Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Lokomotiva je napravila manevar i žurno zakačila vagone. Putnici su se ukrcali, voz je polako krenuo nazad, za Srbiju. Kondukteri nisu dolazili sve do Leška
Lokomotiva i dva vagona krenuli su u hladno jutro iz Kraljeva prema Kosovu. Kompozicija je prevalila osamdesetak kilometara do Raške za dva sata. Mlađi su skakali iz voza. Baka s cegerom u ruci, vunenim crnim prslukom i iznošenom maramom zamalo da padne niz stepenice. „Auuu, dva sata putujemo“, kaže jedan od putnika u radničkom odelu, nasmejanog lica izgužvanog od bora. Izlazak i nije bio toliko mučan, koliko ulazak u voz, sa sve paketima, torbama i korpama. Pomagali smo strpljivo i solidarno. Voz je u Raškoj primio sve ove mahom starije putnike, kao da ima razumevanja za svoju generaciju. Otpravnik je mahnuo, sirena voza je probila bubne opne, pomislih – polećemo. Ali, ništa. Voz je prema Kosovu krenuo brzinom reformi.
U prvom od jedina dva vagona je mnogo više putnika: bolje je grejanje. U jednom kupeu troje starijih ljudi prepričava doživljaje sa Mladenaca. Kažu, poneli sa Kosova za poklone šerpe i tanjire. „Gledam u Srbiji nenormalne cene, a ovde komplet tanjira jedan i po evro.“ Drugi čitaju novine, raspliću komplikovanu političku scenu, razmatraju izjave, analiziraju poteze i brinu za sopstvenu sudbinu. „Dobro je što je džabe vožnja, nadam se da neće ‘kforovci’ parkirati tenak na šine“, čuje se iz jednog kupea.
Kondukter me je našao u hodniku i naplatio kartu do Leška – sedamdeset pet dinara. Stavio je novac torbu i otišao dalje po harač koji nije toliko velik, mora se priznati. Od Leška do Zvečana, poslednje stanice na Kosovu, karta se ne plaća – kuća časti. Pre toga stižemo u Rudnicu, poslednje selo u Srbiji prema Kosovu. Dva policajca koja su pravila red u vozu pregledajući lične karte, izlaze. Iako je Kosovo srce Srbije, u uniformama se dalje ne može.
Umorna, stara i troma kompozicija prešla je iz Srbije na Kosovo. Grupa studenata izlazi u Leposaviću; studiraju ekonomiju. U kupe je ušla žena, kaže da ima četrdeset i osam godina. Na pitanje kako se živi reaguje kao na prst u oku. Besna je na državu koja svoju decu i studente gura po mitrovačkom mostu i protiv KFOR-a da gube glave. „Policajci su dali otkaz u UNMIK policiji i došli su u poziciju da isti taj UNMIK mole da ih vrati na posao. Država sigurno pola njih neće vratiti na posao kad prođu proveru. Deo su prestareli ljudi, deo ima krivične prijave, kako da prođu provere. Pola njih je u kreditima do guše, a ostali su bez posla“, kaže. Najviše je plaši hoće li UNMIK ukinuti socijalnu pomoć za stare, 40 evra mesečno. „Od osamdesetih godina nas stalno zovu u neke proteste, a sve nam je gore. Svi nas lažu i iskorišćavaju“, kaže žena pre no što će izaći.
Student elektrotehnike rodom iz Kosovog Polja, živi u Kraljevu a studira u Kosovskoj Mitrovici, slaže se s njom, ali šta da se radi: „Moramo nekako da se branimo, sve će nas proterati.“ Misli da će sledeći na meti biti univerziteti. Pokazuje indeks na kojem stoji pečat „Republika Srbija, Autonomna pokrajina Kosovo, Univerzitet u Prištini, Fakultet Kosovska Mitrovica“.
Neprirodna buka privlači pogled putnika. Helikopter KFOR-a kruži iznad voza. Izgledao je kao ptica koja će se svakog časa obrušiti na glistu koja se vuče kroz šiblje i šišljak. Helikopter je otišao, a putnici su se vratili novinama i pričama. U vidokrugu su ostala samo kosovska brda pokrivena snegom. Troma gomila gvožđa zastajala je pored ruiniranih kućica do kojih su vodili blatnjavi putevi. Jedino po čemu se može prepoznati da su to železničke stanice jesu nalepnice „Železnice Srbije“; ima ih u izobilju. Izlazi po nekoliko putnika, odlaze preskačući bare i blato.
Voz se poslednji put oglasio: Zvečan. Ovde su okupljeni radnici Železnice sa zastavama i oznakama Železnice Srbije. Mučno i izmučeno Kosovo sa isto takvom atmosferom kao da ne utiče na njihove živote. Smeju se i šale. Lokomotiva je napravila manevar i žurno zakačila vagone. Putnici su se ukrcali, voz je polako krenuo nazad, za Srbiju. Kondukteri nisu dolazili sve do Leška. Voz se polako kreće pored mutnog i nabujalog Ibra. Troje starijih putnika iz enklave raspravljaju da li je u Kraljevu skuplji građevinski materijal ili zidari. Pričaju, prodaće njivu na Kosovu, uzeti malo otpremnine i zbrinuti decu. „Daje mi Rifat trista evra po aru, a ja mu tražim petsto“, kaže jedan od putnika. Dvoje, takođe iz enklava, pričaju o životu na Kosovu. Gaje nešto svinja, neku kokošku i malo bašte. Žive od toga i onih 40 evra socijalne pomoći. „Bio sam dobar domaćin i vredno sam radio u životu. Sad ne mogu ni njive da obrađujem zato što su van enklave“, govori krupan sredovečni domaćin.
S prozora hoću da slikam stanicu u Leposaviću. „Ljudi! Špijun, slika nas“, povikao je neko iz gomile, potom prišao prozoru: „Jesi li špijun, ili si Kosovo je Srbija“. Odgovorio sam podižući tri prsta u zamenu za mučno, a verovatno i dugotrajno objašnjenje. Otpozdravi sa osmehom: „Naš, verovatno student.“
Kad je voz izašao iz srca i ušao u telo Srbije, uđoše i policajci. Uz kulturno, mada nadmeno: „Dobar dan, isprave molim“, prepisaše sve iz lične karte što se prepisati moglo. Bez dodatnih pitanja.
U Raškoj, dok su se jedni starci i sirotinja iskrcavali, drugi su čekali na vratima svoj red za uštedu.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve