Novi jezici >

Govorite li našili

U poslednjih deset godina od nekadašnjeg jedinstvenog srpskohrvatskog jezika nastala su čak tri nova: srpski, hrvatski, bosanski ili bošnjački, a po pitanje je vremena kada će se i oficijelno progovoriti i crnogorski. Dovoljno je savladati maternji jezik i postati poliglota

Dok Unesko upravo saopštava da od ukupno 6000 jezika koliko se govori u svetu bar polovini preti izumiranje, mi s tim nemamo problema. Naprotiv. U poslednjih deset godina, sa raspadom SFRJ, od nekadašnjeg jedinstvenog srpskohrvatskog jezika nastala su čak četiri nova – srpski, hrvatski, bosanski ili bošnjački i – crnogorski. Naime, iz Crne Gore sve glasniji su zahtevi da se u Ustav te republike, kao i u buduću Ustavnu povelju, kao zvaničan uvede i crnogorski jezik. Pored toga, Skupština opštine Novi Pazar nedavno je donela odluku da se ubuduće kao službeni jezik u ovoj opštini, pored srpskog, koristi i bosanski jezik, već ozvaničen u opštinama Tutin i Sjenica. Jezika, dakle, koliko voliš!

KAFA, KAVA, KAHVA: Državotvorljivi jezikoslovci na svim stranama, kako ironično naziva Sinan Gudžević ovu vrstu javnih delatnika, pri konstituisanju svojih jezika insistirali su na jezičkom čistunstvu i međusobnim različitostima. Rezultati su bili najčešće smehotresni. Srbi, početkom devedesetih oficijelno proglasivši srpski za svoj jezik, i ne mogavši da prebole što moraju arapskim znakovima da pišu brojeve, mahnitaju ćirilicom dotle da u Bosni čak traže od predstavnika međunarodne zajednice da im se ćirilicom potpisuju na dokumentima. Dok Republika Srpska u toku rata za službenu upotrebu proglašava ekavicu, u radikalnim srpskim krugovima uveliko se ekaviziraju nazivi "srpskih" gradova (Osek, Belovar, Beljina). Kolika je zbrka tada vladala demonstrirala je Biljana Plavšić pomenuvši jednom prilikom "Sovetski Savez". Istovremeno, srpski turbolingvisti uporno "naučno" dokazuju da su svi oni koji govore štokavskim – Srbi, dakle i Bošnjaci i Hrvati. Vrag je odneo šalu tek kada se pojavila opasnost u vidu neprihvatljivog ekaviziranja psovki u stilu "Odebi!".

U Hrvatskoj u isto vreme hrvatski postaje jedini zvaničan jezik a latinica jedino zvanično pismo. Malo ko se danas seća da je formalan povod pobune Srba u Hrvatskoj bio traženje kulturne autonomije, odnosno prava na svoj jezik i pismo. Hrvatske jezičke vlasti početkom devedesetih u endehaovskom maniru puristički kroatiziraju sve i svašta, od zrakomlata i vrtileta do nježnika i milokliza. Nastavnica tako postaje namicateljica znanja, elektrana munjara, telefon brzoglas, a za Miroslava Tuđmana špijunaža je izvjesnica. Odnekud iz tisućljetnih magli iskrsavaju pojmovi mrakobjesje, zlozbilja, zločinidba, utihnina, uhidbena hudba. Logična posledica toga bila je – sprdnja. Tako je u novohrvatskom maniru švaler postao vanobiteljski piconamicatelj, ljubavnik – dojebnik, dvocijevni balobacač – nos, okolovratni dopupnik – kravata, a čobanin – nadzornik četveronožnih travopojedala. U Zagrebu su provalama smeha gledaoci ispratili hrvatski titl filma Rane Srđana Dragojevića. Kada junak filma kaže "pička", na titlu se pojavi navodno hrvatska reč "pizda".

Za Srbima i Hrvatima po ovom pitanju nije zaostajao ni treći konstitutivni narod u BIH. Bošnjaci uz obrazloženje da "opasna sintagma ‘srpsko-hrvatski’ implicira misao, da u Bosni žive Srbi i Hrvati, a da Bošnjaka nema", za svoj jezik proglašavaju bošnjački ili bosanski. S druge strane, uz obrazloženje da naziv "bosanski" implicira da u Bosni žive samo Bošnjaci, a da nema Srba i Hrvata, Srbi i Hrvati Bošnjacima dozvoljavaju da svoj jezik nazovu isključivo – "bošnjačkim". Pri tom radikalni bošnjački jezikoslovci umetanjem slova h gde god se ukaže prilika i insistiranjem na turcizmima ubrzano rade na zasebnosti svog jezika. Cinici su na sledeći način demonstrirali kako on izgleda: "Protuha izađe iz truhle hudžerice, još mahmuran, ali horan za hrvanje i bilo mu je lahko da ishlupa hrmaliju, premda je hudovica u mahrami hunjkavim glasom hurlikala: ‘Prestani, hrđo jedna’..." Ni insistiranje na turcizmima nije prošlo bez šege. Dok je grejpfrut u hrvatskom rečniku zaista limunka, na bosanskom je ova voćka "mašala limun", za razliku od ananasa koji je "mašala šišarka". Tenk je "belaj bager", betmen "hairli šišmiš", picajzla "ašik baja", a balerina "poskok hanuma".

Na svim stranama, lingvistima i svima onima koji nemaju problema s maternjim jezikom diže se kosa na glavi od ovog silovanja jezika, a u radikalnim pokušajima državotvorljivih jezikoslovaca da razdvoje nekad zajednički jezik nije teško videtsi najbesmisleniju posledicu raspada SFRJ.

KULA VAVILONSKA: Lingvisti kažu da postoje tri aspekta identiteta jednog jezika: strukturalni (kakav je), genetski (od čega je postao) i sociolingvistički (kako se vrednuje). Prva dva aspekta su lingvistička, dok se treći odnosi na to kako govornik imenuje svoj jezik, što može da zavisi od njegovog konfesionalnog, političkog, etničkog ili drugog opredeljenja. U nekim slučajevima se sva tri aspekta podudaraju, a negde su u koliziji. Zbog toga dolazi do situacije da se različiti lingvistički varijeteti tretiraju kao jedan jezik (kineski se smatra za jedan jezik, iako se može govoriti o osam strukturno različitih jezika ili dijalekata, među kojima najčešće ne postoji uzajamna razumljivost u govoru), a negde se sasvim bliski varijeteti smatraju za različite jezike (hindi i urdu jezici, po genezi su oba hindustanski, strukturalno istovetni, samo što prvim govore hindusi u Indiji i pišu ga indijskim pismom devanagri, a drugim muslimani u Pakistanu, a pišu ga lokalnom varijantom arapskog pisma). Engleski se govori u SAD, Australiji, Velikoj Britaniji, Irskoj i kojekuda, španski se govori u celoj Latinskoj Americi, s izuzetkom Brazila u kojem se govori – portugalski, a u Švajcarskoj, gle čuda, niko ne govori švajcarskim jezikom. Ali, ima i suprotnih primera. U Indiji se, prema popisu iz 1961, zvanično govore 1652 jezika. Međutim, oko 200 naziva jezika su naveli da govore samo po jedan ili dva popisana. Radi lakšeg klasifikovanja ova ukupna cifra razvrstana je na 400 jezika, dok su lingvisti utvrdili da broj jezika koji se govore u Indiji iznosi svega oko 170. Kada se uzmu u obzir ovi primeri koje navodi Ranko Bugarski u svojoj knjizi Jezici, lingvistička situacija na prostoru ex-Jugoslavije i nije baš nešto posebna.

DRŽAVOTVORLJIVI JEZIKOSLOVCI: Kao posledica krvavog raspada SFRJ, devedesetih je ustanovljen princip potpuno suprotan onome koji je pre sto pedeset godina nadahnuo Vuka, Daničića, Miklošića, Mažuranića i ostale da 1850. potpišu Bečki dogovor, smatrajući da su Južni Sloveni jedan narod koji stoga treba i jednu književnost i jedan jezik da ima. Ovoga puta jezik je izjednačen s narodom, odnosno shvatilo se da Južni Sloveni nisu jedan narod i da zato svaki narod treba svoj jezik i svoju književnost da ima. Do devedesetih, manje-više na snazi je bio Novosadski dogovor iz 1954. kada je ustanovljen zajednički jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca (Muslimani se nisu pominjali) i to kao srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski jezik. Zajednički pravopis je stigao šest godina kasnije, ali je idila narušena već 1967. godine kada je devetnaest najistaknutijih kulturnih institucija SR Hrvatske potpisalo Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Deklaracijom se distanciraju od Novosadskog dogovora, uz obrazloženje da se iza njega krije namera da se Hrvatima nametne srpski književni jezik. Danas u Hrvatskoj nije mali broj onih koji u Deklaraciji vide početak borbe za hrvatsku samostalnost.

Bilo kako bilo, nekadašnje katedre za srpskohrvatski jezik na evropskim univerzitetima pocepale su se na po tri katedre za tri jezika. Spremne su i za četvrti. "Ako je u Crnoj Gori službeni jezik – srpski, onda su Crnogorci – Srbi", glasi jedan od argumenata za proglašenje crnogorskog jezika, i skoro je izvesno da će logikom političkog raspleta i crnogorski jezik postati ravnopravan srpskom, hrvatskom i bošnjačkom.

Naravno da svi ovi jezici imaju istovetnu lingvističku osnovu, pa se kod onih praktičnijih javio problem kako ovaj, strukturalno i genetski jedan jezik, nazvati. Kako su nazivi srpskohrvatski ili ne daj bože jugoslovenski jezik politički nekorektni, za potrebe Haškog tribunala skovan je termin BCS jezik (engleski akronim od bosnian, croatian, serbian). Ima onih koji ovaj jezik nazivaju "bokros", u opticaju je naziv "standardni štokavski", a Džoni Štulić svoj jezik naziva "našili", po ugledu na "svahili", jer smatra da se narodi koji ga govore nalaze na istom civilizacijskom nivou kao i afrička plemena.


 

Crnogorska sporenja: Piši kao što zboriš

U raspravi o jeziku i njegovom imenu, koja se uz mnogo žuči vodi u posljednje vrijeme među crnogorskim kulturnim djelatnicima, književnicima i farisejima, tri su dominantna mišljenja.

Prvo je mišljenje, uslovno rečeno, srpskih intelektualaca i pisaca. Njihov stav, koji i ne obrazlažu previše, proizilazi iz jednog drugog, po njima (naj)važnijeg opredjeljenja: Crnogorci su, kažu oni, dio srpskog naroda, pa je zato besmisleno govoriti o preimenovanju srpskog jezika, a kamoli o promjenama u jezičkom standardu.

Najpoznatiji zastupnik drugog mišljenja je Vojislav Nikčević, nekada profesor slovenačke književnosti, a već nekoliko godina profesor crnogorske književnosti na Odsjeku za srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Nikšiću. Zapostavivši unekoliko svoju osnovnu struku, Nikčević već decenijama bije boj za crnogorski jezik, koji kao formiran nalazi čak u slovenskoj prapostojbini! U pravopisu Piši kao što zboriš (1993) on daje pravila prema kojima treba da se pišu i "pečataju" knjige. Nikčevićev lajtmotiv je Herderova ideja jezik = nacija. Tu ideju, tj., da svi koji govore istim jezikom pripadaju istoj naciji, Nikčević preokreće u: pošto postoji crnogorska nacija, mora postojati i poseban jezik. Evo samo nekih elemenata koje Nikčević uvodi u taj svoj novi jezik: glas koji odgovara italijanskom zz; glasovi koji nastaju slivanjem sj odnosno zj – a oni su u stvari proizvod jekavskog jotovanja, koje najvećim dijelom nije ušlo u normu; kao novi glas (fonemu) on smatra i đ u đevojka (!); arhaični oblici poput mojijeh; lokalizmi tipa bizza (tj., pas, džukela). Bizarnost ovih primjera razlog je što Nikčević i nema mnogo pristalica, već je njegova rabota, čak i među onima koji o imenu jezika misle isto što i on, povod za brojne viceve (npr., Vremeplov: Godine 2013. iza stadiona Budućnosti V. Nikčević iskopao četrdeset osmo slovo azbuke!).

Najglasniji su zastupnici trećeg mišljenja okupljeni oko DANU, PEN-a, Matice crnogorske, CKL-a i sl.. Tumačeći zapravo Herdera kao Nikčević, oni smatraju da ne treba ništa mijenjati (ako izuzmemo, npr., hiperijekavizme tipa prijevoz, prvijenstvo), osim, ali što hitnije, samog imena jezika u Ustavu i školskim programima. Osnovni argument je, otprilike: "kad su svi narodi iz bivše SFRJ nazvali svoj jezik svojim imenom, zašto da mi čuvamo tuđe ime". Rasprava se, dakle, vodi van lingvističkog terena. Argumenti su upućeni laicima i usmjereni na emocije, pozitivne ("budimo svoji na svome"), i negativne ("oduprimo se velikosrpstvu"). Stvara se odbojnost prema ekavici – jedan je prevodilac izjavio da pisca, koga inače smatra dijelom svoje crnogorske tradicije, ne može da čita samo zato što je ovaj pisao ekavicom. Možda najdrastičniji primjer: sadašnja predsjednica crnogorske skupštine (inače član LSCG-a, što je ovdje suštinski nevažno, ali je iz aspekta odnosa prema njoj indikativno) ekavka je – to ovi krugovi (a i Nikčević) smatraju uvredom i udarom na crnogorski identitet i crnogorsku državnost.

Sigurno je već upadljivo odsustvo stručnjaka iz ove rasprave. Dva su najvažnija razloga. Prvi je u tome što, izgleda, crnogorski lingvisti ne smatraju, uprkos svemu, ovo pitanje spornim. Drugi razlog je samo prividno paradoksalan: mediji ne misle da je stav lingvista tu zaista relevantan – stručnjaci, kao i laici, dobijaju samo po jedan listić na izborima i na referendumu. Kada do izjašnjavanja dođe, znaćemo, bar za izvjestan period, ko je u pravu.

Goran Radonjić


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine