džogirao u svom lokalnom Košutnjaku. Upravo svjedok-saradnik Nenad Šare je kod restorana Golf prišao toga jutra Stamboliću, koordinirano s drugim pripadnicima grupe za "specijalne likvidacije", i – sve držeći u jednoj ruci službenu policijsku legitimaciju, a u drugoj pištolj – rekao mu: "Stoj, policija, morate poći sa nama" (na navodni informativni razgovor). Od tog jutarnjeg trenutka, stvari idu ovako: Stambolića ukrcavaju u bijeli kombi (vlasništvo JSO-a), stavljaju mu lisice na ruke, trakom selotejpa vežu mu noge, stavljaju mu novine na glavu i kreću put Novog Sada, ka Fruškoj gori gdje im se usput pridružuju Maričić i Milivojević. U fruškogorskoj šumi već čeka iskopana rupa (duboka oko 1,2 metra i sedamdesetak centimetara široka): Stamboliću je naređeno da klekne, onda traje "natezanje" tko će obaviti pogubljenje, pa na kraju Berček prilazi s leđa i ispaljuje dva metka u potiljak žrtvi. "Od momenta kad je nasilno ubačen u kombi pa nadalje, trpeo je strah i psihički bol visokog intenziteta, a u poslednjih pet minuta taj psihički osećaj bio je izrazito naglašen", rekao je sudski vještak apostrofirajući tih posljednjih pet minuta življenja Ivana Stambolića, u kojima je on – tih posljednih pet minuta svoga vijeka – klečao nad jamom koju su mu unaprijed i nasilno pripremili kao posljednje počivalište i čekao da se službena lica dogovore tko će mu pucati u potiljak.

Dva metka su ispaljena, beživotno tijelo Ivana Stambolića pada u iskopanu rupu napunjenu krečom: Berček skida lisice sa ruku ubijenoga, Maričič mrtvo tijelo posipa ostatkom kreča i polijeva vodom iz pripremljenog kanistera. Zatim zakopavaju rupu-grobnicu, a humku prekrivaju zemljom i lišćem, posipaju biberom – sve ne bi li spriječili neke druge i od sebe drugačije zvijeri da se zainteresiraju, te na kraju preko humke postavljaju "jedan poveći panj" (formulacija iz optužnice specijalnog tužioca). Razilaze se potom i od Ulemeka dobijaju po 20.000 tadašnjih maraka zasluženih uklanjanjem Ivana Stambolića, sve dok u akciji Sablja – skoro tri godine kasnije – Nenad Šare zvani Škene ne postane vodič mape zločina nad Ivanom Stambolićem.

Sud je našao slijedeće: osim Ulemeka, naredbodavca koji je sa 40 godina zatvora platio provođenje želje Slobodana Miloševića, Berček je dobio također 40 godina, Maričić isto toliko, Bujošević isto toliko, Milivojević jedinstvenu kaznu od 15 zatvorskih godina, sastavljenu od 13 za pokušaj ubojstva Draškovića i 15 za ubojstvo Stambolića.

Još su dvojica aktera zločina: bivši načelnik Resora državne bezbednosti MUP-a Srbije Radomir Marković, pomagač po nalogu Slobodana Miloševića, osuđen na 15 godina zatvora (pomaganje u ubojstvu Stambolića 15 godina, u pokušaju ubojstva Draškovića 13 godina, jedinstvena kazna 15), te Milorad Bracanović, te 2000. godine službeno lice na funkciji načelnika Odeljenja za kontraobaveštajne i bezbednosne poslove u JSO-u, zbog neprijavljivanja pripremanja i izvršenog krivičnog djela na četiri godine zatvora (kako se razumjelo, visina kazne je u direktnoj vezi s njegovih devet boleština koje je prijavio, a koje su i sudsko-vještački legalizirane).

DOKAZI I SVEDOCI: "Na osnovu izvedenih dokaza nesumnjivo je da su optuženi počinili krivična dela za koje ih se tereti", kazao je predsjednik sudskog vijeća (sačinjavaju ga još i Radmila Dičić-Dragićević i Zoran Tatalović) sudija Albijanić, nabrajajući potom u usmenom obrazloženju presude brojne izvedene dokaze na kojima je zasnovana presuda. U "slučaju Stambolić": kriminalističko-tehnički uviđaj, uviđaj na licu mjesta, DNK laboratorijska analiza, obdukcijska vještačenja, balistička vještačenja, iskazi oštećenih i brojnih drugih svjedoka, iskaz zaštićenog svjedoka Nenada Šarea, kao i iskazi optuženih Maričiča i Milivojevića u postupku pred istražnim sudijom Okružnog suda koji su "u pogledu najbitnijih činjenica potpuno saglasni s iskazom Šare Nenada" (citat iz usmenog obrazloženja presude sudije Albijanića) itd.

U "slučaju Drašković", tj. Budva: izjava oštećenog, policijsko-kriminalistički uviđaj s lica mjesta, uviđaj istražnog sudije Višeg suda u Podgorici, nađeni otisci prstiju na licu mjesta, vještačenja, brojni svjedoci među kojima i svjedočenje optuženog Nenada Ilića i Radomira Markovića u pretkrivičnom postupku, koji – usprkos zahtjevima obrane – nisu izdvojeni iz spisa, a iz kojih nesumnjivo proizlazi tko je i kada izvršio koje krivično djelo itd.

Na glavnoj raspravi, sud je prihvatio više desetina dokaznih prijedloga obrane, ali je isto tako odbio one prijedloge – kako je rečeno u obrazloženju presude – koji nisu bili od utjecaja na utvrđivanje činjeničnog stanja, odnosno onih koji bi bili višak, zato što je drugim, dotad već izvedenim dokazima neki segment činjeničnog stanja već bio razjašnjen. Valja, naravno, sačekati pismenu presudu, pa vidjeti što je – u svim detaljima i pojedinostima – sud konkretno cijenio kao dokaz "za" ili "protiv" u svojoj konačnoj odluci, usmeno saopćenoj, zašto je nekog svjedoka (ili neki drugi dokaz) prihvatio kao vjerodostojnog, a nekog drugog je ocijenio sasvim suprotno.

Ono što je, recimo, javnosti i medijima bilo plasirano, priča je o Stambolićevom stratištu: najprije smo čuli tvrdnju da oni ostaci uopće ne pripadaju njemu, a onda su vještaci iznijeli činjenicu da je vjerojatnost da je to on 221.000 milijardi puta veća nego mogućnost da nije (u laičkom prijevodu bi to glasilo: 99,99 odsto). Nakon toga, činjenica da vještaci na svom obducentskom stolu, u gomilici iz jame s krečom iskopanih kostiju ubijenoga, nisu imali nekoliko (konkretno: tri) vratnih pršljenova, šake i podjezičnu kost, dio je javnosti naklonjene optuženima izvukao zaključak da fruškogorska jama nije "primarna grobnica", već da su ostaci ubijenoga doneseni s nekog drugog mjesta. Zanimljivo je pritom da sva ta pitanja, koja svakako mogu biti zanimljiva – na primjer: kako taj živi kreč izjeda ljudske ostatke u ovim ili onim uvjetima i okolnostima – ljudi s advokatske klupe nisu postavili niti jednom vještacima koji su im, u dva navrata, bili na raspolaganju za sva pitanja i nedoumice u sudnici, niti su – ako zaista ne vjeruju u tu brojku od 221.000 milijardi vjerojatnosti – od suda zatražili da ti vještaci budu ponovo pozvani kako bi prizvali neku naknadnu pamet i otkriće.

Sasvim laički gledano, ta rupa je iskopana tri godine nakon zločina: da li su oni koji su ju iskopavali, nakon što je zahvaljujući svjedoku-saradniku maknut panj kao obilježje Stambolićevog stratišta, baš svaku koščicu tog 221.000 milijardi vjerojatno Stambolića, izvadili iz živog kreča?

HAŠKE MUŠTERIJE: Činjenica je da su, tokom sudskog postupka, pretkrivičnog i suđenja samog, svjedoci ali i optuženi razjasnili stanje stvari. Ma koliko ih pokušali naknadno osporiti, neki od optuženih su u ranijoj fazi postupka potvrdili ama baš cijeli tok događanja, od dogovora do realizacije, koje je – na primjer – ispričao svjedok-saradnik Nenad Šare. Kasnije su se predomislili, no prema zakonskim normama, sud je dužan voditi računa o svim iskazima optuženih: od pretkrivičnog, preko istražnog postupka, do kraja glavnog pretresa. Optuženi mogu pričati, odlučiti se za šutnju kao obranu, čak i lagati: ali, na sudu je da, u vaganju svega što se čulo, vidjelo, egzaktno ili putem svjedoka dokazalo, nađe istinu. Procesne greške, naravno, kao u američkim filmovima, niti u našem sudskom postupku ne treba zanemariti. Međutim, priča onih koji tvrde da se sve ono što je Radomir Marković, ne samo u ovom konkretnom postupku (da ne govorimo o njegovim "nestalim" izjavama mimo sudskih postupaka), ispričao o cijeloj toj zločinačkoj priči i korištenju jedinice za specijalne likvidacije, ne valjda zato što je bio uvjeren da će i sam postati svjedok-saradnik, pojavljuje se kao besmislena. Prvo: Marković je ispričao ono što je ispričao, uvjeren u ovo ili ono. Svjedok-saradnik nije postao, sud je to njegovo iskazivanje čak izuzeo iz spisa, ali je viši (Vrhovni) sud bio drugog mišljenja i vratio cijelu stvar u spis. I tako dvaput. Procesno, to nije problem: u konkretnom sudskom predmetu, kroz sudnicu je prošlo šezdesetak svjedoka iz čijeg se svjedočenja, po onom što je sudija rekao u samom finalu suđenja, utvrdila nedvojbena istina. Da su, dakle, optuženi i sad već osuđeni, ubili Ivana Stambolića i pokušali ubiti Vuka Draškovića – sve po nalogu "vrhovnog komandanta" (ovo nije formulacija suda!) Slobodana Miloševića.

No, upravo spominjanje haške mušterije Miloševića – kako u završnoj riječi zamjenika specijalnog tužioca Mioljuba Vitorovića tako i u usmenom obrazloženju sudije Albijanića – izazvala je reakciju nekih od poštovatelja lika i djela Legije i Jedinice da je, kako kažu, riječ o "političkoj presudi". "Prinuđeni smo da trpimo posledice sadašnjeg političkog trenutka i odnosa snaga u Vladi Srbije", rekao je, nakon što mu je branjenik Ulemek dobio 40 godina rešetkastog pogleda na svijet, advokat Slobodan Milivojević. Na pitanje nije li se Ulemek upravo toj Vladi predao (zbog povjerenja, pijeteta, čega li), odgovor je bio da su se "odnosi snaga" promijenili otad, od lanjskog izlaska Ulemeka iz navodnog vlastito-kućnog skrovišta na svjetlo dana i pravosuđa.

"Ne možemo da prihvatimo deo završne reči tužioca da je ovo politički proces i da se sudi bivšem režimu", u početku obrazlaganja presude je naglasio predsjednik sudskog vijeća sudija Albijanić. Jednako tako su neprihvatljive i teze obrane koje su se čule: da je riječ o "sudu potrebe, a ne sudu zakona", kao i apeliranje na "hrabrost suda", koja bi – kako je dio javnosti protumačio – bila dokazana valjda oslobađajućom presudom, koju su tražili branitelji optuženih. Ali i oni sami, sve ostavljajući prijeteći dojam u svojim završnim riječima; Ulemek je, na primjer, izvolio pred sudskim vijećem izjaviti u svojoj završnoj riječi: "Ako vas ja opominjem da ne donosite nepravednu presudu, ja to činim radi vas, a ne radi sebe", dok je Maričić zvani Gumar svoju konačnicu završio: "Izgleda da rat još nije završen, rat za nas tek počinje."

DISPOZITIV I POLITIKA: Kako god bilo, prvostepena presuda je donesena i Albijanićevo vijeće nije – kao nešto ranije vijeće sudije Bojana Mišića iz Okružnog suda – u slučaju četvorice ubijenih na Ibarskoj magistrali zaključilo da je 15 godina maksimum koji se može izreći optuženima. "U vreme izvršenja dela bila je propisana smrtna kazna. Krivični zakon je smrtnu kaznu brisao u martu 2002. godine, ali je istog trenutka smrtnu kaznu zamenio s kaznom od 40 godina zatvora. Predviđena kazna od 40 godina blaža je od smrtne", obrazložio je sudija Albijanić, na što su odmah graknuli advokati optuženih, čim su izašli iz zgrade suda. Jasno je da će o tom pitanju – kako tumačiti zakonske promjene i što je blaže za počinioce – ali i o ostalim pitanjima i detaljima ove prvostepene presude, odlučivati Vrhovni sud Srbije. Podsjećanja radi, taj isti prizivni sud u nekoliko je navrata dosad, u nekim manje zvučnim i znanim predmetima uredno potvrdio kazne od 40 godina zatvora javnosti uglavnom anonimnih prvostepenih osuđenika, iz čega bi valjalo zaključiti da argument da je maksimalna mogućnost 15, a ne 40 godina zatvora naprosto "ne pije vodu".

Jasno, pod uvjetom da se u taj dio priče ne umiješa neka politika.

Politika se, međutim, u cijeloj dosadašnjoj stvari ne može zanemariti: na ovom mjestu prvostepeni sud valja zaboraviti; taj se sud bavio konkretnim optužbama, konkretnim dokazima i konkretnim na dokazima zasnovanim zaključcima. Ostaje ona druga strana priče, mimo suda samoga – medijska, koja u velikom dijelu opstruira sve viđeno u sudskom postupku, ali i priča samih optuženih. Kako reče prvooptuženi Ulemek, na kraju svega, u svojem posljednjem obraćanju u tom konkretnom postupku, ne vjerujući valjda ni samome sebi: "Ja vas pitam, gde je taj kriminal, da li smo mi nekog reketirali, da li smo pljačkali banke, da li smo prodavali drogu?", i zaključujući da bi cijeli taj njihov – njega i njegovih pajtosa – "navodni put" valjalo, u najgorem slučaju, kvalificirati "prekoračenjem službenog ovlaštenja i zloupotrebom položaja". Na primjer, u "slučaju Stambolić": u onoj fruškogorskoj rupi je završio zloupotrebom položaja ovlaštenih radnika MUP-a i "sitnim prekoračenjem službenog ovlaštenja" onih koji su kao državni službenici, u službi građana, bili plaćani iz državnog budžeta. Inače, petorica tih državnih službenika, koje je Ulemek novčano nagradio za jedan uspješno obavljen zadatak (ubojstvo Stambolića) i jednu promašenu žrtvu (Draškovića) s ukupno 110.000 njemačkih maraka, shodno sudskoj presudi, morat će vratiti tu cifru preračunatu u dinarsku protuvrijednost u državni budžet. Odakle su, iz crnog fonda istog budžeta, te pare uostalom i dobili, kako netko zlobno reče, nakon objave presude.

Prvostepeni sudski pravorijek imamo: zatvorske kazne, maksimalne ili niže, za članove zločinačkog udruženja i njihove pomagače. Ono što nedostaje ipak je politička dimenzija, koju iznosi advokat, zastupnik oštećene porodice Stambolić Nikola Barović komentarom kojega ipak valja staviti u širi kontekst, izvan sudnice: riječ je o zajedničkom zločinačkom umišljaju i udruženju, kojem je šef Slobodan Milošević (usput, advokati optuženih tražili su i saslušanje Miloševića i Nebojše Pavkovića, nalogodavca i pomagača, optuženih u istom predmetu, ali izdvojenih iz postupka o kojem je ovdje riječ, zbog razloga jasnih). "Još nije do kraja razriješen taj problem jedinstvenog zločinačkog umišljaja koji izlazi iz državnih institucija", kaže Barović koji, iako zadovoljan presudom vijeća sudije Albijanića, misli da je uloga Radomira Markovića i Milorada Bracanovića iznad onoga – pomagača i prikrivatelja krivičnog djela – što im je tužilac stavio na teret, a sud našao za dokazano. Oni su, stav je Barovića, članovi istog zločinačkog udruženja.

Zdrav razum taj stav može prihvatiti: bio jednom jedan Milošević sa ženom još opakijom od sebe (tužilac Vitorović: "personifikacija režima"). Šetajući tako oko kuće u Tolstojevoj s kolegom Radomirom Markovićem ("Ja s Miloševićem nisam imao privatan odnos, ne kažem da ga nisam volio, a ni mrzio", reče isti u završnoj riječi), prenosio je porodične želje i posljednje pozdrave namijenima za odstrel, Stamboliću koji je bio opasan kao čovjek kojeg se uvažava i Draškoviću koji je u tom času još uvijek prvak među opozicionim liderima. Želje ispunjavaju oni kojima se vjeruje: pripadnici lične jedinice za specijalne likvidacije, koji ne pitaju koga i zašto, a spremni su "prekoračiti ovlaštenja" ili "zloupotrijebiti položaj", pa taman i za sitnu paru od dvadeset hiljada maraka.

Problem je ipak u onoj narodnoj, što "ničija do zore nije gorjela", a i "u cara Trajana kozje uši" ili bar neki Šare ili tako netko. Ta društvena priča možda jest okvir za istinu, ali ona koja je ustanovljena nedavnom sudskom presudom bazirana je na činjenicama i predstavlja službenu i (bar prvostepeno) dokazanu istinu.

Ta će presuda, nadajmo se, u svim neminovnim (i) političkim odjecima postati i ostati pravno utvrđeno činjenično stanje o nespornom zločinačkom udruženju koje je imalo svoje nalogodavce i izvršioce, koje je ubilo konkretne ljude u konkretnom vremenu.


 


Reakcije: Igor Ranković


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine