Kako će penzioneri ostati na funkcijama predsednika sudova i kako tužilačka pomoćnica može da postane nova tužiteljka za ratne zločine Srbije
To može samo u ovakvom srpskom parlamentu da se desi, pa da 17. maja moramo javno čestitati 67. rođendan predsjedniku Apelacionog suda u Novom Sadu Novici Pekoviću, zbog kojega je (ima ih još, ali još sa godinama nisu u cajtnotu) promijenjen Zakon o izboru sudija. Predlagač: Aleksandar Martinović, SNS. E sad, Peković je („propao“ u čuvenoj reformi pravosuđa 2010. godine, pa se potom vratio na velika vrata) za v.d. te funkcije postavljen 2013, a godinu dana kasnije postao je predsjednik novosadskog Apelacionog suda. Još godinu kasnije njemu i još nekima koji su punili 65 godina produžen je radni vijek za još dvije godine, dakle do ovog 17. maja.
PENZIONERI: Martinović u dnevni red, voljom većine, uvrštava prijedlog izmjena spomenutog zakona: dosadašnji petogodišnji mandat predsjednika sudova postaje četverogodišnji, umjesto jednog mandata isti sudija može biti izabran na još jedan četverogodišnji, bez obzira na godine života, te će on – jasno rečeno – nastaviti s radom do isteka mandata predsjednika suda.
Tako spomenuti Novica Peković – a ove izmjene Zakona opozicija je u Skupštini Srbije jasno nazvala „Novičinim zakonom“ – ne mora 17. maja ove godine sa 67 ljeta u penziju, već će nastaviti svoje predsjednikovanje jednom od četiri apelaciona suda u zemlji.
Ako se netko pita kako to, ima objašnjenje: predlagač Martinović tokom trodnevnog zasjedanja parlamenta odustao je od osmodnevnog roka za stupanje izmjena na snagu nakon što one budu objavljene u „Službenom glasniku“, pa je usvojeno da taj zakon stupa na snagu „narednog dana od objavljivanja“. Izglasano u ponedjeljak 15. maja, objavljeno u utorak 16. maja, stupilo na snagu u srijedu 17. maja na 67. rođendan sudije Pekovića. Umjesto u penziji, eto ti Pekovića na bar djelomično doživotni mandat.
Ili, što reče Marinika Tepić, sumirajući rasprave svojih opozicijskih kolega, predlagač Martinović, s kojim su se složili i predsjednik Vlade i sama Vlada „da se po hitnom postupku, bez javne rasprave, bez elementarne logike, sa isključivom političkom namerom da se kontroliše izbor predsednika sudova i da oni postupaju na način na koji vama odgovara“, dužan je odgovore na nekoliko pitanja. A to su: „Koji to predsednici sudova odlaze u penziju ovih dana?, Koji su to slučajevi koji čekaju u sudovima gde su predsednici sudova koji odlaze u penziju?, Koji su to slučajevi i koje su to sudije zbog kojih se ovako nešto radi?“
NAPREDNO AMBICIOZNI: Što vrijedi za Pekovića, ne vrijedi za zamjenika tužioca za ratne zločine Milana Petrovića, koji je jedan od dva kandidata koji je u drugom pokušaju dospio do parlamenta; njegov „šef“ Vladimir Vukčević prošlogodišnjeg 1. januara otišao je u penziju, prošlo glasanje je propalo (izgleda, Majino zvonce nije radilo toga dana), a nakon novog odlučivanja Državnog vijeća tužilaca Vladi su poslana tri kandidata. Jedan je odlukom Vlade otpao, pa su ostali Petrović i ambiciozna Snežana Stanojković. Petrović je dugogodišnji zamjenik tužioca Vukčevića, ali rođen 1953. godine, pa se i njemu ubrzo bliži penzija. Stanojkovićeva je pak mlađa, a i program joj je puno bliži radikalsko-naprednjačkom pogledu na svijet: ona bi preispitivala dosad uspostavljenu regionalnu suradnju i koncentrirala bi se na ratne zločine nad Srbima (kao da se to Tužilaštvo nije već okliznulo na nekim zvučnim predmetima iz drugih republika bivše SFRJ), ali ne samo to – ona bi sudila u odsutnosti, iako je takva hrvatska dugogodišnja praksa žestoko osuđena u EU, pa se čak i tamo s time prestalo.
No, poslanici su se bunili zato što nisu dobili detaljne profesionalne karijere svih u ovom ciklusu predloženih tužilaca i sudija. To vrijedi posebno za već izabranu Snežanu Stanojković, za koju je na jednom nedavnom okruglom stolu Vladimir Vukčević rekao: „Kandidatkinja Snežana Stanojković je sve vreme u izvršenju krivičnog dela lažno predstavljanje, ona uopšte nije zamenica tužioca. Ona je uzeta na ispomoć i to sam je ja lično izabrao. Sve vreme se govori o zamenici republičkog tužioca, a ona to nije. Ja sam joj kao starešina dao ocenu dobar tri i ona je na neki volšeban način od neke komisije dobila ocenu da se izuzetno ističe. U toj preinačenoj odluci navodi se da ja nisam bio dovoljno konkretan kada sam joj dao tu ocenu, što nije tačno, jer sam ja konkretno sve obrazložio, da nije sigurna u odlukama, da nema nijedan jedini predmet sem sporazuma o priznanju krivice vezano za jatake Ratka Mladića, i da nema ni jedan radni rezultat. Sve sam to prosledio premijeru Vučiću, ali nisam dobio odgovor.“
Vukčevićevu nedavnu tvrdnju potvrđuje i službena biografija Stanojkovićeve sa sajta Tužilaštva, koja tamo stoji i dan nakon njenog izbora u ponedjeljak: osim da je (rođena 1969) diplomirala na beogradskom Pravnom fakultetu 1997, te da joj se ukrštaju pomoćničke funkcije u osnovnom, gdje je na par dana bila zamjenica Prvog osnovnog tužioca u Beogradu, a potom – od 2010. – pomoćnica u Tužilaštvu za ratne zločine.
Tako izgledaju izbori pravosudnih poslenika u Skupštini Srbije: bahato, po želji izvršne vlasti, po mjeri poslušnih.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Jovanović i Vučić za razliku od Grbovića i Đilasa ne priznaju presude Haškog tribunala. Međutim, PSG i SNS će se ogledati na beogradskim izborima gde neće biti SSP-a i NDSS-a. Odnos prema Rezoluciji o Srebrenici daleko je od najvećeg problema opozicije u Srbije, ali je prilično ilustrativan
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!