foto: davor puklavec / pixsell

Intervju – Zoran Ferić, pisac >

Nostalgija kao začin

"Opisujući jedno, u nekim segmentima sasvim sigurno slobodnije vrijeme, pokušavam čitatelja suočiti ne samo s prošlošću o kojoj čita nego i sa sadašnjošću koju živi. Pokušavam u tekstu implicite postaviti pitanje: ‘Vidiš kako su onda bili slobodni i otvoreni. Pa je li to moguće?’"

Zoran Ferić je jedan od najpoznatijih hrvatskih pisaca. Beogradski izdavač Booka objavio je nedavno njegov najnoviji roman Na osami blizu mora (V.B.Z.), a mediji su ga najavili kao najčitaniji roman prošle godine u Hrvatskoj.

Zoran Ferić (1961) je gimnazijski profesor književnosti. Piše priče, romane i kolumne. Njegov prethodni roman Kalendar Maja (2012) dobio je mnoge nagrade pa i izuzetno uglednu Kiklop za najbolje prozno delo a kritičari su ga proglasili klasikom. Njegova knjiga priča Anđeo u ofsajdu (2000) predložena je prošle godine za školsku lektiru, ali ju je udruženje "U ime obitelji" proglasilo nepodobnom, dok je jedan katolički teolog ocenio da ugrožava javni moral i podstiče na pedofiliju. Sve se to dešavalo 16 godina nakon što je Anđeo dobio silne nagrade pa i "Ksaver Šandor Đalski" i "Jutarnjeg lista" za proznu knjigu godine.

Ferićev roman Na osami blizu mora je o jadranskom ostrvu Rabu, iako priča o životima Borisa, Luke, Škembe, Gavrana, lokalnih galebova, i Lene i Alke, malomišćanskih cura, od njihove adolescencije preplavljene hormonima do godina kad sumiraju šta jesu i šta nisu uradili u svojim životima. Sve se to dešava tokom sedamdesetih i osamdesetih prošlog veka.

"VREME": Fenomen galebarenja kojim se bavite u romanu je fon za nostalgičnu, generacijsku priču o vremenu koje nam se iz današnje perspektive čini lepšim i lagodnijim. Da li je taj osećaj rezultat čežnje za mladošću ili postoji i neki opipljiv razlog?

ZORAN FERIĆ: Kad bi cijeli roman iznikao iz čežnje za mladošću i kad bi njegov osnovni ton bila nostalgija, ja takvim tekstom nikada ne bih bio zadovoljan. Naime, kao što književni tekst, da bi bio dobar, mora biti slojevit i funkcionirati na više različitih razina koje se onda stapaju u jedinstven doživljaj, da ne kažem sljubljuju, rječnikom popularnih TV kuharskih emisija, dakle, kao što tekst kao krajnji proizvod mora biti slojevit, čini mi se da mora biti slojevita i višeznačna konfiguracija razloga koji potiču njegovo stvaranje. Imate pravo, nostalgija svakako jest dio toga teksta, ali ne čini njegovu ukupnost, barem ja nisam htio da čini, već je možda više začin nego osnovni sastojak. Roman, dakako, govori o prošlom vremenu, ali trudio sam se da se ne iscrpljuje u nostalgiji.

Koji su vas razlozi naveli na pisanje ovog romana?

Mislim da mogu reći kako me je na pisanje upravo takve knjige potaklo nekoliko stvari u, po prilici, jednakim omjerima. U prvom redu radi se o neprestanom diktatu konzervativizma s kojim se mi u Hrvatskoj stalno suočavamo, a nije to, dakako, strano ni vama u Srbiji. Novi konzervativizam naprosto je fenomen zapadnoga svijeta i on je, ma koliko da mi je osobno neugodan, zanimljiv fenomen, pogotovo za književno razmatranje. S jedne strane je, dakle, taj novi konzervativizam i jasan zaokret udesno što su ga naša država, ali i naše društvo učinili u posljednjih nekoliko godina, a s druge strane sjećanje na neka prošla vremena kad to nije bilo tako i kad se seksualnost, da kažemo rječnikom mode, nosila otvorenije i slobodnije. Drugi razlog nastavlja se na prvi, a to je potreba da se nekako suoče ta dva vremena. Opisujući jedno, u nekim segmentima sasvim sigurno slobodnije vrijeme, pokušavam čitatelja suočiti ne samo s prošlošću o kojoj čita, nego i sa sadašnjošću koju živi. Pokušavam u tekstu implicite postaviti pitanje: "Vidiš kako su onda bili slobodni i otvoreni. Pa je li to moguće?" Govorimo, između ostaloga, i o razdoblju kada su na Jadranu i normalne plaže jednim dijelom postale nudističke, kada su se ljudi kupali goli, djelomično obučeni ili u kupaćim kostimima. Pri tome je monokini bio standardna oprema žena za kupanje. Grudnjak odjednom više nikome nije trebao. A samo nekoliko godina kasnije, više se nisu nosile tange, ni monokini, nego uniforme. A svaku građevinu neki je pop prskao svetom vodom. Pa čak i javne zahode.

Zanimalo me isto tako suočiti dva svijeta u dijakroniji. Zatvoreni otočki svijet socijalističke zemlje gdje su još uvijek, u pogledu seksa, vladala prilično stroga katolička pravila, i erotski slobodnu Evropu gdje je seksualna revolucija već odavno srušila svoju Bastilju. I, na kraju, pokušao sam samome sebi, pišući, razotkriti jedno razdoblje vlastita života kad sam kao klinac gledao kako galebovi obavljaju stvar i nekako si objasniti fascinaciju tim fenomenom. Potraga je to za određenim tipom seksualnog identiteta koji je danas tako nepopularan i, u krajnjoj liniji, smiješan.

Jadranski galebovi su momci koji zavode turistkinje zavođenja radi. Vaš roman dokazuje da je ta definicija štura i nedovoljna, da ni mladići ni njihove partnerke nisu samo objekti i trofeji.

Stereotipna slika galebova je upravo takva: ti mladići samo žele spavati sa što većim brojem žena tokom jednoga ljeta. Žene su u tom slučaju više brojevi nego seksualni objekti. Jedan od likova romana zavodi djevojke, ali ne spava s njima jer mu je to gubljenje vremena. Njemu je dovoljno da se uvjeri kako može spavati s nekom ženom. Njegovo je ponašanje karikaturalno, i korespondira s tom stereotipnom slikom. Međutim, htio sam pokazati i nešto drugo. U okviru te situacije zavođenja, realizirale su se i prave ljubavne veze, ljudi su se ženili, rađala su se djeca. Nije rijedak slučaj da je neka Njemica ili Austrijanka ostala na otoku i udala se. Ono ljudsko u nama nekako se uvijek opire onom karikaturalnom, stvarni život se opire stereotipu iako se mi strašno trudimo da ga opet svedemo na stereotipe. U nekoliko priča ovoga romana nastojao sam prikazati upravo takve ljubavne veze, one žene i djevojke koje su presudno utjecale na živote tih galebova, ili pseudogalebova kakvi su likovi ove knjige. Naravno, osim ovoga, dakle nekih ozbiljnih ljudskih veza, htio sam pokazati i to da dobrim dijelom tu priču vode upravo žene. One dolaze iz zapadnih zemalja u potrazi za avanturom. Seksualnom ili emotivnom, ili i jednom i drugom, a percepcija mladića o tome da su oni tu neki presudni faktor zapravo je kriva. Trudio sam se ne napisati mušku knjigu, kakvu upravo zaziva ova tema, nego istražiti fenomen i neke njegove aspekte. Upravo zato uz glavne muške ubacio sam i ženske likove, koji su unutar romana postali markantniji nego muški. Mnogi čitatelji ove knjige rekli su da im se sviđaju upravo ženski likovi, jer su oni muški u svojim stremljenjima nekako slični i očekivani.

Zašto su galebovi izumrli? Zašto su pre tri-četiri decenije ljudi bili slobodoumniji, otvoreniji, kao što ste maločas rekli? Da li je zaista sida svemu kriva? Šta nas plaši u onom drugom?

Galebovi su izumrli nakon pada velikog asteroida koji je podigao tako obilnu prašinu da je izazvala impotenciju čitave nacije. Promjene koje su se dogodile u zapadnim društvima lako možemo usporediti s jednim takvim asteroidom. U prvom redu promijenila se naša slika o ljubavnom odnosu ili avanturi, a zavođenje ovoga tipa postalo je u okviru te slike o ravnopravnosti spolova, emancipaciji žene, njenoj slobodi na izbor i potrebi da bude presudni faktor u ljubavnom odnosu, postalo je, dakle, krajnje antipatično, anakrono, primitivno… to je taj trenutak kad su galebovi postali smiješni. Već u popularnom filmu Grčke smokvice iz sredine osamdesetih nalazimo takve naglaske. Djevojka koja dolazi na odmor u Grčku pod stalnim je udarom smiješnih galebova, a sve što ona traži je ravnopravan partner. Mit o seksualno slobodnim i enormno potentnim urođenicima se završio. Pa možemo reći da je na izumiranje galebova presudnije utjecala globalizacija nego sida. Iako je i ta bolest i te kako imala udjela u narastanju konzervativnosti o kojoj smo govorili na početku. Suzan Zontag u jednom eseju govori o općeraširenom vjerovanju da bolesti u zatvorene zajednice donose upravo stranci. Ksenofobija je tako zapravo i jedan od oblika hipohondrije. Onaj Drugi, iz druge kulture, druge nacije, druge boje, druge vjere i jezika, nosi sa sobom opasne klice promjene koje zatvoreno društvo osjeća kao jak element ugrožavanja. S jedne strane globalizacija je stvorila veliki amalgam raznih kultura, vjera i nacija, a s druge postoje i sve izraženiji otpori multikulturalnosti, ravnopravnosti, spolnoj i rodnoj jednakosti. Nedavno je u Hrvatskoj na referendumu pobijedio stav da je brak zajednica muškarca i žene, čime se otvoreno diskvalificiralo homoseksualne brakove i sukladno s tim i neka njihova već dostignuta prava u okviru našega društva. Drugi nas ne prestaju ugrožavati, a bolesti koje mogu prenijeti nose različita imena.

Lena i Alka iz vašeg romana su izuzetni likovi. One su simboli svih onih malomišćanskih cura koje su umele da čekaju i smele da se razlikuju. Ko su one u stvarnosti?

I jedna i druga su, dakako, fikcionalni likovi, a u okviru te fikcionalne stvarnosti one su obične žene koje vodi njihova emocija ili ambicija ili ludilo. Njihova je životna situacija usko vezana upravo uz taj fenomen galebova i one mu se prilagođavaju kako znaju. Lena je spremna svakoga ljeta zamrznuti svoju vezu s Gavranom, lokalnim galebom, da bi on mogao loviti strankinje, a Alka je neka vrsta lokalne ikone: izuzetno zgodna i karizmatična. Njihove su sudbine potpuno različite, ali ono što ih spaja je upravo činjenica da ih one kroje same. Naime, u jednom trenutku, one donose važne životne odluke, realiziraju se kao samosvjesne osobe. Njihove su sudbine na neki način reakcija na galebove s kojima se druže, vole ih i spavaju s njima. One su ona pozadina fenomena o kojoj se obično ne razmišlja ozbiljno. Lenina ljubav prema Gavranu je iskrena i požrtvovana, ali je upravo kao takva vjerojatno utjecala na njenu ozbiljnu životnu promjenu. I jednu i drugu otok je trajno obilježio.

Ne koristite eufemizme. Delove tela koji razlikuju muškarca od žene i obrnuto, nazivate onako kako su nazivani u narodu. Zašto je na primer reč "jebanje" nepristojna iako određuje istu radnju kao i reč "seks"?

Vulgarizmi su sastavni dio našega jezika i komunikacije i s njima je isto kao i s mnogim drugim riječima u književnosti: ono što možete izraziti njima, ne možete niti jednom drugom riječi. Kao što eufemizmi u jeziku i te kako imaju svoje mjesto i oni kao jezična strategija izražavaju ublažavanje, zaobilaženje, jedan tip indirektnog govora koji svjedoči o poziciji onoga tko govori, tako i vulgarizimi svjedoče o pripovjedaču i njegovim stavovima. Ovaj pripovjedač je direktan na neki način i ta direktnost se realizira i u psovkama. Osim toga, psovka je dio naše komunikacije i na drugi način: ona postaje poštapalica ili prazno mjesto u govoru koje daje određen ritam i boju. Riječ "jebanje" čitatelju govori: "Direktni smo i slobodni i želimo kršiti određene norme da bismo vam posredovali sasvim određen sadržaj." Budući da je ovo knjiga, između ostalog, i o jebanju, nije čudno što je ta riječ, ili takve riječi, razmjerno česta.

Jednom jedinom rečenicom: "Nisam mogal pustit da hoda sa Šiptarom", kojom Gavran, tada sedamnaestogodišnjak, objašnjava dečkima zašto je poljubio Lenu, a poljubio ju je dok je razgovarala sa Adnanom, opisali ste da već sedamdesetih državljani Jugoslavije nisu osećali jedni prema drugima ono što im je rečeno da osećaju. Da li je zbog toga propala Jugoslavija, zbog te laži u kojoj su živeli?

Jugoslavija se raspala zbog nedovoljno jebanja. Političke elite, a za njima i ljudi odlučili su da vode rat, a ne ljubav. Scena o kojoj govorite dogodila se sedamdesetih godina i svjedoči o vrlo raširenom nacionalizmu. A bilo ga je i ranije i, zapravo, oduvijek. Mit o bratstvu i jedinstvu ostao je samo mit, a što je Drugi svjetski rat i njegove pouke bio vremenski udaljeniji, to je jačao i nacionalizam. Odnos prema Albancima, ili Srbima ili Bosancima postao je zaoštreniji, grublji, a u javnosti nacionalizam sve otvoreniji. I tu se razvijena Belgija ne razlikuje od Balkana. U sjedištu Evropske unije buja sukob Flamanaca i Valonaca još i sada i sva je prilika da te napetosti neće još dugo popustiti. Pa kao što je diktat bratstva i jedinstva u Jugoslaviji zapravo pomogao da se nacionalizam razvije kao jedna snažna podzemna rijeka koja je u jednom trenutku pokuljala van i pretvorila se u Savu ili Drinu ili Dunav koji nose leševe prema ušću, tako i Evropa danas stvara te podzemne rijeke koje sada i otvoreno prijete, a brane su slabe i imaju puno rupa. Evropa se pokazala kao prilično razočaranje, ali isto je tako, čini mi se, jasno da u ovom trenutku mi nemamo bolje političke opcije. I uz tu svijest o razočaranju, uz sav možda i zdravi evroskepticizam, Evropa je za Balkan ljekovita.

Nekoliko poglavlja dalje, u sledećoj deceniji, pijani mladići gaze jugoslovensku zastavu slaveći Dan ustanka Hrvatske, što Mariein brat, Belgijanac, prokomentariše rečenicom: "Tako je i kod nas." Da li je nacionalizam uništiv?

Nacionalizam je neiskorjenjiv, ali i nije bit u tome da ga iskorijenimo, nego da ga obuzdamo. Čak su i odvojene škole ili odvojene učionice s različitim programima povijesti i materinjeg jezika bolje od logora. Imamo pravo i na nacionalizam, ako isključuje nasilje. Bit svega je da se isključi nasilje i uspostavi kakav-takav dijalog. A da bi se uspostavio dijalog, morate priznati problem. U Jugoslaviji nije bilo sluha za taj problem i sve se odvijalo u podzemlju, ili potpalublju, ili podrumu, uglavnom negdje dolje, daleko od danjega svjetla. Kad kažem nije bilo sluha, mislim prvenstveno na to da se problem nije priznavao kao takav, štoviše bio je utuživ. A istovremeno pričali su se vicevi, preziralo se one druge nacije ili ih se bojalo, različite kulture bile su razlog za segregaciju. Iako je Kosovo tada u sastavu Jugoslavije, iako Albanci u našim primorskim gradovima kao fizički radnici grade ogromne apartmanske kuće, prodaju nam baklave i kremšnite ili filigran i zlatninu, oni su tretirani kao ljudi drugoga reda i kao društveno nepoželjni. Isto je i s drugim nacijama od kojih svaka ima svoj grijeh. Srbi zato što su bahati i vladaju, Slovenci su škrti i autistični, a Bosanci dobri samo za šale. Te stereotipe postepeno je preuzimala i popularna kultura. Osamdesetih je išla na televiziji reklama za "radensku", mineralnu vodu. Tom se reklamom željelo pokazati kako se "radenska", tada doista najpopularnija mineralna voda, pije u cijeloj Jugoslaviji. I svaki je narod u toj reklami bio prikazan nekim folklornim plesom, jedino su Albanci prikazani kako prave sladoled. I zato je Gavran brzo poljubio Lenu, da je ne bi poljubio Adnan.

Rečenicom "Oni, kojima je Evropa dolazila na noge, nisu baš puno znali o njoj" ilustrujete početak osamdesetih godina. Da li se, ulaskom u Evropu, nešto promenilo?

Dolaskom Evrope svašta se promijenilo. Naravno, ne možemo reći da su sve te promjene bile promjene nabolje, ali je u globalu rezultat ipak pozitivan. S jedne strane u društvo je unijeto malo više reda, država polako postaje uređenija, a ne treba zanemariti niti utjecaj razvijenih zemalja na naše politike koji je često pozitivan. Prije dvije godine, kad je ministar kulture postao čovjek koji se pozitivno izražavao o NDH i koji je pokušao provesti nekakvu desnu kulturnu revoluciju, upravo su evropske zemlje, potaknute snažnim otporom iz zemlje, osudile takvo ponašanje ministra, a na kraju ta se vlada raspala puno prije kraja mandata. S druge strane, svi koji rade, danas rade neusporedivo više nego prije, čak do apsurdnih razmjera. I tu smo u paradoksu. Živimo u sve uređenijim i liberalnijim državama koje se kao brinu o ljudskim pravima, a radimo u kompanijama koje su ravne najgorim diktaturama. Čovjeka danas država štiti da mu netko slučajno ne kaže da je crnja, peder, Cigan ili ćifut, ali ništa ga ne štiti od toga da radi dvanaest sati dnevno, a od toga barem četiri sata bez adekvatne plaće. Kao građanima dali su nam neka temeljna prava, a kao radnici radimo skoro kao oni u 19. stoljeću, za vrijeme prvobitne akumulacije kapitala. Mi smo čudan spoj Šveđana i šleskih tkalaca.

Šta mislite o reformi školstva, koja je jedna od aktuelnih tema u Hrvatskoj?

Školstvo i kultura su nevjerojatno važni jer podižu svijest i mogu izgraditi jedno tolerantno i kulturno društvo. Naravno, ako su postavljeni kako treba. Zato se danas u Hrvatskoj toliko govori, piše i demonstrira oko kurikularne reforme. I zato desničari i crkva kod nas jako nastoje oko vlastitog inženjeringa duša i pokušavaju preuzeti školske programe. Ali, srećom, osim škole, dobrim dijelom danas djecu formiraju i druge stvari pa će ti projekti, ma kako bili masovni, imati sve više mladih i protiv sebe. Nedavno sam čuo jednu mladu djevojku kako kaže: "Ja sam katolikinja, idem u crkvu i molim se, ali ove budale nikako ne mogu provarit." A te budale su rigidni katolički aktivisti koji siju strah i mržnju, u dobroj staroj nacionalsocijalističkoj tradiciji.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine