Foto: AP

Intervju – Emir Kusturica, reditelj, profesor >

Bajke su najbolje utočište

"Da li je čovjek promašena investicija prirode? Gdje se izgubio čovjek, prvo raspet na krstu, a onda raširenih nogu i ruku zaokružen u renesansnoj formi, poslije revolucionar idealista? Gdje se izgubio ideal revolucionarnog zanosa"

Kada smo se krajem novembra dogovarali za ovaj intervju, Emir Kusturica je na Mećavniku otvarao prvi jesenji pozorišni festival. U vreme kad sam mu poslala pitanja, zatekao se u Argentini, jednoj od dvadeset zemalja južne Amerike koje su obuhvaćene promotivnom turnejom filma Na mlečnom putu, letos premijerno prikazanog na Venecijanskom filmskom festivalu, kao i prvog studijskog albuma benda "Emir Kusturica i The no smoking orchestra". U danima kad će ovaj broj "Vremena" biti pred čitaocima, Kusturica će u Portu imati novogodišnji koncert pred 200.000 ljudi.

"VREME": Navela sam samo tri punkta od ko zna koliko, na kojima ste promovisali film i album samo od novembra do kraja 2016. godine. Kako se to radi? Kako ste?

EMIR KUSTURICA: Imao sam jednog druga i zvao se Đani, umro je nažalost, i na tragu jezika Top lista nadrealista napravio je jezičku revoluciju u usmenoj književnosti izbjeglih sarajevskih jalijasa. Nije trpio stereotipe. Od naslova Opštenarodna odbrana i teritorijalna odbrana on je stvorio ovo, ono i to! Koristio je to kada bi htio da njegov jezik ukrasi beskrajne opise kojima su ljudi skloni. Ti ispričas neku priču i nisi baš jasno iscrtao događaje, a Đani kaže – misliš ovo, ono i to! Dobro si ti, govorio je on. Đani je ljudima pri rastanku govorio – doviđenja, kako ste!? Uštedio je riječi i vrijeme pri susretu i rastanku! Tako je i sa mnom. Kada stižem, i meni je zgodno da koristim Đanijev idiom. Dakle: doviđenja, kako ste!?

Ovdašnji mediji su, osim vesti o uspesima filma i krcatim koncertima na turneji, prenosili i vaše izjave povodom smrti Fidela Kastra. Htela sam da izbegnem svako pitanje o politici, ali ipak: Andrej Ivanji je u Komentaru dana nedeljnika "Vreme" (27. novembar) napisao da je "sa Fidelom Kastrom umrla revolucija. On je simbolisao doba u kome su ljudi bili spremni da svojim idealima podrede svoj život, da se žrtvuju. Kao španski borci. Kao partizani." Da li se slažete sa ovim stavom? Kad je ideal postao manje bitan od života? Da li je možda i to jedan od razloga što ljudi, globalno, sada loše žive? I bez ambicije da promene situaciju?

Liberalni kapitalizam najefikasnije eksploatiše ljudski ego, monstruozno troši čovjeka! Hrani ego, ali nemilosrdno crpi i poništava njegove psihičke sadržaje, ubija instinkt solidarnosti i, što je gore, u socijalnoj areni Zapada ljudski odnosi se baziraju na ideji "čovjek je čovjeku vuk". Ogroman mehanizam uzgaja taj ego, civilizacijska dostignuća se pogrešno poistovjećuju sa tehnološkim razvojem, arhivira se prošlost kao da je nikada nije bilo, ukida se čovjekov korijen koji smeta u stvaranju dobrog kupca koji je dobar tek kada shvati da je najbolje kada ništa ne pita. Kada sumiramo šta je to čovjek u pretekle dvije hiljade godina pomjerio u civilizacijskom smislu, možemo se pohvaliti sa onim što Čomski ističe: unapređenje prava žena, svijest o zaštiti životne sredine. I to je to!

Upravo je Kastro simbolizovao suprotno, altruističko viđenje stvari, ideju socijalne pravde, i dao čovjeku pravo da ne umre od gladi, a pritom se i sam žrtvovao, odrekao se bogatstva svoje porodice. Kako kaže Markes, "da nije bilo Kastra, u Patagoniji bi se danas govorio engleski". Kastro je, sudeći po Markesu, zaštitio jednu čitavu kulturu! Sa antihrišćanskom koalicijom koju personifikuje Holivud, koji je, istini za volju, na početku ideje američkog ideala života personifikovao američki san, smrtonosni udarci su takođe jedan za drugim zadati komunističkim idealima koji su, izvjesno je, povezani sa hrišćanskim! Niko nema objašnjenje zašto je čovjek tako lako odustao od samog sebe!? Slušao sam Muhiku koji je duhovito objašnjavao zemljoposjednicima u Urugvaju kako mi ne posjedujemo zemlju nego ona nas, pošto svakako svi na kraju završimo u zemlji! Htio je da im sugeriše kako je život tajna koja se otkriva svaki minut i da vazduh, nebo, voda, prizor, zemlja, ljubav, to treba živjeti a ne biti upregnut u vrtložnu šemu kupovanja, trošenja… 

Druga otežavajuća okolnost po ljudsku zajednicu je tvrdnja Dostojevskog da je čovjek perverzna naprava. To je zapravo njegov odgovor na pitanje u Zapisima iz podzemlja kojim će putem, početkom 20. vijeka, ići čovječanstvo danas, gdje je izlaz? On je napisao da će umjesto uzvišenog dobrog i lijepog čovjeka zavladati perverzni bezbožnik. Tako se i desilo. A sjetimo se polovine prošlog vijeka, sa koliko katarze su Istok i Zapad proslavljali prvomajske proslave, klicali smo slobodi baš kao što danas kličemo ajfonima, kompjuterima. Nas su kao djecu vodili za ruku na Prvomajsku paradu ili uranak, a danas djecu vode na hodočašće u tržne centre! Društveni život se danas odvija uz deformisani slogan Francuske buržoaske revolucije! U Egalite, fraternite, liberte je upravo prošle godine na reklami Evropskog fudbalskog prvenstva riječ sloboda zamijenjena fudbalom pošto se i ona plaća novcem a ne filozofijom života o kojoj govori Muhika! Svaka čast!

Da li je čovjek promašena investicija prirode? Gdje se izgubio čovjek, prvo raspet na krstu, a onda raširenih nogu i ruku zaokružen u renesansnoj formi, poslije revolucionar idealista? Gdje se izgubio ideal revolucionarnog zanosa, i ako ništa drugo, gdje je onaj junak iz Skorsezeovog filma Taksista? Onaj kojeg sudbina provodi parabolično, pa prolazi čitav krug od nevinog i bezazlenog taksiste do zločina anarhiste, koji pobije makroe i dilere da bi spasao djevojčicu koja postaje kurva, i na kraju se ponovo socijalizuje. Da li je sve tako zbog planskog ili, kako kaže Miguel Unamuno, dugog ubijanja Boga, ali i istine da je novac koji je u međuvremenu postao neimenovano božanstvo a proroci nisu više bili sveci nego berzanski spekulanti!? Da bismo došli do ubjedljive dijagnoze stanja, trebalo bi, takođe, upitati se zašto smo rušili kraljeve i stvarali laičku državu kada su ovi novi, korporativni faraoni, bogatiji i brutalniji od onih kojima smo odsijecali glave? Današnji vladari nas vrte u trouglu rat–profit–kapital. Nema kondicionala u istoriji, ali ima preispitivanja grešaka koje su vidljive. Jedna u nizu grešaka u bližoj istoriji bio je slom bipolarnog svijeta i Sovjetskog Saveza. Kako kaže jedan ruski disident:kada je postojao SSSR, i zapadne demokratije su bile funkcionalne, morale su da dokazuju Istoku kako se stvari odvijaju u njihovim parlamentima i da se odluke donose tamo, a ne u glavi manipulatora i vladara!

Umjesto pojave novog Kastra, Če Gevare, Muhike, nove revolucije u svijetu diže Džordž Soros! Tako su oni doskočili pojavi autentičnih revolucija.

U svetlu činjenice da je Kastro bio vođa promene na Kubi, jeste i stav da su velike promene u društvu, bez obzira na broj ljudi koji u njima učestvuje, uvek rezultat pojedinca. Pozitivno ste ocenili Trampov izbor za predsednika Amerike zato što u njemu vidite čoveka koji će naći zajednički jezik sa predsednikom Putinom, što znači da će njih dvojica uspeti da ublaže sveprisutni strah od rata, odnosno uspeće da obezbede malo mira na planeti. Koji su vaši argumenti za ovakav stav?

Važno je da je dinastija Klinton arhivirana! Hilari Klinton i njen muž su nastavili da seju ratove koje je započela dinastija Bušovih. Ta žena je javno likovala nad smrću Gadafija, i ne samo ona, i većina mojih, sada slobodno mogu reći, glupih prijatelja, a čitava stvar se svela na pljačku. Sve više vjerujem da je priča o Gadafijevih 150 zamrznutih milijardi koje su se nalazile na Zapadu bila pravi motiv za ove ubice i pljačkaše.

Tramp je poslovan čovjek i sigurno da je on za nas bolja verzija od pomenutih nakarada! Koliko će on retoriku izborne kampanje pretvoriti u praksu, ne znam! Ali on je uspio da porazi CNN, "Njujork tajms", Džordža Sorosa i njegove revolucionare batinaše! To nije mala stvar, i mislim da je njegovom pobjedom smanjena mogućnost rata između Amerike i Ruske Federacije. Ono što me raduje i obećava jeste da, barem po ovome do sada, njime ne vlada establišment! Nažalost, poslije Obame, kojeg sam lično podržao i koji je na početku mandata dobio Nobelovu nagradu za mir pa ju je proslavio slanjem dodatnih trupa za ratovanje protiv terorizma u Avganistanu – kakva je to bila prevara! U dokumentarnom filmu o Snoudenu vidimo da je upravo on potpisao nalog za puštanje dronova koji su ubili više desetina hiljada ljudi! Ili još gore saznanje: prisluškivanje planete koje praktično ukida ljudsku privatnost, započeto je u njegovo vrijeme, a sve u znaku borbe protiv terorizma. To je Orvelova masovna kontrola planete! Ali stvar nije samo u tome. Kakvu moć ima predsjednik SAD, najbolje je okarakterisala jedna anegdota koju mi je ispričao Muhika. Pepe je bio Obamin gost u Vašingtonu i pred kraj razgovora ga je pitao zašto u Americi nema više pozitivnih socijalnih mjera i socijalizma uopšte. Obama mu je odgovorio: pitajte Rokfelera. Pa jesi li pitao Rokfelera?, pitao sam Muhiku. Jesam, odgovorio je. I, šta ti je rekao? Ništa!

Vi niste političar, pa ipak, vaši stavovi o prilikama kod nas i u svetu su citirani, komentarisani i često uvažavani. To nije sudbina većine ovdašnjih političara. Ako je to već tako, zar ne bi bilo prirodno, zar nije vaša obaveza da se politički angažujete?

Ja sam još od 2004. angažovan politički. Prvo kao direktor Parka prirode "Mokra Gora", sada kao predsjednik Savjeta. Autoritetom funkcije i velikom željom da unapređujem svoj život i male komune, zajedno sa saradnicima i stanovništvom a uz pomoć Srpske akademije nauka i umjetnosti, spriječio sam kopanje nikla i uništavanje životne sredine i time spasao mnoge živote u zapadnoj Srbiji. Prvi put je nikl trebalo da kopa firma iz Londona, drugi put iz Beograda. Oba puta je trebalo da se neko obogati i otruje nas. Dva puta je podmetnut požar i mislim da je i to imalo veze sa pokušajima kopanja nikla. I što kažu, nikad ne reci nikad. U međuvremenu, od nedođije je napravljena destinacija, željeznica je svoju slavnu epizodu sa vozom još ranije započela, preko Drine je napravljen Andrić grad, drugi važan kulturno-politički projekat! U Mokroj Gori su na filmskom festivalu "Kustendorf", koji organizujemo sa Srpskom državom, gostovali najveći svjetski autori i otkriveni su studenti koji su poslije festivala započeli uspješnu karijeru. Festival klasične muzike "Boljšoj" je u dolinu ispod Tare doveo pobjednike najvećih konkursa ozbiljne muzike! Kada se tome doda da je broj đaka u mokrogorskoj školi posljednjih deset godina sa 12 povećan na 55, i da je napravljena vodovodna i kanalizaciona mreža u dužini od 18 kilometara, da će u narednoj godini biti završen prečistač otpadnih voda, kud ćete veću politiku. Dakle, moja politika je komunalistička, konkretno djelovanje na zemlji i u lokalnoj zajednici je vidljivo, a briga i učestvovanje u političkom životu planete takođe su vidljivi, baš kao što ste naveli!

Nedavno ste održali predavanje u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, u kojoj nema mesta za reproduktivne umetnike. Da li ste poziv od SANU doživeli kao najavu promene ovog njihovog pravila?

Kada čovjek korača hodnicima Akademije, bude se uzvišena osjećanja! To je bio dom naših najvećih umova. Zbog toga razumijem namjeru predsjednika Kostića da stvari unapređuje. Akademija nije primala filmske reditelje jer je vladalo uvjerenje da je film reproduktivna umjetnost. E, sada, teško je reći da filmovi Stenlija Kjubrika nisu umjetnička djela, za filmove Tarkovskog još teže. Doktor Kostić misli da su i doktori reproduktivci, ako jednom operiše hirurg po toj matrici, operiše svaki put. Film je, u to sam siguran, bio umjetnost – niko ne može dokazati suprotno u slučaju, recimo, Bergmana, Felinija i liste velikih!

Naša i Francuska akademija su bile rezervisane prema reproduktivnoj umjetnosti, a Dušan Radović je od radio-talasa napravio umjetnost! Tu je dakle prevladao arhetip, dok je na drugoj strani okeana stvarana teorija koja je trebalo da nas uvjeri kako su umjetnost i kultura već prestali da postoje. Devedesetih godina nedjeljnik "Njujorker" je već upoređivao Vorhola i Mikelanđela! Uveden je sportski rječnik, pa je zaključeno da je Vorhol bolji! Za Dostojevskog su tvrdili kako se džaba mučio jer tajna je u umjetnosti življenja, a ne u bremenitoj slici svijeta koju je umjetnost stvarala! Iako se umjetnički pravci nikada nisu mogli upoređivati, ovdje je najavljen kraj umjetnosti i pretvaranje kulture u naučnu kulturu! Vrijeme je demantovalo "Njujorker": Endija Vorhola malo ko spominje, on je nestao u prolaznosti koju je reklamirao, a knjige Dostojevskog djeluju dublje i snažnije, po njegovom uzoru autori preispituju moral i prave uspješne filmske zaplete od Finske do Južne Koreje i trijumfuju po festivalima u Evropi. Ja nisam neprijatelj posmoderne likovne umjetnosti, neke instalacije su proizvodile veliko uzbuđenje, jednom sam vidio instalaciju Marine Abramović u Milanu. Bile su to merdevine gdje su umjesto drvenih pregrada kojima bi trebalo da se penjemo stajali noževi. Uzbudljivo, kao i mnoge druge. Jedino što kod tih instalatera ima gotovo pubertetske isključivosti. Oni negiraju sve što se dešavalo prije njih i nazivaju to dekorativnom umjetnošću. Najviše me u slučaju te postmoderne umjetnosti, dakle u instalacijama, zabrinula tvrdnja iz jednog doktorskog rada gdje autorka kaže da su instalacije zasnovane na pranju novca! Ona tvrdi da je tajna u oporezivanju koje se u ovim djelima teško dokazuje, jer najbolje knjigovođe ne mogu da odgonetnu koliko šta u toj raboti košta! Mislim da će većinu njih brzo prekriti zaborav i da će upravo nova tehnologija u svojoj selekciji biti nemilosrdna. Usred te nove tehnološke revolucije stvoren je novi barok i u takvoj podjeli vrijednosti moći ćemo da biramo, a u tom izboru će gubiti upravo oni proroci kraja umjetnosti koji su zaboravili da će čovjek uvijek nastojati da naslika čovjeka i da postoji memorija koja lako šalje u zaborav nevažne tipove i briše postojanje onih koji su glasali za prolazne vrijednosti. Utoliko mislim da je sklonost Akademije ka arhetipu dobra stvar.

Nagrada za životno delo na Filmskom festivalu u Lisabonu, nedavni koncert No smoking orchestra u Kremlju, koncert u Meksiku početkom novembra pred 10.000 ljudi, premijera filma Na mlečnom putu u Veneciji – svaki vaš uspeh je u ovdašnjim medijima predstavljen kao državni. Šta mislite o tome? Čiji je vaš uspeh?

Naš narod je dvostruko ponižavan, od svojih i od tuđih. Od devedesetih traje koordinirana akcija u kojoj prednjače nevladine organizacije gdje se neprestano za male pare izvodi dokaz o tome kako smo bezvrijedni, a izvođači radova su generalska djeca iz Titovog perioda (ne svi, samo neki), rusofobi koji vode porijeklo iz vremena Informbiroa koji su uvjerenjima i mislima još uvijek u prošlosti, kada je Zapad uistinu bio kolijevka slobodne misli. Tako zarobljeni u prošlost, oni nas podučavaju o slobodi koju ni sami ne uživaju, obavljaju prljav posao i uvjeravaju nas da smo ništavni. Nijedan dokaz za njih ne postoji, ništa ne valja, a najmanje mi. Zato mislim da se naš narod obraduje kada nas neko vani hvali ili piše o nama dobro!

Međutim, bez obzira na vašu bezuslovnu popularnost u Srbiji, nedavno ste izjavili da muzika vašeg The no smoking orchestra ovde nikad neće biti priznata. S druge strane, desetine hiljada ljudi na koncertima u inostranstvu dokazuju da je tačna ocena da ste vi poslednja rok zvezda s ovih prostora. Molim vas za komentar.

Taj bend je nastao na tragu uspjeha filma Crna mačka beli mačor. To je komercijalno bio moj naujuspješniji film. Namjera da se svira jedno ljeto, produžila se na 19 godina. Kako se to desilo? Ukrštanjem narodnih kola, brzih dvojki, ciganskih rumbi koje su se svirale u kafanama "Balkan" i "Venecija" u Beogradu, nastala je ta "unca-unca" muzika, kako ju je nazvao moj sin Stribor, inače bubnjar i kompozitor. U muzici "unca-unca", koja je kako rekoh ukrstila stilove, dominiraju nostalgične slavenske melodije, a kada se sve to aranžira kako smo mi to činili, nastaje Molotovljev koktel. Ne samo muzika. Naša pojava koincidira sa obnavljanjem veza između raspadnutih jugoslovenskih država i obnove kičerice u muzici. Dert tipa Jesen u meni... Moj život je Švicarska! Briljiraju kradljivci pakistansko-grčkog patosa i sve se to sklapa sa dobro podvučenom crtom gdje se tačno zna kako na koje ganglije koji tekst udara i kako se zajedno pjevaju refreni. Nas to nije zanimalo, zato smo mi uveseljavali čitavu planetu!

Dok nije bilo vaših filmova, kaže se, Romi su bili neprimetan narod. Da li je to uloga umetnosti, da menja? Otkud umetnosti pravo da menja nečije mišljenje, svest? 

Sve je ljudskije kada su u pitanju Cigani! Njihova neodrživa socijalna pozicija je uvijek olakšana njihovim talentom, oni su za svakog dobronamjernog čovjeka ukras socijalne zajednice. Malo radimo da pomognemo onima koji su na dnu. Utoliko sam srećan što su moja dva filma bila slika jednog tužnog, pametnog i darovitog naroda. Ako sam pomogao, dobro je!

U rediteljskoj eksplikaciji za film Na mlečnom putu naglašavate da je u pitanju savremena bajka i da ste u njemu otkrili lepotu i intenzivne ljudske svetove. Da li je vaša poruka da su bajke moguće i u današnjici? Gde da ih nađemo? 

Realnost i fikcija su danas u velikom sudaru. Kako kaže Gi Debor u knjizi Društvo spektakla, realnost doživljavamo kao profanu stvar, samo je spektakl sakralan. U našim životima sve je pobrkano, realnost sa realizmom, fikcija sa stvarnošću. U filmu Podzemlje je nagovještena ta zabuna. U podrumu žive ljudi koji su povjerovali u laž da je napolju i dalje Drugi svjetski rat. Kada izađu napolje, prvo na šta naiđu je snimanje filma, dakle proizvodnja fikcije. Otac i sin koji su poveli ljude napolje iz podruma sve poubijaju, dakle ubiju fikciju. Jednom započeta igra manipulacije nastavila se i danas. Vrlo uspješno se osvaja novo tržište koje podsjeća na temu Podzemlja. Televizije iznajmljuju tipove koji voze do dna svojih karaktera a njima pred milionskim auditorijem upravljaju vlasnici života. To je vrsta bijega koja ljude lansira u taj svijet spektakla koji je zamjena za izgubljenog Boga, ljudi pristaju da budu ogoljeni, poniženi, samo da bi pred njih neko pružio crveni tepih!

Dakle, mi bi trebalo da bježimo od toga, ja mislim da su bajke najbolje utočište pošto vjerovanje u bajke najčešće znači i religioznost. Jer ako vjeruješ u bajke a ne vjeruješ u Boga, nešto ne štima. Ne moraš da vjeruješ, ali tvoja osjećanja se kreću u tom pravcu. Jer bajke nisu samo u klasici, one su u našoj tradiciji, ali i u našoj stvarnosti!

Napisali ste takođe i da ste se zbog filma Na mlečnom putu zagledali u prapočetke svog doživljaja filma. Na šta ste mislili?

Htio sam da napravim uzbudljiv avanturistički film koji nije trebalo da izgubi posebnost i moj vlastiti jezik. Danas filmove najčešće prave ljudi koji nisu završili filmsku školu i nisu baš najvičniji tom zanatu. To i ne smeta, jedino je problem što vijek filmskog autora traje. Treba napraviti deset filmova. Zato sam govorio o elementarnosti filma, o primarnim emocijama koje on može da proizvede. Po onom što sam vidio u Veneciji i Portugalu, i što je do mene došlo iz San Sebastijana i Londona, ljudi su osjetili moje namjere. Nije lako baviti se filmom poslije 35 godina.

Zašto ste u tom filmu sebi dodelili glavnu ulogu? Prema sinopsisu, to je lik koji živi mirno sve dok mu "misteriozna Italijanka ne preokrene život naglavačke. Tu otpočinje priča o strastvenoj i zabranjenoj ljubavi koja će ih oboje sunovratiti u niz fantastičnih i opasnih avantura. Pridružiće im se sudbina i čini se da niko i ništa neće moći da ih zaustavi."

Da sam znao kako će mi to iskomplikovati život, presnimio bih kratki film. Nemoguće je glumiti i režirati, posebno ovakvima kao što sam ja. Jer u mojoj prirodi se sudaraju dvojica: jedan dubokointrovertan i skriven iza ovog drugog, šaljivdžije i ekstroverta avanturiste. Bilo je vrlo teško održati ravnotežu.

Na sajtu Filmskog centra Srbije početkom septembra objavljeno je da datum premijere filma Na mlečnom putu nije poznat. Film je već promovisan u više od 20 zemalja, promocija filma i promocija novog albuma su paralelne. Šta čeka Srbija?

Film će u Srbiji igrati u martu, još nije određen datum, ali ćemo ga ubrzo odrediti.

Jesenjim pozorišnim festivalom zatvorili ste godišnji ciklus festivala na Mećavniku. Pozvali ste studente da budu vaši gosti. Razgovarali ste sa njima. Da li smo uspeli, kakva nas generacija nasleđuje? 

Ja sam optimista, mrak koji zavlada kod autora sa starenjem nije dobra mjera stanja. Postoje razne teorije o kraju umjetnosti i kraju filma. Mislim da je broj mladih autora koji vrijede veliki. Problem je što se film upravo sada preobražava u novu formu koju određuju istorijski trenutak i mnoštvo formi prikazivanja.

Moje viđenje stvari u budućnosti govori da će sve forme biti žive, od ajfona, lajv strima, klasičnog bioskopa, televizije, čiji smo mi jezik na Akademiji odbacivali, ali evo i to je moguće. Budućnost će odrediti sudbinu, a budućnost kontrolišu oni koji tek sada počinju i koji će reagovati na istorijske i socijalne promjene koje slijede. Time će pronaći i formu, dakle način na koji će se izražavati kamerom i scenskim nastupom.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine