Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Za više od sedam godina postojanja na tržištu, nedeljnik "Novosti" koji u Hrvatskoj izdaje Srpsko narodno vijeće, spaljivan je dva puta. Oba puta, "Novosti" su spaljivali članovi marginalne proustaške Autohtone hrvatske stranke prava
Otkako je u januaru 2010. izišao iz srpskog manjinskog geta i pojavio se na kioscima ravnopravno, ili relativno ravnopravno, s drugim političkim listovima koje izlaze u Hrvatskoj, tjednik „Novosti“ – čiji je izdavač Srpsko narodno vijeće – dvaput je javno spaljivan. Prvi put u ranu jesen 2010, kad je na naslovnici pisalo „Oba su pala“: tih dana, naime, nesretno su se srušila dva borbena aviona MiG-21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, a „oba su pala!“ najpoznatiji je usklik Domovinskog rata slučajno snimljen 1991. u trenutku kad su hrvatski vojnici kod Šibenika protuzračnim topom oborili dva MiG-a Jugoslavenske narodne armije. Drugi put prije dva tjedna: povod je sad pronađen u naslovu „Lijepa naša, lijepo gori“ pod kojim je objavljen temat o uništavanju imovine krajinskih Srba izbjeglih pred operacijom Oluja u kolovozu 1995, a slučaj je htio da se dvadeset i druga godišnjica Oluje dogodi u vrijeme velikih požara na hrvatskoj obali, pa su „Novosti“ napadnute sa svih strana da potiču podmetanje vatre po Dalmaciji, što se skladno uklopilo u dugogodišnje iracionalno uvjerenje jednog dijela Hrvata da ljetne požare na Jadranu organizirano podmeću – Srbi. Napadi po medijima desničarskog podzemlja i po razigranim društvenim mrežama kulminirali su ritualnim paležom lista.
NARAMAK HAJKI: U sedam godina između dvaju javnih spaljivanja „Novosti“ – a oba puta list je gorio u rukama članova marginalne proustaške Autohtone Hrvatske stranke prava koju predvodi Dražen Keleminec – smjestili su se naramak većih ili manjih medijskih hajki i pregršt otvorenih poziva da se fizički ili pravno eliminira novinare ovog tjednika i sam tjednik, kao i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca, ujedno i saborskog zastupnika i predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke. SDSS-ova tri saborska zastupnika, inače, osiguravaju tanku parlamentarnu većinu vladi Andreja Plenkovića, predsjednika HDZ-a. Tokom tih sedam godina u Hrvatskoj su se izmijenile četiri vlade i premijera (Jadranka Kosor, Zoran Milanović, Tim Orešković i Andrej Plenković), a u bogatoj galeriji svjetonazorski i politički raznorodnih likova koji su dosad višekratno sudjelovali u javnom kamenovanju „Novosti“ vidimo bivšeg predsjednika Republike Ivu Josipovića i aktualnu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića i bivšeg ministra kulture i aktualnog saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića, bivšeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka i novog hrvatskog ambasadora u Rimu Jasena Mesića, pa čitav zdrug umirovljenih vojnih lica u rasponu od Željka Glasnovića do Davora Domazeta Loše, pa šeficu ultrakatoličkog udruženja U ime obitelji Željku Markić i lidere grupacije zadrtih ekonomskih neoliberala i samozvanih libertarijanaca Davora Huića i Nenada Bakića, onda medijske trudbenike od Nina Raspudića i Jelene Lovrić do Mladena Plešea i Zvonimira Despota, pa intelektualne sitnošićardžije poput Slavena Letice, Ive Banca i Slobodana Prosperova Novaka, patriotske povjesničare Marija Jareba, Antu Nazora i Ivu Lučića…
Izdavač „Novosti“ je, rekosmo, Srpsko narodno vijeće, a list se većim dijelom financira novcem Savjeta za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske, baš poput još dvadesetak manjinskih listova u ovoj zemlji. Činjenica javnog sufinanciranja kritički nastrojenih novina koje se odbijaju baviti isključivo „svojim“ temama – u širokom dijapazonu od lokalnog srpskog folklora, preko ćirilice, do pravoslavnih krsnih slava – nego se usuđuju slobodno i na visokoj profesionalnoj razini pisati o svim važnim političkim i društvenim pitanjima, e ta činjenica centralni je element najvećeg dijela ataka na „Novosti“. Neka „Novosti“ pišu što god hoće, poručuju ogorčeni i uvrijeđeni glasnogovornici hrvatstva i takozvanog slobodnog tržišta, ali neka to rade o svom trošku, neka iziđu na tržište, a ne da „potiču mržnju prema većinskom narodu“ te svemu „hrvatskom i katoličkom“ crpeći novac iz državnog budžeta, odnosno iz džepova hrvatskih poreznih platiša. Neka u „Novostima“ pišu Srbi za Srbe, neka ta rabota ostane unutar nekih granica, a ne da novinarima Srbima kruh uzimaju etnički Hrvati i drugi nesrbi, neki među njima nekoć novinari „Feral Tribunea“, uključujući i autora ovog članka, i da ih kvare zloćudnim komunizmom & pogubnim jugoslavenstvom. Neka javno dotirano manjinsko izdavaštvo bude ograničeno na vlastiti nacionalni tor i sveopću neprimjetnost i netalasanje, a ne da se pačaju u naše teme, da nam pišu neugodne istine, da se bave novinarstvom. Neka amaterski srbuju, ali neka se okane žurnalističkih pretenzija i sve će biti u redu, neće biti lomača i poziva na linč.
NACIONALISTIČKI BES: Fanatično i neprestano problematiziranje načina na koji se „Novosti“ financiraju samo je krinka ispod koje se krije nacionalistički bijes izazvan time što se „Srbi“ usuđuju o javnom trošku slobodno pisati o svemu – i o Josipovićevoj mutnoj uključenosti u sustav naplate muzičkih autorskih prava, i o zločinačkom aspektu Oluje, i o srpskim zločinima i o zloćudnoj ulozi Beograda u ratovima devedesetih, i o Agrokoru, i o Hasanbegovićevom davnom fotografiranju s ustaškom kapom, i o radničkim pravima, i o Aleksandru Vučiću, i o veteranskom ucjenjivanju cijele jedne zemlje – a ne funkcionirati unutar nacionalnog geta i biti benigni demokratski ukras, eksponat koji će se, kad treba, iznositi pred inozemne goste u formi dokaza hrvatske otvorenosti i širine. Jer kad je riječ o javnom sufinanciranju, država je, na primjer, prošle godine izdavače dnevnih listova – „Jutarnjeg“, „Večernjaka“, „Slobodne Dalmacije“, „Novog lista“… – subvencionirala s nešto manje od 20 milijuna evra, putem snižene porezne stope od pet posto: taj iznos višestruko nadmašuje ukupni godišnji budžet svih dvadesetak manjinskih listova u Hrvatskoj, no nikom ne pada na pamet da se tim listovima, u zamjenu za obilnu budžetsku donaciju, propiše o čemu smiju pisati i kakvu uređivačku politiku moraju voditi, kao što se uporno pokušava propisati „Novostima“? Zašto te listove nitko ne spaljuje kad objave štogod neugodno za nacionaliste i moćnike, premda je to, doduše, sve rjeđi slučaj, nego je to rezervirano za one čije se novinarske motive apriori smatra neprijateljskima, antihrvatskima i protukatoličkima?
Još je kardinalnija situacija s Hrvatskom radio-televizijom. Ta kuća, zahvaljujući zakonskoj prisili plaćanja mjesečne pristojbe ili pretplate od 10,5 evra, godišnje ubire oko 150 milijuna evra, dok još 20-30 milijuna zaradi na oglašavanju. Što bi bilo kad bi Sabor, to jest parlamentarna većina, uvjetujući ostanak pretplate, propisao HRT-u što smije objavljivati, a što treba ignorirati? Svi bi to proglasili prvoklasnim skandalom, ali skandaloznim se ne smatra kad se otvoreno zagovara da se „Novosti“ smiju baviti samo precizno definiranim skupom tema, a popis bi trebala sročiti Vlada uz neizbježno asistiranje zainteresirane domoljubne javnosti. Pritom je, također, sasvim normalno da sveučilišni profesori, nagrađivani publicisti i zvučna imena ovdašnje scene javno izdaju upute o tome kakva bi trebala biti nacionalna struktura zaposlenih u „Novostima“, jer valjda misle da će jednonacionalni sastav automatski značiti i uređivačku politiku nemiješanja u ozbiljne stvari.
A kad se stvari do kraja pojednostave, radi se samo o većinskom očekivanju da novine srpske nacionalne manjine trebaju znati dokle smiju ići u kritičkom novinarstvu, u satiri, u izboru tema kojima će se baviti, ukratko, u prodoru u prostor u kojem im nije mjesto. Kad se ta očekivanja iznevjere, kad se novinari odluče baviti novinarstvom a ne popunjavanjem zadanog kvadrata u aranžiranom prizoru idiličnog demokratskog pejzaža, kad odluče počiniti grijeh novinarstva, onda nastupaju provale bijesa i histerične kampanje pritiska na Vladu da obustavi dotok proračunskih para „Novostima“, onda nastupaju prijetnje i plamen koji guta slobodu, sve dok ne zavlada totalni mrak.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve