foto: dereta

Sa Goranom Tribusonom, književnikom i scenaristom >

Izbegavanje kolektivnog kukanja

"Možda su ova vremena dobra za dokumentarnu non-fiction prozu, za publicistiku i feljtonistiku – mada se i o tome piše mnogo kvalitetnije i bolje kad se smire strasti, želudac i žuč – ali ovo nisu, još nisu, prava vremena za lijepu i veliku književnost"

Autobiografsku kvadrologiju o odrastanju i mladosti, koju čine romani Rani dani, Trava i korov i Mrtva priroda, Goran Tribuson zaokružuje naslovom Vrijeme ljubavi. Knjigu je proletos objavio zagrebački "Mozaik knjiga", i već je posle dva meseca doživela i drugo izdanje. Nadao sam se da je Vrijeme ljubavi kalambur, a autor me nije izneverio. A i kako bi, kad je duhovitost njegov rukopis, kao što mu je ludizam odbrana od života(renja) u postkomunizmu. I kao što njegova prethodna knjiga Mrtva priroda ima i podnaslov Ogledi iz estetike, a u njoj od ogleda ni traga, nego je opet posredi samo lepa, tečna i duhovita priča o najvažnijem, tj. o svetu i nama u njemu, takav slučaj je i u Vremenu ljubavi. Tribuson u ovom potonjem delu, koje neki i romanom zovu, donosi priču koja nostalgično prati odrastanje, zaljubljivanje i odljubljivanje, otkriva sve o ljubavi i o tome što ona zapravo jeste, beleži zablude i trenutke prosvetljenja. Na poseban način razmatra odnos književnosti i zbilje i oslikava bitne činjenice o nekadašnjoj hrvatskoj stvarnosti šezdesetih i sedamdesetih godina – kroz film, muziku i književnost. Ponekad viđena očima ozbiljnog, odraslog čoveka, a nekad i iz perspektive deteta i mladog dečaka, ova knjiga će čitaoca hiljadu puta nasmejati i podsetiti na događaje koje zaista vredi pamtiti i prepričavati.

Nova knjiga i njen uspeh – bio je to povod i razlog da ga posetim u Zagrebu.

Goran me je pozvao u svoju kuću u Gornjem gradu, izašao u senovito i besprekorno uređeno dvorište da me sačeka, uveo me u sobu iz koje otkako je u penziji retko izlazi, sobu čiji je ceo jedan zid pretvoren u bioskopsko platno, a na drugom dominira profesionalni projektor za filmove.

"Tu moja žena i ja svako veče, kao Tito i Jovanka, gledamo filmove. I stare i nove", kaže mi. Sin mu je doneo ogromno platno "čak iz Njukastla" (ponosno naglašava), drugi sin kupio najbolji projektor za nekakve "blu-rej" formate (ili rezolucije, ko će sad sve to znati).

Film je Tribusonima porodični posao: osam godina mlađa sestra Snježana je među najuspešnijim rediteljima hrvatske kinematografije, Goran je na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu predavao filmski scenario, a za svoje literarno stvaralaštvo zaslužio i članstvo u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Ljutio se na novinske naslove tipa "Akademik u trapericama", pa kaže da se u "Akademiju znanosti ne ulazi zbog traperica, nego valjda iz nekih važnijih razloga. Recimo, zbog stvaralačkog opusa. Ni Dilan nije postao nobelovac zato što je iz lake glazbe, nego zato što je veliki pjesnik, kao Rembo!" Dodaje i da "ima tamo danas i akademika mnogo mlađih od mene, pogotovo u prirodnim znanostima. I oblače se još opuštenije."

Nekadašnji profesor je postao ne samo penzioner nego i akademik, a profesionalni književnik nikad nije ni bio.

"Ovdje se od pisanja nije moglo živjeti. Čini mi se da nikad nije moglo. Mada su moje knjige u ‘Hitu’ imale i za ono vrijeme velike tiraže. Svaka je štampana u 10.000 primjeraka. I to u onoj velikoj državi. Ne pitajte me na šta se to danas svelo, ja više ni kod izdavača ne svraćam na kafu jer izbjegavam mjesta kolektivnog kukanja. A kod njih se o drugom i ne priča. Zato nikad nisam bio profesionalni književnik, nego književnik-hobist. Vidite da mi se jedna knjiga namjerno zove Noćna smjena, jer sam ceo radni vijek danju radio za preživljavanje, a noću uživao za mašinom. To je bio lijep, savršen život, jer je ljepše pisati nego se odmarati, plivati, putovati, ili ići na tekme ili u kafane... samo mi nitko nije rekao da poslije šezdesete za to neću imati energije. I sad osjećam da više nemam snage da noću sjedim za mašinom."

Za čim još žali, ako uopšte treba za nečim da žali Goran Tribuson?

"Za svim i svačim, manite sad te rekapitulacije. Napisao sam 33 knjige, više nego što sam i u snu mogao da zamislim dok sam bio mlad. Ali to su maltene odreda sve neke druge knjige, a ne one koje sam želio. Baš te, eto, nisam napisao. A sve mi se čini da i neću. Isto tako, želio sam iznad svega da budem redatelj, pa u tome nisam uspio. Da li mi je utjeha što je to postala moja mlađa sestra sa kojom zajedno radim scenarija, ne znam. Ali je činjenica da u paru funkcionišemo odlično, opšte je mjesto u senzacionalističkim naslovima iz našeg tiska da smo tek u ovoj deceniji nas dvoje vratili humor na HTV. Poslije 30 godina nekih traljavih i površnih, namjerno lakih serijskih programa."

Pre tačno deset godina na HRT-u je proradila porodična manufaktura: Snježana Tribuson, rediteljka nekoliko igranih filmova i profesorka režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, i njen stariji brat Goran autori su serije Odmori se, zaslužio si, gde smišljaju komične situacije u kući Kosmičkih, koja verno ocrtava svakodnevicu prosečne hrvatske porodice. Ključ uspeha ovog serijala je dakako Snježanin i Goranov bogomdani smisao za humor, a rezultat je – najgledanija i najdugovečnija serija Hrvatske televizije u poslednjih dvadesetak godina.

Baš ta serija odvela me je u priču o detinjstvu i mladosti i bratsko-sestrinskom odnosu dvoje stvaralaca, a hteo sam baš to da izbegnem, jer novinari decenijama akademika Tribusona samo to i pitaju, kao da za drugo i ne znaju.

"Jeste, tako je", kaže Tribuson, "ali ako baš mora, rođen sam u Bjelovaru prije 68 godina, a Snježana osam godina kasnije. U djetinjstvu nisam igrao ni nogomet, ni rukomet, mada je moj mali grad imao evropske prvake, nego sam maštao da postanem probni pilot ili vozač trkačkih automobila, a Snježana je željela da postane kiparica, vajarka. Naš pradjed po očevoj liniji došao je u Bjelovar iz talijanske Furlanije i bio klesar nadgrobnih spomenika, kao i njegov sin i unuk, pa sam ja zapravo prvi potomak koji je iznevjerio obiteljsku tradiciju i postao pisac. Ali sam i ja, kao srednjoškolac, pomagao radeći oplate za grobnice, vi to zovete šalovanje, i bruseći grobne okvire. Stizao sam na ljetnji raspust baš kad je bilo najviše posla, jer su svi željeli da im novi spomenici budu gotovi do Svih svetih."

O svemu, pa i o groblju, Goran Tribuson priča sa humorom.

"Sve sam kod oca radio, samo mi nisu dali da klešem slova, zbog lošeg rukopisa. Oni su jednostavno govorili da ne umijem lijepo da pišem. Eto, još onda su mi predvidjeli ono što će neki kritičari uočiti tek 50 godina kasnije. A moja sestra Snježana je u djetinjstvu maštala da će, kad odraste, baratati dlijetom i čekićem, ali u sofisticiranijem pozivu. Mama nam je u školi predavala likovni odgoj pa je poželjela da postane kiparica. Ali ta želja joj je zgasnula kad se opalila čekićem po prstu dok je pokušavala da oblikuje jedan kamen koji je našla u vrtu."

Goran uvek priča kako je bio opčinjen Zagrebom kad je došao na studije književnosti, ali je najlepše stranice ipak ispisao o Bjelovaru. Da li ga je to mučila nostalgija za kućom i detinjstvom?

"Ne, ništa od nostalgije, kako da dobijem hronični homme-sick kad me u roditeljskoj kući u Bjelovaru, gdje sam išao svakog petka, čekaju sa puricom. Zagreb je značio nove ljude, kina, teatre, književne tribine, studentsku ‘68, to se samo jednom živi. Pa prve pripovjetke za časopise, čekanje da budu objavljene... kafanske razgovore sa mladim piscima... Mislio sam da ništa drugo na svijetu i ne postoji."

Tu Tribusonovu atmosferu u ranim romanima video sam, osetio, samo još u češkim i italijanskim filmovima, naročito kod Hrabala i Felinija. Ništa u njima nije ni nalik na Geteovog Vilhelma Majstera ili Krležinog Filipa Latinovića, koji su arhetipovi građanskog vaspitanja u romanima o odrastanju, jer Tribuson priča o marginalcima, o "oriđinalima".

"Pa drugačije sam gledao na svijet poslije ‘68. I sam svijet je postao drugačiji. Moji uzori su bili Bora Ćosić sa Pričama o zanatima i Ulogom moje porodice u svetskoj revoluciji, Marsel Panjol sa romanima o djetinjstvu i naravno, to ste pogodili, Federiko Felini, sa svim onim čudesnim odama mladosti. Na Boru Ćosića sam se prosto nastavio, a to sad radi Viktor Ivančić u Bilješkama Robija K., radi nešto drugačije, a možda i bolje od svih nas prije njega. A i vremena su drugačija. I ljudi su drugačiji. Tempora mutatur... I na kraju da vam kažem, ne znam da li je Viktoru Ivančiću lakše ili teže nego meni i mojoj generaciji. Vi novinari svi odreda mislite da su ova zanimljiva vremena idealna za pisanje. Ona su možda dobra za dokumentarnu non-fiction prozu, za publicistiku i feljtonistiku – mada se i o tome piše mnogo kvalitetnije i bolje kad se smire strasti, želudac i žuč – ali ovo nisu, još nisu, prava vremena za lijepu i veliku književnost."

Vremenom ljubavi, knjigom zbog koje vi i ja sada razgovaramo, završavate svoju kvadrologiju. Ako je tačno da se pisanjem o nečemu shvati i nauči i ono što možda nije moglo samo čitanjem i saznavanjem, šta ste, pod stare dane, naučili "o ljubavi i drugim iznenađenjima"?

"Moja je majka znala govoriti kako se ljubavi čovjek uči na najrazličitije načine, ali ponajbolje je kad to radi uz pomoć velikih umjetničkih djela, ponajprije slikarstva, glazbe i lijepe književnosti klasičnoga tipa. Moj bi se otac samo nakašljao, nakon čega bi majka redovito kazala: ‘Molim te, Branko, pa valjda se zna na što sam mislila.’ Ja baš i ne mogu razabrati na što je majka mogla misliti, ali sam poslije shvatio kako se sve što je kazala o ljubavi odnosi na ljubav u najširem smislu riječi, od samilosti pa do podavanja cijeloga sebe za neku dobru i plemenitu stvar. Dakle, ljubav na koju se majka tada pozivala nije se mnogo razlikovala od one o kojoj danas govori papa Franjo."

Nisam posle ovoga izdržao da mu ne priznam da me smeškom i toplinom neodoljivo podseća na njegovog imenjaka Gorana Markovića, koji je, za razliku od njega, uspeo da postane filmski reditelj, a on me prekide iz sveg glasa: "Goran Marković, to mi je najdraži prijatelj iz Beograda. Kako je, šta radi, znate li šta o njemu?"

Umesto odgovora ja odmah, šmekerski, ukucam na mobilnom broj beogradskog Gorana (izeš roming, nek košta šta košta) i pružim telefon zagrebačkom Goranu. I čujem da se beogradski Goran javlja: "Đoko, je l’ nešto važno, kaži brzo, u gužvi sam na semaforu...?" "Nije Đoka nego Goran Tribuson iz Zagreba, ajde, parkiraj se negdje...", čuo je beogradski Goran s druge strane.

I šta je dalje bilo? Nije me više ni pogledao – taj zagrebački Goran zaboravio je i da sam tu, u njegovoj domaćinskoj kući. Cvrkutao je više od pola sata sa beogradskim Goranom. I to – o mom trošku! Nikad se više nisam obradovao svom trošku, ni kad sam ono za života (zna se čijeg) tamburašima na čelo lepio hiljadarke sa Titovim likom. (Mada me je tad jako radovalo što mogu da pljunem u svaku, da se bolje zalepi.)


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine