Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
O tome kakva je razlika između onoga što se piše i govori i onoga što se čini, kao i o tome kako se oseća običan čovek građanin, vernik, pripadnik manjinske zajednice u Hrvatskoj, razgovaramo sa Jelenom Nestorović.
JELENA NESTOROVIĆ: „Lepo je i pohvalno videti, i uliva nadu, da se političari i verski poglavari različitih veroispovesti susreću i razgovaraju. U Hrvatskoj imamo dobre zakone i javne istupe, ali stanje u praksi iz perspektive Srba ne odgovara tome. Mnoštvo je incidenata, naročito nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju – nije prijatno gledati ljude koji marširaju ulicama, pevaju pesme i uzvikuju ‘za dom spremni’, nije prijatno gledati kako na našim institucijama ispisuju da smo četnici, neki mladi i stari ljudi su fizički napadnuti i pljačkani, a to je samo mali deo svega što se događa. Svakako da o tome treba da razgovaramo, ali pre svega duboko verujem da je većina ljudi pod uticajem politike, Crkve…“
„VREME“: Ako većina jeste pod uticajem političkih i crkvenih aktera, a vi kažete da postoje dobri zakoni, javni diskurs koji je manje-više tolerantan, kako je moguće da se ipak toliko toga lošeg događa?
Narod ne oseća da su te izjave iskrene. Ako nas u školi, na veronauci, uče „ljubi bližnjega svoga“, a svaki dan prolazimo pored zida preko puta škole na kojoj piše „ubi Srbina“, i to godinama stoji tako, šta smo naučili? Za peticu u dnevniku govorimo o ljubavi, a kada izađemo iz učionice stvar je drugačija. Ljudi shvataju da političari mnoge stvari izjavljuju da bi država i oni delovali fini, ali moraju se dela i ponašanja sa tim poklapati.
Kakav je bio prethodni period za srpsku manjinu, za običnog čoveka, za vernika SPC-a u Hrvatskoj?
Bivša vlada Tomislava Karamarka bitno je unazadila našu državu i društvo u pogledu ljudskih prava, tolerancije, pa čak i samog trpljenja. Omogućeno je izuzetno desnim strujama da se njihov glas čuje i da takva retorika prevlada – zato su bila moguća otpuštanja Srba samo zbog njihove nacionalnosti, politizovanje Jasenovca, marševi po Zagrebu. To je naštetilo i samom HDZ-u. Mi se zbilja nadamo i verujemo da će gospodin Plenković povesti svoju stranku jednim normalnim putem – i hrvatskim i evropskim, a takav put odgovara Srbima jer omogućuje saradnju.
Javni prostor, pa i medijska scena, često je puna krajnosti – ili se govori kako je sve odlično ili kako je suživot nemoguć. Šta biste vi rekli, gde je tu istina?
Kao i obično, između. Marširanja i slične stvari jesu nešto što se događa retko i što rade uvek isti pojedinci, međutim, s obzirom na prostor koji to dobija, šalje se snažna poruka javnosti o poželjnom ponašanju u našoj državi. Ima jako mnogo Hrvata, nevladinih organizacija, političara, koji imaju sasvim drugačiji stav, ali zavisno od političkog momenta u kojem smo zavisi šta će doći do izražaja. Ono što se događa u javnom prostoru ima uticaj na obične ljude. S obzirom na to da je odnos između Hrvatske i Srbije dugi niz godina pun nepoverenja, to utiče na svaki segment našeg života. Uticao je na mene kada sam išla u školu, utiče na zapošljavanje, obeležen si… Svaki čovek je odgovoran za svoje ponašanje, ali je odgovornost i na društvu koje ti poručuje da ćeš ti biti dobar Hrvat ili dobar Srbin ako se ponašaš na određeni način.
Koja bi po vama trebalo da bude uloga većinske crkve u društvu?
Crkva treba biti ta koja će činiti prvi korak radi razumevanja etike, morala, odnosa prema drugom – ako je generalna postavka ljubav, posebno većinska crkva treba da čini prvi korak prema svakome ko je drugačiji, ko je isključen, siromašan, u problemu, ali ne tako da traži da taj neko postane jedan od njih. I to mora biti politika crkve, a ne pojedinačni postupak nekog sveštenika. Mislim da nijedna crkva ili verska zajednica u regionu nema tu zrelost. Pozitivni primeri su tu, ali nam fale pozitivne politike.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve