fotografije: agencija bejtović

Tribina – Budućnost Bosne i Hercegovine >

Ako propadne EU, propašće i Bosna

Da li danas građani Bosne i Hercegovine mogu slobodno da biraju svoje političke predstavnike ili su, shodno izbornom sistemu koji je trenutno na snazi, osuđeni da glasaju za nacionaliste? Lars Gunar Vigemar, specijalni predstavnik i šef Delegacije EU u BiH, na proslavi Dana pobede nad fašizmom rekao je da građani BiH imaju izbor: mogu da biraju između nacionalističke retorike i kompromisa i tolerancije koji su oličeni u evropskom putu. Međutim, da li građani BiH zaista imaju izbora? Ili su s obzirom na izborni sistem i Ustav, koji je proizašao iz Dejtonskog sporazuma, osuđeni da "svaka ovca glasa za svog pastira"? Da li nacionalizam ugrožava demokratiju u BiH? I ima li takva Bosna i Hercegovina budućnost u Evropskoj uniji?

Zbog ovih, ali i mnogih drugih pitanja koja su otvorena i 22 godine nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, nedeljnik "Vreme" je 10. maja u Sarajevu, u saradnji sa Evropskim fondom za Balkan, organizovao drugu po redu tribinu "Budućnost Bosne i Hercegovine".

Prethodna tribina održana je u Beogradu, a sledeća će biti u Zagrebu. Tribina u Sarajevu je održana neposredno nakon obeležavanja Dana pobede nad fašizmom, na šta su se učesnici posebno osvrnuli na početku. Na tribini su govorili profesori Nermina Mujagić, Enver Kazaz i Dejan Jović, kao i novinar "Vremena" Teofil Pančić. Moderator je bio takođe novinar našeg lista Dejan Anastasijević.

"Bojim se da je Dejtonski sporazum obavio svoj posao i da imamo građane koji su prevashodno nacionalistički opredijeljeni", rekao je na početku diskusije profesor Enver Kazaz. Jedina razlika koju on ističe jeste da postoje osvešćeni i neosvešćeni nacionalisti. Osvešćeni nacionalista je klijent koji se učlanjuje u SDA da dobije partijsku knjižicu ili mesto direktorice bolnice i time rešava svoju egzistenciju, sa zadatkom da preko svog uhlebljenja šire vrednosni sistem nacionalizma. S druge strane, neosvešteni nacionalisti su oni koji trpe obrazovni poredak, pri čemu su prisvojili vrijednosni sistem nacionalizma kroz interpretaciju nacionalne prošlosti i kulture. Oni su neosvešteni, jer ne poznaju drugačiji sistem vrednosti, niti su imali mogućnost da naprave distancu prema onome što im školstvo nudi.

Enver Kazaz

"To je onaj nacionalizam koji se gradi kao čisto znanje, kao najprihvatljiviji mogući znanstveni i kulturološki pogled na prošlost. Zbog toga sam ja skeptičan kad su u pitanju građani BiH. U Sarajevu će se prije pobuniti voda, nego građani Sarajeva što nemaju vode. U BiH nema sociologije, nema ozbiljnog ispitivanja građana, a neprestano se koriste floskule da oni mogu nešto promijeniti. Najbolji građani BiH su bili oni koji su palili zgradu Predsjedništva. Ne prizivam nasilje, nego prizivam čin u kome se mijenja simbolički karakter te zgrade. Naime, ona od simboličkog centra države, uprave i patriotizma, u očima tih građana postaje mjesto iz koga izvire stravična eksploatacija. To su najbolji građani", zaključio je Kazaz.

Nermina Mujagić

Profesorka Nermina Mujagić delimično se slaže sa rečenim. Ona je suzdržana kada govori o odgovornosti građana BiH, jer nije sigurna da građani imaju neki izbor. "Jugoslovenski sistem imao je svoje mitove: mit o antifašizmu, o Titu, o bratstvu i jedinstvu. Sa padom Berlinskog zida nastali su novi mitovi poput onog o demokratiji ili Evropi bez granica. Bosansko-hercegovački narodi su povjerovali u taj mit, medijski prostor se otvorio i nastupio je politički pluralizam. Preko tog mita nastalo je formalno poimanje demokratije koje čine, recimo, izborno pravo i slobodno tržište." Ipak, ona dodaje: "Po mom mišljenju, dobili smo formu bez sadržine. Posljedica je bila formiranje nacionalnih država. Zbog tog puta BiH je platila najveću cijenu. Ona ne može da bude konstituisana kao moderne evropske države, jer nije etnički homogena politička zajednica." Mujagić ističe važnost koju za jednu političku zajednicu treba da ima ravnoteža između legaliteta i legitimiteta. Legalitet formalno postoji u BiH, postoje izborni sistem i stranački pluralizam. Ali, po njenom mišljenju, suštinski problem je što su u tom legalitetu stvari pogrešno postavljene, tj. odnos između Srba, Hrvata i Bošnjaka. "Zajednica treba da bude utemeljena tako da pravi odnos građana naspram države, a ne odnos naspram tri etničke skupine, čiji su predstavnici privatizovali BiH. Ovaj etnokratski sistem ne proizvodi nijednu vrijednost. Proizveo je samo orijentacije koje su vrlo opasne, gdje imamo priču ‘mi – oni’, znači nije proizveo demos, nije proizveo građane", kaže ona.

Profesorka Mujagić kao moguće izlaze iz te situacije navodi tri scenarija. Prvi je da struka krene da razgovara o krucijalnim pitanjima, pre svega o donošenju novog Ustava BiH: "Ali pod uslovom da političke stranke od ove teme dignu ruke. Za mene je svaka stranka koja ima ustavno rješenje populistička i nacionalistička. O tim stvarima moraju da razgovaraju struka i civilno društvo." Drugi scenario jeste prihvatanje sadašnjeg stanja Bosne i Hercegovine koju čine entiteti, u kojoj postoji republika u republici. Da bi ova opcija potrajala, trebalo bi svakodnevno praviti protestne politike da bi se suprotstavljalo njenim negativnim efektima. Glavno je izbaciti nacionalističku retoriku, populizam i nekompetenciju. Treći scenario je ignorisanje problema: preći preko žrtava rata, preko privatizacija sumnjivog karaktera… "Imam osjećaj da je treći scenario prisutan već dvije, tri godine. Njegovo prirodno stanje je vladavina jačega, a ne vladavinu zakona", zaključuje profesorka Mujagić.

DEMOKRATIJA VERSUS NACIONALIZAM: "Ja bih bio sklon nacionalizam definirati kao političku ideologiju i doktrinu kojoj je cilj stvaranje, održanje i jačanje nacionalne države. Malo bih se udaljio od političkih kvalifikacija jesmo li nacionalisti ili ne. Mislim da ne treba smatrati da ako je neko nacionalista zaslužuje odmah diskvalifikaciju", nadovezao se Dejan Jović. On podseća da nisu čak ni svi separatizmi zabranjeni u svetu. Zabranjena je upotreba nasilja, bez obzira na to da li ga čine nacionalisti ili unitaristi. "Šta je sa jugoslavenskim nacionalizmom? Šta sa željom da se stvori jaka jugoslavenska demokracija? Tko je to htio? Praktički nitko", kaže on i dodaje: razlog tome je strah da će pripadnici drugih nacionalnosti preglasati komunizam. Srbi su činili trideset i šest odsto stanovništva i plašili su se antisrpske koalicije. Po njegovom mišljenju, zato je demokratija u Jugoslaviji propala.

Takav strah je postojao i u Bosni i Hercegovini, jer je BiH po etničkom sastavu bila mala Jugoslavija. "Mi prihvaćamo demokraciju samo tamo gdje smo sigurni da smo većina. Tamo gdje smo manjina, demokracija ne dolazi u obzir. Bolje nam je da imamo manju državu gdje smo većina, nego veću gdje smo manjina. Paradoks toga je da se u zemljama koje su multietničke, poput BiH, razvio strah od demokracije. Vježbanje demokracije, nažalost, još je 1991. godine propalo. Čim je uvedena demokracija, dogodio se rat", kaže profesor Jović.

Prema njegovom mišljenju, sve dok postoji opasnost da će prepuštanje suvereniteta BiH rezultirati ratom, ostaje samo jedan izbor – stabilnost ili demokracija. Slična je situacija svuda u Istočnoj Evropi. "Mislim da se u BiH treba otvoreno razgovarati, pošteno i u miru. Sve strane treba da se odreknu bilo kakve prijetnje nasiljem, tu mislim i na jednostrane akte. Ali treba razgovarati o nekim pitanjima koja su, čini mi se, tabuizirana u BiH. Sramota je da Evropa strahuje od Balkana koji ima 18, a oni 550 milijuna stanovnika. Ako Bosna nije moguća, nije moguća ni EU", misli profesor Jović, dodajući da vlast u BiH treba da prestane da plaši ljude da će se neko odvojiti, ili da će se desiti raspad države.

Raspad BIH, prema njegovom mišljenju, ne zavisi od volje naroda, kao što ni njen nastanak nije o tome zavisio. Narod ne odlučuje ko stvara državu i kada se ona razara. O tome odlučuju međunarodne okolnosti. Jović daje primer Srbije u kojoj nije bilo referendum o nezavisnosti, pa je ona postala samostalna država. Čak se i u Hrvatskoj na referendum u martu 1990. godine samo 11 odsto građana izjasnilo za nezavisnu državu, a ostali su bili za konfederaciju. Bosna i Hercegovina ima garancije svog opstanka koje druge države nemaju. Za Bosnu garantuje SAD i propast Bosne bi značio propast američke politike. Amerika bi taj poraz preživela, ali ako želi da "bude ponovo velika", kao što to govori predsednik Donald Tramp, ona neće dozvoliti da izgubi nešto što već ima. "Pored toga, mislim da se Srbi i Hrvati trebaju suočiti s pitanjem: da li je u redu da jedni imaju državu i po, drugi državu i jednu trećinu, a Bošnjaci trećinu države? Činjenica je da Srbi i Hrvati u aktualnoj konstelaciji snaga imaju svoje nacionalne države u blizini, a da Bošnjaci svoju nemaju. Prema tome, bilo bi fer da oni prestanu tabuizirati ta pitanja, nego da ih i otvore i pokušaju da ih razrješe na miran način", zaključio je profesor Jović.

ORVELOVSKA UTOPIJA: Prema mišljenju Envera Kazaza, BiH opstaje u ravnoteži unutrašnje nemoći, održava status kvo. Ona je država međunarodne zajednice u kojoj je rat zaleđen i prebačen iz vojnog u političko polje. Da ima unutrašnju snagu da se rekonstituiše, BiH bi to i učinila. "Takozvane socijaldemokratske partije u BiH su, u stvari, u svom diskursu prema patriotizmu daleko militantnije od nacionalista. O kome mi govorimo kad govorimo o BiH? To je danas troetnička zemlja sa tri etničke većine. To je danas etnička zemlja u kojoj se vrši diskriminacija u obrazovnom i političkom sistemu. Da, Dejton favorizira sadašnje etničke prilike u BiH. Ali, zemlja ima svoj međunarodni suverenitet. I prvi put kad ga je dobila, ona ga je srušila. Na osnovu međunarodnog priznanja BiH je tronacionalna zemlja. Ko je nosilac suvereniteta to je pravno pitanje – tri nacije ili državne institucije? Institucije moraju da crpe legitimitet iz izbornog rezultata. Kad bi se riješilo to pitanje, onda bi se moglo u političkom polju otvoriti paket ustavnih promjena. Bez upliva međunarodne zajednice nema promjene Ustava BiH. A ja kažem da međunarodna zajednica danas nije sposobna da promijeni Ustav BiH zato što je tretira kao zonu u kojoj se vodi sukob između NATO-a i Rusije sa turskim utjecajima. U iluziji da će domaći ili inostrani subjekti promijeniti sudbinu zemlje nedovoljno se racionalno, a s puno emocija gleda sudbina zemlje. Ovo je zemlja eksperiment u kojoj se idealno stapa međunarodna politička nemoć i domaća politička nemoć. Ne vidim mogućnost brzog izlaska iz krize, a u utopijama više ne mogu da živim, jer predugo traju", sumirao je Kazaz.

Teofil Pančić objašnjava kako je nastala situacija opšteg glasanja za nacionalističke kandidate: "Vratio bih se u vreme prvih višestranačkih izbora u svim republikama ex-YU. Velika većina građana i građanki BiH na tim prvim izborima glasala je ili za SDS, ili za SDA, ili za HDZ. Koalicija sastavljena od tri velike nacionalističke stranke obećavala je i govorila kako je to baš put ka miru i prosperitetu. To je jedan od orvelovskih momenata, kad se stvari do te mere obrnu da to postane neverovatno i vi pomislite da je nemoguće da ljudi na tako nešto nasednu. Nije bilo bitno drugačije ni u drugim republikama, samo što druge republike nemaju ovu vrstu etničke situacije koju ima BiH. Način na koji su Srbi glasali 1990. godine 20. veka kada je Milošević dobio neki neverovatan procenat glasova, a HDZ izbore u Hrvatskoj, potpuno je okupirao javni i ideološki prostor."

Teofil Pančić

Prema njegovom mišljenju, konstelacija snaga je bila takva da je BiH mogla biti samo žrtva između dva veća suseda koja su kuvala rat, pri čemu je Miloševićeva Srbija bila glavna ekspanzionistička snaga. BiH je stradala i fizički, a druge dve države identitetski. Pančić ovo objašnjava situacijom koja je nastala još u Jugoslaviji. U njoj je građanin tretiran kao maloletnik i nije mogao da stvori svoj politički identitet. Komunisti su kao jedina povlašćena grupa zauzimali sve funkcije. "Ako nisi komunista, šta si? Nemaš šta drugo da budeš, sem Srbin ili Hrvat. Tako je nacionalizam postao alternativa komunizmu. Kada je komunizam kao opcija otpao, i narod dobio pravo da bira – sve je postalo dozvoljeno. Ponuđena je mogućnost izbora jednoj ogromnoj masi ljudi koja nije imala gde da formira bilo kakve svoje ideološke identitete. Tu je nastala jedna situacija u kojoj je nastao de facto recept za rat", rekao je on.

"Dvadeset i sedam godina kasnije mi smo u istoj paradigmi. I dalje smo deo tog pakla, on kontinuirano traje 27 godina, samo nekad ima eksplicitnu, krvavu, ratnu, a nekad mirnu fazu. Nekad ima fazu kad stvari idu na bolje, pa onda opet ima fazu kad se stvari opet stropoštavaju u lošem pravcu – ali se suštinski iz nje ne izlazi", smatra Pančić i kaže da misli da se neće moći izaći iz te paradigme sve dok nije moguće da upravo tim demokratskim sistemom neko ko je u manjini bude izabran, kao što građani Londona danas mogu da izaberu muslimana za gradonačelnika. Dok to ne bude kod nas moguće, dok to ne postane nešto što je većinsko opredeljenje, ostaće situacija u kojoj politički identitet ne postoji izvan kategorije identiteta Srbin, Bošnjak, Hrvat, Albanac… "Namerno sam rekao Albanac zbog toga što smo mi ovde Južni Sloveni, imamo jedan jezik i zajedničku istoriju. I to je onda kod nas dodatno perverzno, jer s jedne strane postoji apsolutna komunikacijska prohodnost, jer smo mi ljudi jedne jezičke zajednice. Ali i nešto što je prednost može da se pretvori u jednu vrstu toksina. Na taj način se zagađuje jezik, zagađuju se pojmovi, a ne stvara se nikakva nova vrednost. Dok se ne stvara nova vrednost, mi ćemo živeti unutar ove paradigme i bićemo njeni robovi", zaključio je Pančić.

SARAJEVO IZMEĐU BEOGRADA I ZAGREBA: Na pitanje kako Beograd i Zagreb mogu da pomognu Sarajevu, profesorka Nermina Mujagić odgovara da druge dve države mogu da pomognu tako što će demokratizovati najpre sebe. Treba da ostave BiH pa postane jedna velika komunikativna zajednica, da jezik koji razumeju svi zaista postane prednost. "S moje tačke gledišta, nama je svima ovdje zaista potrebna empatija. Potreban nam je odnos prema drugome, odnos prema različitosti", rekla je ona.

Profesor Jović u odgovoru na isto pitanje priseća se razdoblja od 2010. do 2014. godine kad je bio u kabinetu predsednika Ive Josipovića koji je bio naklonjen BiH i pokušavao nešto da učini za nju. "Teške godine su počele sa izborom Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije čime su hrvatsko-srpski odnosi ‘došli na led’, jer se predsjednik Nikolić, kao ni danas Aleksandar Vučić, nikako ne mogu ‘prodati’ u Hrvatskoj kao prijatelji, zbog njihove prošlosti iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Upravo zbog toga bilo je lakše graditi odnose sa Borisom Tadićem.

S druge strane, istoga dana kad je Nikolić postao predsjednik Srbije, u Hrvatskoj je izabran Tomislav Karamarko za predsjednika HDZ-a. Sjećam se jedne situacije kad smo u kabinetu razgovarali o tome kako da pošaljemo pozitivan signal. Imali smo nekad dojam u Zagrebu da, ako čovjek kaže ‘dobar dan’ nekome u Bosni, odgovor će biti: ‘Pa što si rekao dobar dan kad je hladno?’ Plašili smo se da ne budemo previše srdačni i time naljutimo nekoga. Mnogo je teško razgovarati s BiH izvana, posebno sa historijskim teretom koga ima Hrvatska. Pored tereta rata devedesetih, mislim i na NDH koja je stavila jednu veliku sjenu na Hrvatsku, a toga su bile svjesne i komunističke vođe Hrvatske. NDH je naročito oštetio BiH. Koliko god u hrvatskom Ustavu piše da ta država nema veze sa NDH, veza postoji. Obnova fašističkih spomenika i simbola nije slučajna. Ipak, ‘progresivna’ Hrvatska je jako pažljiva i osjetljiva da je neko ne vidi kao ekspanzionističku silu, ali to je teško", istakao je Jović.

Dejan Jović

Nacionalistička Hrvatska, s druge strane, prema njegovom mišljenju, ima dve varijante odnosa prema BiH. Jedna strana odbija da je multietnička zemlja moguća – kao što nije postojala Jugoslavija, tako ne postoji ni BiH. Po tom viđenju, nema potrebe da Hrvatska ruši Bosnu i Hercegovinu, ona će se sama srušiti, ili će to učiniti Srbi. "To je jedna ideja i Tuđman je arhetip toga. Tuđman je mogao surađivati sa Beogradom, jer je vjerovao da je Srbija nacionalna država, ali ne i sa Bosnom, prema njoj je imao intelektualnu i identitetsku tešku averziju. Smatrao je da BiH neće preživjeti i da se mora biti spreman uzeti šta je moguće. Što se više danas slavi Tuđman u Hrvatskoj, to BiH ima razloga više da strahuje. A danas u Hrvatskoj svako prisvaja Tuđmana, i ljevica i desnica, samo ga interpretira različito u odnosu na Drugi svjetski rat. Ljevičari kažu ‘Tuđman je naš’, jer je imao crvenu zvijezdu na uniformi, bio je član Partije, a 1989. godine je za sebe rekao da je hrvatski čovjek, marksist, revolucionar i povjesničar i zalagao se na pravo naroda na samoodređenje", rekao je Jović.

Druga nacionalistička opcija sagledava BiH kao svoj deo. To su dve varijante hrvatskog nacionalizma. Jedan nacionalistički diskurs govori da je podela Bosne neizbežna i da će Hrvatska uzeti deo. To je i razlog zašto nema trećeg entiteta u Bosni, jer je Tuđman verovao da je, ako se Bosna podeli, bolje uzeti pola nego trećinu. Zato je on pristao na Vašingtonski sporazum. Druga opcija nekad ima građansko-liberalni prizvuk, iako je, kako ističe profesor Jović, u suštini nacionalistička. "Njeni zavojevači kažu da europeizacija znači da Bosna ide u Evropu, zid treba napraviti na Drini, a Bosna je naša. Oni o sebi govore kao o najvećim prijateljima Bosne i nositeljima evropskih vrijednosti. Kolinda Grabar Kitarović prvo kaže za Bosnu da je ona poseban slučaj, a potom da je ona fokus hrvatske vanjske politike. Ideja da Bosna ovakva uđe u Evropsku uniju, opasna je sa ove točke gledišta", kaže on.

BUDUĆNOST BIH U EU: Obrazlažući zašto, profesor Jović predviđa četiri moguće opcije pristupnih procesa zemalja Zapadnog Balkana. Prvo i najbolje rešenje po njegovom mišljenju jeste da EU prestane brinuti o evropskim vrednostima i idealističkim utopijama i da počne razmišljati strateško-realistički. To bi značilo da celi Zapadni Balkan odmah uđe u EU, jer "dugi prilazak ovih zemalja EU, ne čini ih boljim nego gorim. Neće potonuti EU zbog 18 milijuna ljudi. Ako se ne proširi sada, za pet godina neće moći, zbog evroskepticizma, autoritarnih lidera, Rusije i Turske."

Druga opcija jeste da se proces integracije nastavi kako teče sada, ulaskom jedne po jedne zemlje u EU. To je opasno za BiH, bez obzira ko uđe prvi: Srbija ili Bosna. Po njegovom mišljenju, ako Srbija uđe prva, ona ili Hrvatska će postaviti tako neverovatne uslove BiH da će to izazvati unutrašnji haos i verovatno raspad. Ako Bosna uđe pre Srbije, Republika Srpska će imati drugačije kriterijume za ulazak Srbije u odnosu na Federaciju. "Prema tome, imamo unutrašnji problem koji će se multiplicirati. Drugo, ja nisam siguran da će Republika Srpska htjeti ulazak u EU", podvlači Jović.

Treća varijanta je da nema proširenja EU. U tom slučaju je takođe moguće garantovati stabilnost i mir BiH, ali kroz ravnotežu snaga između drugih aktera: Rusije, Turske, Nemačka, SAD. Jović kaže da je to moguće, a možda čak i bolje nego pristupanje EU, a četvrti – i najgori scenario – jeste da nema nijednog od prethodnih scenarija. U tom slučaju, ako propadne EU, nema alternativnog rešenja kojim BiH garantuje stabilnost i mir. "To je onaj moment koji smo imali u Jugoslaviji 1990. godine prošloga vijeka, kada je stari sistem propao, a novog još nije bilo. To otvara mogućnost kaosa u kome je moguć novi sukob. Ja se samo nadam da ćemo nekako uspjeti izbjeći ovaj četvrti scenarij, iako on djeluje izvjesno", zaključio je Jović.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

Relativizacija fašizma

Teofil Pančić smatra da se reč "fašizam" zloupotrebljava po potrebi još od osamdesetih godina prošlog veka, kao i da ta zloupotreba i dalje traje. "Ovde se zaključuje da uspostavljeni etnički nacionalizmi rade pod geslom ‘fašizam, to su drugi’. Dakle, fašizam nesporno postoji, nećemo ga relativizovati, ali samo pod uslovom da dolazi od onih ‘drugih’. Ako čitate beogradske ‘Večernje novosti’, steći ćete utisak da se radi o najantifašističkijem dnevnom listu na svetu. Oni stalno pišu protiv fašizma, ali protiv hrvatskog, bošnjačkog i albanskog fašizma, jer se podrazumeva da ‘srpski’ i ‘fašizam’ ne idu u istu rečenicu. To je nužna posledica etnizacije u kojoj živimo – svi će se kleti u svoj antifašizam, ali samo ako se dogovorimo da govorimo o fašizmu drugih, jer kod nas toga nema. To je nešto što je dovelo do čitavog niza humorističkih i apsurdnih situacija, kao i pojmova i sintagmi. Svaki put se nasmejem kad negde na primer pročitam SUBNOR Republike Srpske, jer ne znam šta to znači. To bi trebalo da predstavlja neki kontinuitet organizacije partizanskih, antifašističkih boraca, koji su se borili u Drugom svetskom ratu. Po mom mišljenju, sam nastanak i opstanak Republike Srpske je negacija te njihove borbe, jer su se oni borili za BiH i Jugoslaviju. To prosto ne ide kao termin. Postoji nešto u tom terminu što se odupire elementarnoj zdravoj, političkoj i vrednosnoj logici. Primera takvih mogli biste da nađete koliko hoćete", zaključio je on.

Profesorka Nermina Mujagić kaže da je BiH, pored toga što je pronacionalna, proetnička i pronacionalistička, nažalost donekle i profašistička država. "Ovo je možda teška kvalifikacija, ali fašističke elemente ne nalazimo samo u javnoj sferi, već fašizma ima i te kako i u sferama kao što su ekonomija ili kultura. Nažalost, fašizma ima i u obrazovanju. Čini mi se da je obrazovanje počelo da radi u funkciji etnopolitike, tako da moram da kažem da sam kao građanka razočarana podjelama koje su manifestne, ali u konačnici nisam iznenađena."

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=204#knj1

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine