Na skupu posvećenom statusu žena u novinarstvu, predstavnice SCG mogle su da se podiče zaradama koje se ne razlikuju od zarada njihovih kolega, kao i ravnopravnom zastupljenošću na rukovodećim pozicijama u medijima
SVE OSIM SINDIKATA: Dva udruženja novinara Srbije
Svako ko ima tu sreću da je rođen u Srbiji a da pritom često odlazi na međunarodne kongrese i seminare vrlo dobro zna da će, samim tim što dolazi odatle odakle dolazi, na tim skupovima uvek biti neka vrsta egzotike. Situacija tako različita od svega što mogu da iznesu recimo zapadnoevropski predstavnici, srpskog izaslanika najčešće čini omiljenim sagovornikom za intervjue i hodajućim rudnikom ilustrativnih primera za najrazličitije probleme. Kada su čelnici Evropske federacije novinara organizovali skup „Žene novinari u procesu evropskih integracija“, verovatno ni slutili nisu da će priča ovog puta ipak biti nešto drugačija: sve ono što su u Nikoziji od 27. do 29. maja iznele predstavnice Srbije i Crne Gore izgledalo je kao ideal kome većina istočnoevropskih i zapadnoevropskih koleginica može samo da stremi.
POZITIVNESTAVKE…: Već na početku skupa, 30 predstavnica novinarskih udruženja i sindikata iz 22 zemlje složilo se da su glavni problemi koje bi trebalo rešavati zastupljenost novinarki na rukovodećim pozicijama u medijima i udruženjima, njihova socijalna sigurnost, mogućnost da usklade porodični život i karijeru. Posle niza primera i rasprava, zaključeno je da esnafska udruženja i sindikati moraju poštovati pravilo o ravnopravnom prisustvu žena u upravnim telima, da vlasnici medija moraju primeniti isti aršin pri izboru urednika svojih izdanja, kao i da se ženama mora garantovati pravo da za isti rad dobijaju istu platu kao i muškarci, pravo na trudničko bolovanje i pravo na češća odsustva s posla. Kad se sve to nekako sabralo, ispalo je da u Srbiju (pa i u Crnu Goru) može da bude poslata samo štura informacija o održavanju skupa: sve što je navedeno kao zaključak, izgledalo je kao nešto što se ovde već podrazumeva. Iako za razliku od ostalih zemalja još nemamo bilo kakve zvanične podatke o položaju žena u medijima, za takav zaključak dovoljno je čak i površno poznavanje ovdašnje medijske scene. Glavni urednici nekoliko najvećih televizijskih kuća jesu žene; na mestima urednika pojedinih rubrika u štampanim medijima takođe su žene; vlasnici licencnih izdanja uglavnom se odlučuju da šefovske pozicije ponude novinarkama. Što se tiče novinarskih udruženja, primer Nezavisnog udruženja novinara Srbije možda je najilustrativniji: iako je aktuelni predsednik pripadnik muškog roda (Nebojša Bugarinović), prethodna dva bile su žene (Gordana Suša i Milica Lučić-Čavić); potpredsednik i generalni sekretar su žene; od deset članova Izvršnog odbora čak sedam jesu upravo žene.
Ono o čemu se na kiparskom skupu najviše govorilo ipak su plate: bilo je pravo iznenađenje da čak i u zapadnoevropskim zemljama postoji razlika u zaradama između novinara i novinarki (videti okvir), odnosno da su za isti rad žene slabije plaćene. Naravno, kad je pomenuto kako u SCG takvih razlika nema i kako su najplaćeniji novinari zapravo predstavnice ženskog roda, nikome ništa nije bilo jasno. Tek je dolazak na teren konkretnih brojki donekle razrešio misteriju – ustanovljeno je da je problem zarada polje u kome je postignuta potpuna ravnopravnost u siromaštvu. Naime, razlika između novinara i novinarki zaista nema, ali su zarade same po sebi (baš kao i u svim drugim profesijama) ovde znatno niže od evropskog proseka: dok je u Evropi prosečna zarada od hiljadu do nekoliko hiljada evra, SCG je mogla da se podiči sa nekoliko stotina. No, čak i u tom kontekstu, cifra od približno sedam hiljada evra koju mesečno inkasira jedna ovdašnja novinarka, zapanjila je mnoge.
Jedina stavka koja se pokazala kao zajednički problem jeste pravo novinarki na trudničko bolovanje. Naime, iako zakonodavstvo praktično svake države garantuje pravo na trudničko odsustvo, malo je novinarki koje s posla mogu da odsustvuju više od nekoliko meseci bez većih posledica po zaradu i status: posledica je povećanje broja novinarki koje ostaju bez dece. Na tu temu ovdašnje predstavnice nisu mogle da kažu nešto više: garantovano jednogodišnje odsustvo i ovde se podrazumeva, baš kao što se podrazumeva da je eventualno dodatno vreme odsustva stvar dogovora novinarke i poslodavca. S druge strane, isto kao i u svim drugim zemljama, novinarki niko ne garantuje da će s platom koju dobija moći da preživi tih godinu dana, da tokom tog perioda neće morati da radi dodatne poslove i da će joj posle toga status u mediju u kom je zaposlena ostati nepromenjen.
… IONOŠTOJEJOŠDALEKO: Za razliku od opšteg položaja žena u medijima, sve ostalo što je bilo tema kiparskog skupa jeste nešto o čemu se u našoj zemlji zapravo još i ne razmišlja. Najindikativnije u tom smislu bilo je to što je Srbija jedina zemlja učesnica u kojoj još uvek ne postoji novinarski sindikat – njega ima čak i Crna Gora. Zahvaljujući tome, u završnim dokumentima sa skupa, sve stavke morale su da budu proširene za jednu reč: umesto „predstavnice evropskih sindikata“, objavljeno je „predstavnice evropskih sindikata i udruženja“. (Ipak, imajući u vidu uobičajeni tretman Srbije na ovakvim okupljanjima, čini se da je i ta malecna žrtva od strane organizatora kakav-takav uspeh.) Kako bilo, zahvaljujući nepostojanju sindikata, bilo je dosta tema o kojima Srbija zaista nije imala šta da kaže: kolektivni ugovori, zaštita novinara u slučaju kupovine njihovih medija od strane velikih medijskih korporacija, pregovori sindikata sa državnim organima, finansijski položaj sindikata…
Ono što je takođe izgledalo veoma daleko za nas jeste problem globalizacije i evropskih integracija; predstavnice zemalja koje su tek ušle u EU navele su niz primera koji pokazuju da se položaj novinarki znatno pogoršao od ulaska u Uniju, a insistirale su i na tome da se u završnom dokumentu istakne da pravo na informisanje nije nešto što zavisi od potreba tržišta, već ljudsko pravo svakog čoveka. Naravno, iako niko ne spori mogućnost da se jednog dana ovdašnje novinarke sretnu baš s tim problemima, čini se da je ta stvar decenijama udaljena od nas. U situaciji kada u zemlji postoji niz manjih novinarskih udruženja koja nisu u kontaktu, kada su dva glavna novinarska udruženja s po nekoliko hiljada članova (NUNS i UNS) trenutno u sudskom sporu, kada je kolektivni ugovor isto što i naučna fantastika, kada medijski zakoni postoje samo na papiru, kada su novinarske zarade prilično mizerne i kada novinari nemaju nikakvu sigurnost, zaista je nepotrebno razmišljanje o globalnim medijskim problemima i pozitivnoj sindikalnoj praksi.
Među stvarima koje su takođe jako daleko od nas, predstavnicama SCG najočiglednije je ipak bilo nešto što nije primetio bilo ko drugi – ono što je nama nekako bilo čudno, drugima je valjda izgledalo uobičajeno. Zgrada u kojoj se održavao skup i koja je sedište Novinarskog sindikata Kipra je građevina koje bi se postidela čak i sedišta većine ovdašnjih kompanija: moderan dizajn, restoran na svetskom nivou, hiljade kvadratnih metara, bašta kao u hotelima. Pored toga, učesnice skupa imale su priliku da obiđu i nešto što nam je predstavljeno kao Novinarsko selo i što je na osnovu tog predstavljanja izgledalo kao par skromnih kućica za novinarske potrebe. Umesto toga, zatekli smo razglednicu: dvosobne kućice koje se bukvalno ne vide od silnog zelenila, bašte s cvetovima od deset cm u prečniku, voćnjake u kojima je sezona kajsija u punom jeku i kilometarska peščana plaža. I sve to u vlasništvu kiparskih novinara, odnosno za potrebe njihovog godišnjeg odmora ili slobodnog vikenda. Korišćenje kućica omogućeno je svima uz minimalnu naknadu, a sve to objašnjeno nam je kao potreba da se „ljudi koji rade tako zahtevan posao ipak malo razonode bar jednom mesečno“. U čitavoj toj priči, zanimljivo je da kiparski sindikat ima svega 500 članova i da ga nadležni državni organi pomažu u svakom pogledu. Imajući u vidu da bi neki budući srpski novinarski sindikat imao bar pet hiljada članova, čitava ova priča dobija potpuno drugu dimenziju. Žene novinari u Srbiji jesu ravnopravne sa svojim kolegama, ali je pitanje šta i one i njihove muške kolege zapravo imaju. Sve ono što se čulo i videlo na Kipru od 27. do 29. maja 2005. pokazuje da osim te famozne ravnopravnosti u zaradama zapravo nemaju baš mnogo. A to je ono čega bi večiti kritičari ovdašnjih medija bar ponekad mogli da se sete.
Pojedinačne priče
Jedan od najkorisnijih elemenata kiparskog skupa ipak je upoznavanje s položajem novinarki u svakoj zemlji ponaosob. U tom smislu, mnogo je iznenađujućih, ali i mnogo podataka koji su nekako deo opšteg trenda.
DANSKA: Iako Danska na prvi pogled izgleda kao zemlja u kojoj je postignuta potpuna ravnopravnost polova, utvrđeno je da novinarke primaju plate šest odsto manje od njihovih (muških) kolega. Što se tiče trudničkog bolovanja, situacija je nešto bolja. „Naš sindikat je jedna od organizacija koje su godinama zahtevale formiranje fonda za žene na trudničkom bolovanju i muškarce koji se odluče na pauzu zbog rođenja deteta. Konačno, 1. jula ove godine, taj fond će biti ustanovljen. Sredstva baš i ne odgovaraju očekivanjima, ali i to je bolje nego ništa“, kaže Solveig Šmit iz Sindikata danskih novinara.
VELIKABRITANIJA: Iako većinu članova britanskog novinarskog sindikata čine žene, od ukupno 29 članova Izvršnog odbora, svega je sedam žena, a već deset godina nijedna žena nije bila predsednik tog tela. Prema rečima predstavnice tog sindikata Mindi Rej, tamošnje novinarke su u 19,8 odsto slučajeva plaćene manje od svojih kolega, dok u slučaju trudnoće za njih važe ista pravila kao i za ostale zaposlene žene. (Čak 30.000 Britanki otpušteno je/izgubilo rukovodeću poziciju/dalo otkaz zbog problema u vezi s trudničkim bolovanjem. Takođe, nedavno je objavljeno istraživanje koje pokazuje da je čak 45 odsto žena pretrpelo neku vrstu diskriminacije zbog trudnoće). „Kao samohranoj majci, bilo mi je drago da čujem kako je moj sindikat obezbedio sve uslove za čuvanje dece za vreme sastanaka i seminara. To je završilo tako što je moja ćerka veći deo detinjstva provela igrajući se u ćoškovima konferencijskih sala dok sam ja bila za govornicom“, kaže Mindi Rej.
NEMAČKA: Po mišljenju Renate Genš iz nemačkog novinarskog sindikata, glavni problem njihovih novinarki jesu nejednake plate. Kako se tačan iznos plate obično ne objavljuje, poslednje istraživanje koje se ticalo konkretnih podataka organizovano je 1994: ono je pokazalo da je prosečna plata novinarke 3500 nemačkih maraka, a prosečna plata novinara četiri hiljade. Iako novijih podataka nema, smatra se da se situacija nije bitnije promenila u poslednjih deset godina. Većina novinarki u Nemačkoj zaposlenih u nedeljnicima ili mesečnicima, nešto manje u agencijama, a najmanje u dnevnim izdanjima ili u elektronskim medijima – na svim tim mestima obično se bave tzv. ženskim temama. Politika, ekonomija, sport i nauka i dalje se smatraju muškim resorima.
GRČKA: Pre tri godine, u Grčkoj je obavljeno istraživanje koje je pokazalo da od ukupnog broja novinara s izuzetno niskom platom većinu čine žene. Svaka treća ispitanica istakla je da joj je pol otežavajući faktor u poslu; više od trećine smatralo je da su žrtve ekonomske diskriminacije, a skoro polovina je ocenila da žene nemaju iste šanse za napredovanje. „Od 4,6 odsto novinara na rukovodećim pozicijama, na žene otpada svega 1,2 odsto. Skoro polovina novinarki smatra da se seksualno uznemiravanje redovno događa u njihovoj profesiji, a čak ih je trećina rekla da su bile žrtve. „Uvredljivo ponašanje“ iskusilo je 84,9 odsto ispitanica“, kaže koordinator ovog istraživanja Atena Mos. Po njenim rečima, nisu zabrinjavajući samo ovi podaci već i ono što se svakodnevno može videti u grčkim medijima: u želji da se kako-tako takmiče s muškim kolegama, novinarke (posebno one zaposlene na televiziji) insistiraju na provokativnom oblačenju i glumljenom „snižavanju sopstvene inteligencije“, što sve doprinosi stereotipnom poimanju žena u novinarstvu. Što se tiče trudničkog bolovanja, novinarke u Grčkoj s posla mogu da odsustvuju 17 nedelja s punom platom i dodatnih 18 meseci s pola radnog vremena i umanjenom zaradom.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.