Aktuelna vlast u Srbiji – ovakva kakva je – najbolji je spomenik Slobodanu Miloševiću

Teško je biti tikva bez korijena. Točno je da je premijer Aleksandar Vučić obznanio kolektivnu amneziju kad je riječ o sopstvenom političkom liku i dijelu do dolaska na vlast 2012. ili bar nastanka Srpske napredne partije. Ali, ima nešto u čovjeku što ga tjera da se osvrće, poseže za simbolima vlastite mladosti ne bi li tako dokazao kako je uvijek u prvu – onda, sada i ubuduće. Uprvo to je i razlog zbog čega je duh Slobodana Miloševića počeo da pohodi Nemanjinu 11, Andrićev venac i druga mjesta gdje se raspolaže tuđom mukom.

Rehibilitacija bivšeg predsjednika Srbije i Haškog štićenika daleko je odmakla. Između ostalog, Vučić je koristio prvi pokušaj njegovog hapšenje da kriminalizira dio tadašnje vlasti i sadašnje opozicije ne bi li skrenuo pažnju sa „fantoma" iz Sava Male – da se ne nabraja dalja. Inicijativa socijalista Ivice Dačića da Milošević dobije spomenik i trg, zato je samo šlag na torti. Da li će se to i opipljivo realizirati, nije od velikog značaja. Aktualna vlast u Srbiji – ovakva kakva je – najbolji je spomenik Slobodanu Miloševiću.

Pod jedan, njen glavni stožer su umiveni radikali uz zdušnu asistenciju recikliranih socijalista, a bogami i preobučeni julovci odlično stoje. Ukratko, sve sama duhovna Slobina djeca.

Dva – kada se pogleda retorika i odnos prema zemljama bivše Jugoslavije, teško da bi Milošević imao što da zamjeri svojim nasljednicima. Poput njega i oni jedno rade, drugo misle, treće govore.

Sve se – kao tri – ponovo vratilo na „slobističke" standarde kada je riječ o društvenom dijalogu i slobodi medija. Istina, modeli su danas znatno unapređeniji i sofisticiraniji, ali to nije suština, nego puko ispunjavnje zahtjeva vremena.

Četiri – na isti način kao i pod Miloševićem, stvaraju se političke karijere i grade poslovne imperije. Svaka stručnost i profesionalni autoritet beznačajni su u odnosu na upotrebnu vrijednost koju dotična osoba ima u očima onog tko se za sve pita. Udvorništvo i slugeranjstvo se podrzumjevaju – i onda i sada.

I pet. Poput Miloševića, tako se i Vučić, Nikolić i Dačić bahate izigravajući za unutrašnjopolitičke potrebe državnike koji nikog i ništa ne fermaju. Međutim, u stvarnosti, nekada kao i danas, izazivaju „transfer blama" snishodljivošću pred svakim tko raspolaže mrkvom i batinom – i kad su u pravu i kad nisu.

Slični primjeri se mogu nizati unedogled... Jasno da će dok je njih, biti i njega. Treba li, dakle, Miloševiću bolji spomenik?


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine