foto: aleksandar anđić
OD AFERE DO AFERE: Siniša Mali

Borba protiv korupcije u Srbiji >

Bagerisanje pravde, zakona i časti

Uputstvo Republičkog javnog tužilaštva kaže da tužioci, čim čuju nešto što bi moglo da bude krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti, moraju da postupaju. Dakle, samo treba sačekati da neki tužilac čuje izjave Marije Mali, bivše supruge gradonačelnika Beograda

Bivša supruga gradonačelnika Beograda Siniše Malog, Marija, dala je intervju novinarima KRIK-a (videti stranu 8 ovog broja "Vremena"). Iz svega što je rekla proizlazi da bi se tužilaštvo zaista moglo pozabaviti da li su i koliko zaista sumnjivi razni poslovi Siniše Malog. Premijer Aleksandar Vučić nije ovoga puta rekao da "ne da Malog" (kao i Bratislava Gašića i Zlatibora Lončara, u više navrata), ali nam je za utorak – a ovaj tekst nastaje u ponedjeljak – obećao da će mnoge iznenaditi njegov odgovor na to, jer: "Imaću šta da kažem i o vama. Kao i o njemu."

Mi smo tko zna tko, valjda građani, o kojima će vama/nama reći nešto, a o njemu, valjda gradonačelniku, tko zna. Jedva čekamo!

Cijela se ta priča o poštenju Vučićevom i njegovoj stranci bazira na borbi protiv korupcije: kao, 2012. je obećao razrješenje 24 sporne privatizacije velikih srpskih firmi, hapsio je razne u velikim brojevima, a da ništa od svega toga nije izašlo na pravomoćnu priču (uglavnom su bili opozicioni kadrovi), ništa od notornih slučajeva – Stanko Subotić, Mihalj Kertes, Bogoljub Karić – nije došlo do konačnog pravnog rješenja. Naprotiv, svi su oslobođeni bilo kakve odgovornosti.

Idemo dalje: tzv. narko-bos Darko Šarić je osuđen, pa mu je presuda vraćena na novo suđenje. Silesija je onih koji nikad nisu otišli na izdržavanje kazne, iako su u sukobu sa zakonom godinama i godinama. Ima tu i onih koji su, kao kriminalci, sasvim jasno u dilu sa predstavnicima vlasti i institucijama. Pogledajmo samo ove koji su uvježbavali pucanje po vojnim streljanama, a potom izginuli po beogradskim ulicama, dovodeći pritom u opasnost život običnih građana.

KOME SLUŽE JAVNE SLUŽBE: Zašto se sve to događa i zašto ta proklamovana borba vlasti protiv korupcije ne uspijeva u državi Srbiji, pitamo Vladimira Horovica, novosadskog advokata. On kaže za "Vreme" da u ovoj zemlji vlada atmosfera straha. Tužioci, o kojima je riječ u ovom pitanju, postupaju dvojako. Ili u slučajevima gdje – a svuda je politički utjecaj – jasna politička volja, dižu optužnice, ili ako ima činjenica koje bi nekoga mogle osloboditi, ne donose odluke i predmete drže u ladici. Svemu, dakako, doprinose mediji koji – ovako neslobodni kakvi jesu – tužiocima daju vrlo jasan znak kome služe.

Tužilac i predsjednik Udruženja tužilaca Srbije Goran Ilić kaže za "Vreme" da problemi tužilaštva s korupcijom nisu povezani samo s podnošenjem prijava i gonjenjem korupcije. "Stiče se utisak da se ponekada odluke sudova mogu da predvide u zavisnosti od toga ko je okrivljeni. Postupci koji su započeti u vreme neke ranije vlasti, tada najavljivani kao ‘totalni rat’ korupciji, ukoliko se dovršavaju nakon promene političke vlasti, po pravilu, se okončavaju oslobađajućim presudama. To bi se posebno moglo dovesti u vezu sa sudskim organima nadležnim za organizovani kriminal i korupciju. Utisak je da organi zaduženi za organizovani kriminal i korupciju, umesto da budu oslobođeni svakog uticaja, da bi mogli da ostvaruju svoju nadležnost, u stvari jesu glavni kanal političkog mešanja u pravosuđe", kaže tužilac Ilić.

On dodaje da se ne bi moglo reći da se slučajevi korupcije ne procesuiraju, već je istina da se "vrlo retko procesuiraju slučajevi visoke korupcije povezani sa aktuelnom vlašću."

"Kada kažem ‘aktuelna vlast’, mislim ne samo na ovu vlast i Vladu, već i na pređašnje. Da bi tužilac pokrenuo postupak, odnosno istragu, potrebno je da mu bude podneta krivična prijava i to najčešće od policije. Da li je moguće očekivati da policija otkrije zloupotrebu ili drugo krivično delo koje je izvršio neko iz sveta politike i ko se nalazi na državnoj funkciji kada je policija pod jakom političkom kontrolom? Ukoliko neka osoba privatno podnese krivičnu prijavu tužilac će radi prikupljanja dokaza to proslediti policiji. Da li se može očekivati da policija prikupi dokaze i predmet prosledi tužiocu? Odgovor je, naravno – ne", kaže tužilac Ilić i dodaje: "Kada tome dodate da je Ustav osigurao starateljstvo politike nad tužilaštvom, jer je odredio da starešine tužilaštva bira Skupština na predlog Vlade, tada je jasno zbog čega nema postupaka takozvane visoke korupcije. Postupaka ‘visoke korupcije’ ponekada ima samo nakon smene vlasti i dolaska na vlast nove političke garniture, kada ti postupci služe da se ispune predizborna obećanja ‘pobednika’ da će se ‘procesuirati korupcija pobeđenih’. Dakle, neće biti istinske borbe protiv korupcije dok procesuiranje korupcije bude u domenu političke volje, a ne primene zakona", kaže Goran Ilić.

PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI: Sa jednim nosiocem funkcije osnovnog tužioca u malom gradu u Srbiji, pak, ustanovljavamo ovo: postoji jedno uputstvo Republičkog javnog tužilaštva u kojem se, u duhu starog Zakona o krivičnom postupku, kaže da moraju da postupaju, čim čuju nešto, o svemu onome što im inače stoji kao krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti; i danas postoje oznake u tužilaštvu za ta djela koja ne samo da mogu goniti, nego moraju.

Između tog našeg "malog" tužioca i tužioca iz krovne tužilačke organizacije Gorana Ilića nema nikakvog problema: on je sve u pravu kad kaže da ima političkog pokrova nad tužilaštvom, ovaj mali tužilac koji govori da se nešto "ne da može, nego mora" goniti, na istoj je liniji.

Vraćamo se Savamali. Apelacioni sudac Miodrag Majić polovinom 2016. godine piše na svom blogu: "U danima i nedeljama nakon ‘Noći savamalskih fantoma’, uveravao sam sagovornike u nešto što im je, razočaranima i skeptičnima, u tim trenucima delovalo malo verovatnim. Tvrdio sam, naime, da ćemo ovoga puta ipak dobiti neke odgovore. Možda ne iskrene ni potpune, ali ipak kakve-takve odgovore. Iako su sagovornici sumnjičavo vrteli glavom prebirajući po bezbrojnim slučajevima ranijih zataškavanja, spinovanja i zamena teza, ostao sam nepokolebljiv u tvrdnji koja je u tim trenucima verovatno pre ličila na ‘kockarski osećaj’ nego na ozbiljnu iskustvenu predikciju. Međutim, tvrdnja nije bila zasnovana na vizijama ili hazarderskom šestom čulu. Verovao sam da će vlast, pritisnuta javnošću koja je shvatila da Savamala ne sme proći, i sama shvatiti da je ‘đavo odneo šalu’ i da bi bilo suviše skupo i ovoga puta čekati da još jedno ‘bagerisanje zakona’ prekriju ‘ruzmarin, snegovi i šaš’. Međutim, u danima i nedeljama nakon ‘maskenbala u Savamali’, bio sam jednako uveren u još nešto što me, za razliku od prethodne uverenosti, nije ispunjavalo optimizmom. Znao sam da će se jednom, kada kakvi – takvi odgovori budu ponuđeni, umesto tužioca koji će se obratiti građanima konferencijom za štampu na kojoj će otkriti imena lica za koja postoje osnovi sumnje da su te noći izvršila krivična dela, javnosti sa najavom odgovornih najpre, kao i obično, obratiti neko iz izvršne vlasti. Neko nenadležan. Nisam doduše bio siguran da će to i ovoga puta biti mandatar za sastav Vlade, ali sam svakako znao da to neće biti onaj ko bi jedini morao. Nadležni javni tužilac. Oba predviđanja su se ostvarila. Dok je u ‘Večernjim novostima’ uveliko najavljivano saopštenje o otkrivanju pa i privođenju (!) odgovornih, tužilaštvo je jednako strpljivo kao i prethodnih nedelja, poput uspavanih poštanskih radnika na prijemu prekomorskih pošiljki, čekalo izveštaj policije koji je zalutao u transportu. Još uvek ništa novo, obavestićemo vas kada i nas obaveste, objašnjavali su nasrtljivim medijima. Međutim, kada bi smeli, i paradoksalno, kada bi bili malo slobodniji, tužioci bi umesto sleganja ramenima i fraza kao što je ‘bićete obavešteni’, u tim trenucima zavapili: ‘Pobogu, ljudi, ostavite nas na miru! Jeste li ludi ili se samo pravite? Zar stvarno mislite da mi možemo da otkrijemo ko je odgovoran pre nego što to otkriju nama? Zar stvarno to od nas očekujete, ili ste po običaju maliciozni? Znate li vi uopšte gde živite? Uostalom, zna li bilo ko pre konferencije za štampu da li je odgovoran ili nije? Manite se ćorava posla i zafrkancije, i pustite nas da i dalje samo radimo svoj posao onako kako smo naučeni i kako jedino znamo i umemo!’" (misamajic.blog)

foto: sava radovanović / tanjugDEMINIRANJE: Izgradnja "Beograda na vodi"

OSOBE ZA KONTAKT: Na sve ovo valja dodati događanja oko Savjeta za borbu protiv korupcije i istoimene agencije. Članica Savjeta, nekadašnja sutkinja Jelisaveta Vasilić, koju ovih dana rijetki mediji bilo što pitaju, kaže da Vlada Srbije dvije godine nije odgovarala Savjetu, iako isti uredno svoje izvještaje šalje i premijeru i nadležnim ministarstvima, sve u skladu sa Strategijom o pravosuđu i borbi protiv korupcije, po kojom je predviđeno da Vlada zajedno sa njima radi na otklanjanju pretpostavki korupcije.

"Odavno postoji uputstvo, ali se ništa ne dešava. Blokirani smo, iako mi pošaljemo izveštaj, pa čekamo osam dana da nas neko kontaktira kako bi smo radili na rešavanju problema", rekla je ona za Televiziju N1, dodajući da Savjet, kada zatraži određene podatke oko korupcije, od ministarstava dobija odgovor da "kontakt osobe predviđene Strategijom nisu izabrane", ili da im "nije dozvoljeno njihovo zapošljavanje".

A valja znati: Savjet za borbu protiv korupcije, ono manje od pola predviđenih članova, sjedi u memli u zgradi Vlade Srbije, ne žele vlasti da pričaju sa njima, da izaberu nedostajuće članove, niti da čitaju njihove izvještaje.

Isto je i sa Agencijom: nisu izabrali predsjednika, ali jesu u svoje članstvo odabrali – voljom parlamentarne većine u Skupštini Srbije – nekadašnju kosovsku istražnu sutkinju Danicu Marinković, današnju penzionerku koja je vlasnica vrlo sumnjive profesionalne biografije. Mogli su i Gorana Petronijevića, advokata. On ih je, ove današnje vlasti, onoliko zadužio, počevši od suđenja u odsustvu Toniju Bleru i ostalim današnjim velikim prijateljima premijera Srbije.

"Savet i Agencija samo su kolateralne žrtve upornih pokušaja vlasti da na putu evropskih integracija, umesto rezultata i transformacije države, predstave varljive statistike, te da prevare Brisel na način kako to čine sa ovdašnjom javnošću. Koren problema sa antikorupcijskim telima je dublji – ne postoje stvarna volja i opredeljenje, ne samo za borbu protiv korupcije, već ni za evropske integracije. Jednostavno, Aleksandar Vučić je prihvatio ‘evropski put’ kada je shvatio da je to način da dođe na vlast, jer je to većinsko opredeljenje građana. I držaće ga se dok ankete budu pokazivale da mu to donosi glasove. Naravno, postoje i drugi ‘benefiti’ u toj analizi – pristup evropskim fondovima, donacije, sve ono što pomaže da se urede neki ćoškovi države i državnog aparata, pa to opet prikaže građanima kao uspeh vlade na čelu sa premijerom. Ali suštinski – Vučić nikada nije prihvatio evropske standarde i norme", kaže Zlatko Minić, novinar i suradnik Transparensi internešenela u svom tekstu za pescanik.net i dodaje: "Stoga, kada evropske integracije služe za zamazivanje očiju biračima, nema potrebe ni ulagati mnogo energije u ono što se očekuje od Srbije da bi se primakla evropskim standardima. Umesto rezultata, nude se izjave i tvrdnje da imamo najbolje rezultate u novijoj istoriji", kaže Minić i dodaje da su u Briselu dugo šutjeli dok je Vučić probleme u vezi sa borbom protiv korupcije gurao pod tepih.

Minić zaključuje: "Kada bi Savet i Agencija bili predusretljiviji, ne bi bilo problema i rešilo bi se pitanje izbora nedostajućih članova, izmene zakona… Problem je što se, izgleda, radi na tome da se pre toga ove institucije obesmisle ili učine predusretljivima prema vlastima. Polako, kao kad se kuva žaba, da ni one, ni javnost, ni Brisel ne primete šta im se dešava." (pescanik.net, "Kuvanje antikorupcijske žabe")

Silan je broj slučajeva u toj "antikorupcijskoj borbi" ove vlasti koje možemo nabrojati, a sve se svodi na hapšenje političkih neistomišljenika u vlastitom mandatu; kad padnu, bilo tko od njih, sa vlasti, pokrit će ionako svoje i suparničke "brljotine", ma koliko one koštale građane i birače. Kaže advokat Horovic kako to ide: ako odgovara aktualnim vlastima, odluku će donijeti, ako ne, ostat će u ladici; činjenice tu ne igraju mnogo, važno da je odluka podobna onima koji vladaju.

DOK NE PADNE NEBO: Vratimo se "slučaju Mali" prije nego što "nebo padne na Srbiju", ali i na nas, u utorak kad vrhovni gazda odluči da prozbori svoj stav o svemu tome. U međuvremenu, osim rijetkih, mediji šute o tome da je gradonačelnik najturističkijeg grada u regionu optužen za korupciju i kriminal, da se tužilaštvo ne oglašava (ima li krivične prijave ili ne), da sudije šute u nadi da takav grozni spor neće dobiti u razmatranje, da ostaje pitanje da li je žena Marija M. koja je progovorila ostala bez starateljstva nad svojom djecom i da li je to sve bilo također pod utjecajem političke volje, da li je ona – ako je sve to što je KRIK objavio točno – uopće sigurna u ovoj zemlji i da li je građanka koja ima pravo da živi normalno, a da za to pravo ne cvili pred premijerom i rijetkim preostalim medijima koji se takvima mogu nazvati…

Kad je o korupciji i njenom suzbijanju riječ, mora se i o sudijama prozboriti neka: prema nedavnom istraživanju ispada da 44 posto sudija u Srbiji osjeća pritiske (od onih koji su uopće sudjelovali u anonimnoj anketi), uglavnom od strane političara koji to rade posredstvom predstavnika sudske vlasti i predsjednika sudova.

Kaže sudija Miodrag Majić: "Istraživanje Društva sudija, ako ga pravilno razumemo, otkriva mnogo više od toga da sudije trpe pritiske. To ionako znaju svi osim onih kojima je jedna od dužnosti da se prave blesavi! Daleko značajnije ‘otkriće’ ovakvog istraživanja je u tome što nam zapravo oslikava stanje među samim sudijama. Jednako kao i žrtve porodičnog nasilja koje i u mraku nose naočari za sunce kako bi sakrile podlive oko očiju, sudije se u javnosti prave da im nije ništa. Šegače se sa onima koji tvrde da povremeno dobijaju batine! Sprdaju se sa batinama, plašeći se novih premlaćivanja! I tek kada na trenutak poveruju da ih niko ne vidi, neki od njih spremni su da pošalju tajni signal u vidu zaokruženog odgovora koji govori o onome šta se zaista dešava ‘iza zatvorenih vrata’.

Da li su nam onda, poput situacije kod porodičnog nasilja, potrebne i sudijske sigurne kuće i SOS telefoni? Socijalni radnici i psihoterapeuti specijalizovani za mobing među granama vlasti?

Avaj, gospodo sudije… Problem sa našom branšom je u tome što nema ni sigurnih kuća niti SOS telefona za one koji su za životni poziv odabrali da budu i sigurna kuća i SOS telefon."

A mi čekamo SOS telefon onoga koji će nam reći – kad ove novine već budu na kioscima – iznenađujući odgovor o onome tko je, bar u Beogradu, vlasnik naših života, o njegovim tajnim ugovorima o "vodenom gradu", o rasklimatanim kontejnerima s internetskom komunikacijom, o idiotskim računima za struju, o porezima na stanove koje On i njegovi troše mimo našeg znanja.

I avaj! Što čekamo?


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=204#knj1

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine