Još je bio usred pakovanja za povratak kući, a već su mu spremili poziv za informativni razgovor. Šta je to bilo toliko važno? Zašto ga nisu dočekali na aerodromu i priveli ga odmah, čim je sleteo? Jedino važno i najvažnije bilo je to što su Vuka Jeremića u odsustvu već bili izvikali za kandidata za predsednika Republike, pre nego što je bilo šta o tome imao da kaže. Posle je rekao, a bolje bi bilo da nije
Priča je lansirana, pa onda spinovana, na osnovu krajnje tanke premise: da je Vuk Jeremić, 5. oktobra 2004, bio prvi koji je načelnika Generalštaba, gen. Branka Krgu, telefonski obavestio da su u objektu „Karaš“ u Topčideru ubijena dva vojnika Vojske SCG. To je gen. Krga izjavio u jednom trenutku i nema razloga da mu ne verujemo: zazvonio telefon iz kabineta ministra odbrane, on se javio i – ima šta da čuje. U tom trenutku – ako smo dobro razumeli – mladi Vuk Jeremić se, služeći civilni vojni rok, našao u kabinetu ministra odbrane Borisa Tadića kao savetnik, posilni, ađutant ili bilo ko koga je zapalo da se tog trenutka javi na telefon i tako čuje vest o topčiderskom zločinu. Naravno da je odmah o tome obavestio načelnika Generalštaba. Uostalom, detalje o toj komunikaciji Vuk Jeremić objasnio je u Službi za borbu protiv organizovanog kriminala (SBPOK) tokom kratkog informativnog razgovora u subotu, pa će i to izaći u javnost pre ili kasnije.
Odakle sada ta naduvana priča o Vuku Jeremiću i topčiderskom zločinu? Hoćemo li uskoro u Vučićevim medijima puštenih s lanca čitati i slušati o tome kako je Vuk Jeremić maltene sam ubio te gardiste, mada se i dalje tvrdi da su se poubijali između sebe? U tom pravcu ide priča: još malo pa će steći nadimak „Pozderac Kalašnjikov“, na primer, kao „Sale Prangija“ onomad. Naravno da su Vuku Jeremiću našli bošnjački gen, od Pozderaca (svih mogućih) i počeli da ga pljuju time – u nedostatku boljeg, sve je dobro.
…i animacija forenzičke analize ubistava
TREĆE LICE: Podsetimo se malo: tog 5. oktobra 2004. začula se pucnjava u šumovitoj zoni zaštićenog tajnog objekta „Karaš“ u Topčideru, na početku Drajzerove ulice. Patrole su našle jednog mrtvog i jednog vojnika na samrti koji je uspeo da procedi samo reč „iznutra…“. Obojica su bili ubijeni hicima iz automatske puške kalibra 7,62 X 39 mm sistema Kalašnjikova, Mihaila Timofejeviča, koja je službeno oružje vojske i policije; takve puške imali su pri sebi u trenutku pogibije; mi nemamo još konačan i pozitivan podatak o tome da li je iz tih pušaka u tom trenutku bilo pucano. Sada je, uostalom, prekasno za ekspertizu. Zašto? Zato što je na licu mesta vojna policija izvršila uviđaj za koji se ispostavilo da je aljkav i neuredan, puške su prošle kroz mnogo ruku; zato što je i prvi sudsko-medicinski nalaz bio isti takav; zato što je vojni istražni sudija Vuk Tufegdžić podneo krajnje sumnjiv nalaz iz koga se dadu izvući razni zaključci. Naravno da je to naišlo na glasno izrečene sumnje u javnosti, pa je uskoro osnovana i nezavisna komisija sa advokatom Božom Prelevićem na čelu, koja je počela od početka (i opet prekasno, kako će se videti). Ta je komisija utvrdila da se gardisti nisu poubijali međusobno, nego da ih je ubilo treće lice (ili lica: nije jasno, jer nisu nađeni ni čaure, ni projektili za moguća balistička veštačenja; ili jesu, ali mi to ne znamo).
Opšti utisak tada – ali i danas – bio je da tu nešto jako smrdi i da nisu čista posla. Pojavile su se dve radne hipoteze: da su gardisti ubijeni zato što su videli nešto što nisu smeli da vide. Ili su videli nekog haškog optuženika koga je vojska skrivala u tim podzemnim tunelima i prostorijama objekta „Karaš“; ili su videli neka sumnjiva posla u vezi sa skladištenjem kontrolisanih supstanci, za šta je bilo osnova za sumnju. Nijedna pretpostavka nije – do sada barem – poduprta činjenicama. Sumnja je, međutim, bila poduprta sistematskim muljanjem i vrdanjem vojske i njenih vrhova. Bilo je jasno da tu nešto ne štima, da smrdi do neba i da nije u redu.
Zahvaljujući naporima porodica poginulih vojnika i njihovih advokata došlo je do ekshumacije, pa superveštačenja FBI i novosadskog Centra za kriminalistička veštačenja; sve ukazuje definitivno da ih je ubilo treće lice (ili lica).
Zanimljivo je da vojni establišment uporno odbija te nalaze, do dana današnjeg. Balistički veštak Vladimir Kostić donedavno je pokušavao da objasni da su se međusobno ubili, na osnovu krajnje neubedljivih argumenata (isto je činio i u slučaju smrti Dade Vujasinović). Tadašnji vojni istražni sudija Vuk Tufegdžić ćuti (što mu je i pametnije); dr Aleksendrić, sudskomedicinski veštak, takođe se ne javlja (i za njega važi isto).
Ta je stvar, međutim, na daleko višem nivou od ovakvih i onakvih veštaka: ta je stvar u samom vrhu vojske i njenih službi. Razlog za to je ornitološki: vrana vrani oči ne vadi, kao što vidimo i iz suđenja o ubistvu Slavka Ćuruvije. Nikada niko iz vojske ili Državne bezbednosti neće propevati na sudu na temu ubistava i drugih krivičnih dela. Isuviše se oni dobro znaju između sebe i čvrsto drže jedni druge za jajca, kao da vam objasnimo… Drugim rečima: ako neko pisne nešto o nekome, ovaj i njegovi uzvratiće mu iznošenjem veoma neprijatnih podataka o njemu, ako ne i nešto gore. To je bratstvo po krvi; prolivenoj krvi, da budemo precizni. Mitgegangen mitgefangen, mitbehangen, rekli bi Nemci: zajedno išli, zajedno pohvatani, zajedno obešeni; s kim si – takav si. Bili su jedni s drugima – hteli–ne hteli, sudu je svejedno – mogli su da ispričaju, ali nisu; od straha ili iz solidarnosti, neka ih, ali nisu. Nisu do sada, a neće ni ubuduće, ne nadajte se, bez obzira na razne šuplje Vučićeve „komisije“ koje bi, kao fol, trebalo da urade ono što policija, vojna i državna bezbednost nisu uspele da urade.
Dobro: gde tu sad spada mučeni Vuk Jeremić i zašto? Spada tamo gde i mučeni Saša Janković, zaštitnik građana, ni kriv, ni dužan kao ni Jeremić. Oni spadaju u pokvarenu igru Aleksandra Vučića i njegovih spin-doktora i njegove medijske fekalne logistike. Ideja je zapravo jednostavna, mada je malo ljudi shvata: pošto nam slede neizbežni izbori za predsednika Republike, bolje je preventivno popljuvati one ljude koje ćemo – po našoj proceni – takođe preventivno izvikati za predsedničke kandidate, još pre nego što oni o tome i razmisle, a kamoli nešto o tome kažu. U hladnoj i razumnoj analizi javlja se kao nesporna činjenica da nijedan kandidat izvan vladajuće stranke ili njene podrške nikakvu šansu na predsedničkim izborima nema, niti imati može – ako se ne desi nešto baš epohalno, za šta ne vidimo šansu, ali ipak…
E, sad: igra se vodi ovako: Vučić će se praviti jako ljut na ljude koje je njegova propagandna mašinerija izvikala za buduće kandidate za predsednika Republike. Ta njegova nabusita ljutnja i vređanja trebalo bi da ostave utisak da on te kandidate ozbiljno shvata kao pretnju, pa da se oni na to prime i osokole, misleći da imaju neku šansu – čim se Vučić toliko ljuti na njih. To je zamka koju im je Vučić namestio i sada treba videti ko će u nju ući. Čeda Jovanović već se naljutio na Jeremića, jer da on „torpeduje“ zajedničke planove opozicije koja još i ne postoji, pa će se u tom slučaju on, Čedomir, to jest, kandidovati sam (sa istim šansama za pobedu, hvala lepo). Jeremić je rekao da „duboko razmišlja“ o svom „političkom angažmanu“, što je lepo, ali neprecizno: hoćeš li ili nećeš da se kandiduješ za predsednika? Ko god se bude kandidovao protiv Vučića ili njegovog kandidata u aprilu 2017, izgubiće i to je sasvim jasno. Vučićev kandidat može biti bilo ko: Toma Nikolić, Aleksandar Martinović, Marijan Rističević, Dragan Šormaz; svejedno.
U tom slučaju sasvim je svejedno iz čijeg se pištolja neko ubio u Loznici pre dvadesetak godina; sasvim je svejedno ko je telefonirao Krgi i kolika je čija plata i zašto. Jedini cilj prljave kampanje je da se Saša Janković i Vuk Jeremić ohrabre da upadnu u Vučićevu zamku i kandiduju se. Pa neka vide šta će.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!