Da je Srbija država kao što nije, čitava ta stvar s "Kurirom" već bi danas – ako ne ranije – bila u tužilaštvu. Da je država kao što nije, nadležni ministar i državni sekretar za informisanje ne bi izbijali s TV ekrana upozoravajući koliko je sve to što se dešava dugoročno štetno, i najavljujući konkretne mere koje će preduzeti. Umesto toga, ćute svi osim bivših saradnika Aleksandra Rodića
Verovatno vođen onom narodnom mudrolijom da seksualno opšti ne lep, nego uporan, vlasnik tabloida „Kurir“ Aleksandar Rodić rešio je da dokaže kako u Srbiji upornijih od njega – nema. Uporan u kršenju svih pisanih i nepisanih profesionalnih standarda, uporan u nameri da svoje novine što dublje uvuče u baruštinu medijskog beščašća, istovremeno uporan u želji da svima dokaže svoje poštenje i pravoverje, ovih je dana opet okrenuo ćurak naopako, zaratio s Aleksandrom Vučićem i – uporan kakvim ga je već bog dao – saopštio da je još jednom (više ne brojimo koji put) spreman da „spase zemlju“ koju su okupirali naprednjaci.
Pošto su se u ovaj sukob (po običaju) umešali i Rodićevi dojučerašnji saborci, koji su sada urednici drugih provučićevskih tabloida, perje leti na sve strane, a zainteresovana javnost ima jedinstvenu priliku da od neposrednih učesnika sazna sve o medijskom reketiranju, nameštanju afera i patološki prljavoj vezi između srpske novinske i političke industrije. Uprkos svemu tome, stvar postaje već prilično besmislena i red bi bio da se u nju konačno umeša i tužilaštvo. U suprotnom, i ova najnovija drama ostaće zapamćena samo kao jedna od epizoda u višegodišnjoj sapunici u kojoj se vlasnici tabloida i njihov patron s Andrićevog venca vole do izbezumljenja, zatim mrze do koske, a sve po glavama i nervnom sistemu publike koja to mora da trpi, a sa svim tim zapravo nema nikakve veze.
ŠTA OSTAJE POSLE LJUBAVI: Iako se na prvi pogled čini kako je Rodićeva pobuna počela 8. juna, kada je objavljena naslovna strana „Kurira“ na kojoj on najavljuje početak svoje političke delatnosti, a sebe označava kao „spasioca“, ona zapravo nije počela ni tada, a ni u nekoliko prethodnih dana – kada je „Kurir“ otkrio da „Vučić preko EPS-a finansira privatnu vojsku“ (5. jun), pa ni kada je preneo izjavu novinara Dejana Anđusa da je „Vučić vlasnik Zvezde“ (6. jun).
Najava razvoda dogodila se još 9. aprila, kada je „Kurir“ – do tog trenutka aktivno uključen u kampanju Aleksandra Vučića, sklon (primera radi) da objavi bizarnu priču o dekici koji jedini u svom selu nije glasao za Vučića zato što je zaboravio naočare (?!), rad da u redakciji Vučića ugosti kao kralja, više nego spreman da oblati svakog njegovog protivnika – izašao s naslovnom stranom bukvalno prekrivenom slikom s građanskih protesta uz poruku da je reč o „najmasovnijim protestima u novijoj istoriji“.
Naravno, tradicionalno nesklon profesionalnom izveštavanju, „Kurir“ je i tom prilikom malkice preterao, zaboravljajući protest petog oktobra, kao i proteste 1996/97. s kojima se ovi skorašnji ne mogu ni uporediti. No, to ovom prilikom nije ni tako važno: dnevno, relativno objektivno izveštavanje o postizbornim događanjima u svakom je slučaju predstavljalo veliki otklon od onoga što je „Kurir“ radio samo nekoliko sedmica pre toga. Nakon toga, sve do juna, Vučić se praktično nije pojavljivao na naslovnoj strani ovog lista, što je opet bilo više nego sumnjivo.
Konačno, tikva je pukla s Anđusom i tvrdnjama o privatnoj vojsci. Šta se u međuvremenu događalo, ko se s kim dogovarao i o čemu, običan svet može samo da pretpostavlja. Jer, na osnovu profila Aleksandra Rodića, sasvim je jasno da on u rat protiv Vučića nije krenuo vođen humanim, pravnim, političkim ili bilo kojim drugim razlozima iz spektra nefinansijskih.
foto: tanjugSVI PREDSEDNIKOVI LJUDI: D. J. Vučićević,…
Tabloidi na čijem se čelu nalaze Rodićevi nekadašnji saradnici Dragan J. Vučićević („Informer“), Saša Milovanović i Milan Lađević („Srpski telegraf“) tvrde da je u pitanju pokušaj „reketiranja“ Aleksandra Vučića: navodno, Rodić na ime poreza duguje 4,3 miliona evra, pa je „nedavno postavio Vučiću ultimatum da mu oprosti poresku utaju… jer će u suprotnom protiv njega pokrenuti prljavu kampanju u svojim novinama“.
Usput, Milan Lađević je izneo ozbiljnu optužbu: „Rodić je nama urednicima davao nalog da udarimo po Vučiću, Dačiću, Đilasu, Kostiću, vršio je pritisak čak i da izmišljamo priče samo da bi on posle nekog vremena mogao da ode i da im kaže: „Evo, staćemo s pisanjem, to košta toliko i toliko… Namerno je punih devet meseci gurao najstrašnije priče o Draganu Đilasu ne bi li ga naterao da sedne s njim. I onda je jednom došao i rekao nam da je bio s Đilasom i da mu ovaj nudi milion evra da prestanemo da pišemo o njemu…“
Ovakve i slične priče kruže čaršijom već godinama, ali dosad niko nije smeo da ih u ovoj formi iznese, zbog nedostatka bilo kakvih konkretnih dokaza. Konačno, i sam Đilas je u oktobru 2014. rekao za „Blic“: „Žalim što sam prihvatio da posle devet meseci pljuvanja po meni sednem sa vlasnikom jednog od njih (tabloida – prim. T.S.) i vidim da li ima načina da to stane. To što mi je on tom prilikom sasvim ozbiljan tražio milion evra u kešu da prestanu da pišu i što sam to, naravno, odbio jeste nebitno.“
Da je Srbija država kao što nije, čitava ta stvar već bi danas – ako ne ranije – bila u tužilaštvu. Da je država kao što nije, nadležni ministar i državni sekretar ne bi izbijali s TV ekrana upozoravajući koliko je sve to što se dešava dugoročno štetno, i najavljujući konkretne mere koje će preduzeti.
foto: miroslav dragojević…Ž. Mitrović,…
TAJ ORKESTAR STARI: Umesto svega toga, nastala je tabloidno-hepijevsko-pinkovska kakofonija, u kojoj je teško razaznati glasove, činjenice, pa čak i glavne teze. Pominju se podmićivanja stara dve decenije, reketiranja, pretnje; pominju se familije, milioni, Hrvati, „Šiptari“, Zoran Zaev, makedonski scenario; pominju se stari i novi gresi, svi političari od Slobe naovamo, ko je kada i pred kim klečao ili mirno stajao, ko je s kim i ko kome, kada i kako. Uprkos svemu tome, prosečni, pa čak ni dobro upućeni posmatrači, o Aleksandru Rodiću i srpskim tabloidima nisu uspeli da saznaju ništa više nego što su znali ranije – a to je da je u pitanju jedan jako prljav svet, u kojem se lični interesi prepliću s finansijskim, finansijski s političkim, a politički s kriminalnim.
Utisak je, zapravo, da je čitava ta kakofonija i napravljena kako bi se što manje znalo, kako bi se zagušili glasići koji negde s periferije upozoravaju da sve ovo nema veze s javnim interesom i da dodatno urušava i onako bedni i štrokav javni prostor.
Tužilaštvo ćuti – ne mari za tvrdnje o milionski vrednoj iznudi, o zloupotrebama, podmićivanju. Ministarstvo takođe ćuti – u jeku ove drame, ministar Vladan Vukosavljević daje intervju „Politici“ u kojem nema ni reči o skandalu s „Kurirom“ (niti ga novinarka pita, niti on o tome govori – ne zna se šta je strašnije i poraznije). Državni sekretar Nino Brajović, inače vrlo žustar da odgovara na prozivke NUNS-a, kao i da piše otvorena pisma u kojima tvrdi, objašnjava i optužuje – ni glasa da pusti.
foto: fonet…M. Marić
Ako već ne žele da se mešaju u mafijaško-političko bratstvo, nadležni bi ipak morali da odreaguju na mogućnost da u ovom trenutku bar dva tabloida vode ljudi za koje može da se sumnja da su učestvovali u krivičnim delima i koji tako, putem medija koje vode, svojim idejama mogu uticati na građane i građanke. Jer, u ovoj priči nije navodno kriv samo Aleksandar Rodić. Pred zakonom bi trebalo da budu krivi i oni koji ga sada javno optužuju: ako me neko (kao urednika ili novinara) tera na iznudu, i ja na to pristanem, umesto da odem u prvu policijsku stanicu – jasno je da sam saučesnik.
U svemu ovome, utešno je jedino što ostaci uništene opozicije ipak nisu ozareni otišli u Rodićev zagrljaj i što nisu – bar ne na prvu loptu – poveravali da je gazda „Kurira“ preobraćenik. Iako na sumornom medijskom nebu „Kurir“ sada zaista nosi dozu oku prijatnog šarenila (otvoreno anti-vučićevske sadržaje upakovane u tabloidno ruho), teško da bi Rodić mogao da očekuje momentalni oproštaj i momentalno prihvatanje: njegovi medijski i politički gresi su takvi i toliki, da bi pravo pokajanje podrazumevalo mnogo više od nekoliko „revolucionarnih“ naslovnih strana.
Jedini koji se za sada „upecao“ izgleda je Dragan Đilas: najveća Rodićeva žrtva, političar kojem je verovatno baš „Kurir“ došao glave i karijere – sada je nezaobilazni faktor na prvim stranama. Hvata ga kamera „Kurira“ i gde ga već godinama hvatala nije, kuje se u zvezde, proglašava čovekom od kojeg Vučić strepi… Sve je to otišlo dotle da teoretičari zavere čak tvrde kako je čitav cirkus s Rodićem režiran samo da bi se Đilas diskreditovao i pre potencijalne kandidature za gradonačelnika Beograda.
Štagod da stoji u korenu ovog sukoba, kakve god grehe Rodić želeo da iskupi, kakva god bila njegova prošlost ili budućnost, od ove priče jedina vajda mogla bi da bude – istina. Ukoliko se tužilaštvo i Ministarstvo konačno probude, ta bi istina jednom za svagda mogla da dekonstruiše partnerstvo između političara i tabloida, a na medijsku scenu uvede makar neka osnovna pravila – ne zarad očuvanja ove ili one političke nomenklature, već (konačno, i jednom za svagda) zarad zaštite javnog interesa, etike i kulture javne reči, i objektivnog i istinitog informisanja u skladu s profesionalnim standardima.
Sve ostalo – tabloidne priče, međusobne optužbe, večno iste odavno ispričane priče, uvrede, niski udarci – bilo je i ostalo čisto gubljenje vremena i skretanje pažnje sa suštinskih medijskih problema.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.