Vapaj "kad će penzija" mogao bi ubuduće da bude zamenjen pitanjem "kod koga si se osigurao?". Državna nategnuta milostinja mogla bi da bude podržana samostalnim investiranjem "na vreme"
KAKO FINANSIRATI PENZIJE: Privatno osiguranje kao investicija
Moguće je zamisliti da će unuci današnjih penzionera u Srbiji kada sami budu u „poodmaklom dobu“ stajati jedino u redu ispred muzeja Luvr u Parizu ili će se pentrati po piramidama u Egiptu, onako kako to danas čine penzioneri iz Japana, SAD ili Evrope, a da će redovi ispred pošte biti daleka i „mračna“ prošlost. Da bi sebi obezbedili tu vrstu starosti, današnji tridesetogodišnjaci (i tridesetogodišnjakinje) u Srbiji, ili nešto mlađi ili nešto stariji svet, morali bi da se napregnu i sačuvaju neki suvarak za stare dane koristeći nove modele penzionog osiguranja koji lagano dolaze i u ove krajeve Evrope.
Teorija i iskustvo „razvijenog sveta“ pokazuju da sem sistema „međugeneracijske solidarnosti“ („payasyougo“ sistem) postoje još dva načina ostvarivanja „penzionog dohotka“. To je tzv. dopunsko dobrovoljno penzijsko osiguranje (dobre kompanije uplaćuju svojim radnicima do kojih im je stalo određena sredstva u privatne penzione fondove jer je to jedan od načina da ih zadrže u kompaniji) i samostalno penzijsko osiguranje u koje „ulazi“ svako ponaosob i u onoj meri u kojoj može da podrži visinu godišnjih uplata. U Srbiji su se već pojavile kompanije koje nude ovu vrstu usluga (Dunav-TBIH, Zepter, Delta, Viner štediše, Grave), ali država kasni sa izmenama određenih zakona (Zakon o deviznom poslovanju, na primer) i sa donošenjem zakona o dopunskom dobrovoljnom penzijskom osiguranju (još u nacrtu) koji bi trebalo da u potpunosti uredi ovu oblast. Kompanije su krenule „i pre vremena“ jer je poslovnom svetu jasno, a i propisi EU-a nalažu, da bar 16 odsto radnog stanovništva treba da ostvaruje penziju oslanjajući se na drugi i treći stub penzionog sistema. Dostupni podaci govore da u Srbiji broj korisnika „privatnih penzija“ ne premašuje jedan odsto. U susednim državama taj procenat je nešto veći: u BIH – pet odsto, u Hrvatskoj deset odsto. U Evropi i SAD taj procenat je preko 50, dok je najveći u Japanu – peko 80.
Sad, ko su nosioci ovakvog sistema i šta to znači „privatna penzija“? Austrijske kompanije, koje su u Srbiji osnovale svoje „sestrinske firme“ Viner štediše Beograd a.d. i Grave Beograd a.d., posluju preko posredničke kuće WVP (VeFePe) koja organizuje mrežu „prodavaca osiguranja“ na terenu. Pomenute austrijske kompanije postoje i deluju preko sto osamdeset godina i zauzimaju visoko mesto u porodici sličnih evropskih osiguravajućih kompanija. Zakon matične zemlje obavezuje ih da novac klijenata mogu da ulažu samo u „sigurne“ poslove kao što su državne obveznice, nekretnine i koncesije. Kompanije su obavezne da najmanje 90 odsto godišnje dobiti „podele“ klijentima koji su se kod njih osigurali, svaka tri meseca sprovodi se revizija poslovanja, same kuće su osigurane kod stranih osiguravajućih kompanija. U slučaju bankrota obaveze preuzimaju preostale likvidne kompanije iz te oblasti. Privatnu penziju može sebi da obezbedi svaki „radno sposobni pojedinac“ koji sklopi ugovor sa kompanijom i obaveže se da će na godišnjem nivou izmirivati ugovorene obaveze. Najmanji ulog je 200 evra na godišnjem nivou, minimalno „oročavanje“ je deset godina. Primera radi, ako se neko ko danas ima 30 godina opredeli da sklopi ugovor sa ovakvim fondom na 20 godina tako što će godišnje uplaćivati 600 evra (50 mesečno), njemu će u ugovoru odmah oročena suma biti 13.000 evra a verovatna dobit do pedesetog rođendana oko 7000 evra. Kada ugovor istekne, klijent može da podigne sav novac, da se dogovori na koliko rata da mu bude isplaćen, da dobije doživotnu penziju ili da se uzda u dobar bankovni račun i zdravlje i oroči novac na još koju deceniju.
Prednost ovakvog sistema, teorijski, jeste u tome što pojedinac samostalno procenjuje koliko će mu biti dovoljno za starost i što se deo „državnog tereta“ prebacuje na leđa samosvesnog člana društva. Danas u Srbiji, pri sadašnjem sistemu u kome na jednog penzionera dođe 1,16 zaposlenih (da bi sistem funkcionisao, kaže takođe teorija, odnos bi trebalo da bude 3 : 1 u korist onih koji rade), penzioni sistem funkcioniše tako što je subvencionisan iz „budžetskih sredstava“ (godišnje na penzije ode 14 odsto ukupnog budžeta RS – MMF nezadovoljan). Odnos plata i penzija je 1 : 0,65, što većinu penzionera čini nesrećnim, ali je taj odnos najnepovoljniji u Evropi. Želi se reći da država neće još dugo moći da „finansira“ penzije i da će morati da edukuje stanovništvo i preduzetnike da se okrenu novim i drugačijim vidovima obezbeđivanja „penzionog suvarka“. Takođe, moraće da stvori zakonski ambijent u kome će privatni penzioni fondovi raditi tako da postanu vremenom glavna investiciona snaga u zemlji kojoj veliki poslovi izgradnje tek predstoje.
Dok se to ne dogodi, a mogla bi administracija da uradi nešto i bez insistiranja „sa strane“, penzosi će stajati u redovima čekajući svoju crkavicu čiji veći deo ostave na susednom šalteru plaćajući račune.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!