Jednom će možda i priča o Sarajevskom atentatu, o velikom ratu započetom u Sarajevu biti tek priča o ženskoj ljepoti i o lijepoj Jeleni. Jednom će možda prljave bitke postati obračuni junaka. Jednom će možda pokunjeni povraci poludjelih i osakaćenih vojnika postati putešestvija po rajski lijepim otocima nastanjenim čudovištima i narajcanim ljepoticama. Sve će to narod pozlatiti
Takojenestvarnaipretihaovanoć. Nema nikogadanamkaže: Sutra, čekateužas! Sutra, čekateljubav! Lubanjapunise
Mladobosanci na suđenju: Gavrilo Princip u sredini
Abdulah Sidran: Gavrilobunca, noćuočipucnja
Kalifornijski novinar Dejvid deVos objavio je u „Smitsonian“ magazinu u avgustu mjesecu 2000. godine dugi članak pod naslovom „U potrazi za Gavrilom Principom“. U interesantnoj rekonstrukciji priče o Sarajevskom atentatu DeVos je razgovarao sa direktorima sarajevskih muzeja, fakultetskim profesorima, ambasadorima te živućim članovima porodice Princip. Od svih izjava njegovih sagovornika, međutim, najzanimljiva je ona devedesetsedmogodišnje starice Ljubice Tute: „Imala sam jedanaest godina kad je Gavrilo ubio nadvojvodu, ali sam poznavala njegovu djevojku Jelenu Milišić. Obje smo predavale u sarajevskoj Prvoj gimnaziji 1946. godine. Jelena i profesor historije umjetnosti Borislav Mihačević bili su mladobosanski revolucionari kao i Gavrilo. Boro je znao zadirkivati Jelenu u vezi noći koju je provela zajedno s Gavrilom u parku kojeg samo rijeka dijeli od mjesta atentata. Gavrilo je očajnički želio voditi ljubav, ali je Jelena rekla – ne. Čak i kad je kazao da će sutra ujutro vjerovatno umrijeti, ona nije popustila. Boro je govorio kako je Gavrilo ujutro 28. juna bio toliko ljut da bi pucao i na samog Boga.“
Jelena! Čovjek bi pomislio da je o Sarajevskom atentatu rečeno sve što se može reći, a onda naiđe na ovakav podatak. Pisao sam prije sedam-osam godina u svojoj prvoj knjizi o simbolici činjenice da je atentat počinjen na Vidovdan, svojevrstan balkanski Tišebov, o podudarnosti da se u imenu i prezimenu atentatorovom na čudan način združuju anđeo Božiji i Makijaveli, o utisnutim stopama kraj mosta kao ironiji spram Bonivara – šijonskogsužnja. Nisam tad, međutim, znao za Jelenu. A Jelena priči o početku Prvog svjetskog rata dariva neke potpuno nove slojeve, onako borhesovske. Jer, poput rata trojanskog i Prvi je svjetski rat, započet u Sarajevu, imao svoju Jelenu, Jelenu sarajevsku. I taj je rat imao žensko lice thatlaunch’dathousandships, što rek’o Faust Kristofera Marloua.
U historijskim knjigama ratovi izbijaju iz ekonomskih razloga, zbog neravnopravne raspodjele kolonija (kao da su kolonije klikeri, a ne zemlje u kojima žive ljudska bića), zbog pomjeranja granica, zbog bogatstva, zbog teritorije, zbog različitih manje ili više naoko racionalnih stvari. No ništa tu zapravo nije racionalno i zato hiljadama godina kasnije jedino preostaje priča o ljepoti. Zašto je spaljena Troja? Zašto su propala carstva: Habsburško, Otomansko, Rusko? Zašto su Srbi ostavljali kosti po Albaniji, Hrvati po Galiciji, Bosanci na Soči? Beogradski, zagrebački i sarajevski udžbenici iz kojih griješna djeca uče i štrebaju ponudit će nekakve visokoparne odgovore. Pravih odgovora, međutim, nema. Zašto je ubijen Patroklo? Zašto je Ahilej mrcvario Hektorovo tijelo? Zašto je silovana Kasandra? Zašto su ubijeni starac Prijam i malo dijete Astijanakt? U ovoj priči danas više nema slobodarske propagande i pedagoških tumačenja narodnog herojstva i dostojanstva. Sve se zbilo zbog ženske ljepote, zbog Jelene Trojanske, da ne kažem zbog Dijane Kruger, zbog one koju je Paris oteo Menelaju. Jednom će možda i priča o Sarajevskom atentatu, o velikom ratu započetom u Sarajevu biti tek priča o ženskoj ljepoti i o lijepoj Jeleni. Jednom će možda prljave bitke postati obračuni junaka. Jednom će možda pokunjeni povraci poludjelih i osakaćenih vojnika postati putešestvija po rajski lijepim otocima nastanjenim čudovištima i narajcanim ljepoticama. Sve će to narod pozlatiti.
Trojanski nam je rat ostavio Ilijadu i Odiseju. Iza Prvog svjetskog rata, rata započetog u Sarajevu, ostaju, među ostalim, pjesme Georga Trakla (Grodek), Vilijema Batlera Jejtsa (Irskipilotnaslućujesopstvenusmrt), Zigfrida Sasuna (Napad), Vilfreda Ovena (DulceetDecorumEst), Ruperta Bruka (Mrtvi), priče Miroslava Krleže (BitkakodBistriceLesne), Franca Kafke (Ukažnjeničkojkoloniji), Ernesta Hemingveja (Udrugojzemlji), romani Tomasa Mana (Čarobnibrijeg ), Jaroslava Hašeka (DoživljajidobrogvojnikaŠvejka), Vilijema Foknera (Vojnikovaplata). Ostaje i roman u kojem baš s velikim ratom završava povijest višegradskog mosta, NaDrinićuprija, roman iz pera još jednog mladobosanca – Ive Andrića, a sve to zbog Jelene, ženekojenema.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.