VREME BR.844 | 8. MART 2007. >

Musliman, Jugosloven i levičar

"Naš otac ima dvadeset pet godina šećera i šezdeset šest godina života sa čalmom u Knez Mihailovoj. Ko ume da čita, zna šta znači", kaže sin Muhamed za svog oca, beogradskog muftiju Hamdiju Jusufspahića

Posle javnog spora Islamske zajednice Srbije i zajednice Sandžaka o načinu na koji treba da se objedine islamske zajednice na teritoriji Srbije u zajedničku organizaciju, krajem januara 2007. Sabor Islamske zajednice Srbije (IZS) doneo je odluku o osnivanju Rijaseta kao svog vrhovnog tela. U beogradskoj Bajrakli džamiji 19. februara proglašen je Ustav i formirani privremeni izvršni organi, a za vršioca dužnosti reis-ul-uleme imenovan je muftija Hamdija Jusufspahić, dok je ingerencije vrhovnog Sabora privremeno preuzeo postojeći Sabor IZS-a.

Hamdija Jusufspahić izabran je bez prisustva zvaničnika Islamske zajednice Sandžaka. Time je praktično proglašena organizaciona nezavisnost Islamske zajednice Srbije od Sarajeva, što je najavljeno početkom godine, kada je doneta odluka o osnivanju Rijaseta. Za beogradsku islamsku zajednicu bio je neprihvatljiv predlog da budući IZS za svoje vrhovno sedište prizna Rijaset i ulemu u Sarajevu. "Ne želimo da glava Islamske zajednice u Srbiji bude u Sarajevu", objašnjava beogradski imam Muhamed Jusufspahić.

Islamska zajednica Sandžaka ne priznaje izbor Jusufspahića, a iz Novog Pazara najavljuju da će nastaviti aktivnosti na objedinjavanju, i kažu da je skup u Beogradu nelegitiman i neozbiljan. "Oni žele da raskinu duhovnu vezu sa Sarajevom, a mi na to ne pristajemo", rekao je zamenik predsednika Islamske zajednice Sandžaka Mevlud Dudić.

Ta odredba o odnosu IZS-a s Rijasetom u BiH bila je glavni kamen spoticanja. "Naša država je Srbija i naš osnovni cilj je da imamo svoj rijaset", dodaje Muhamed Jusufspahić, beogradski imam, i zamera predstavnicima Islamske zajednice Sandžaka da je njihova delatnost ispolitizovana i da forsiraju "bošnjački identitet" muslimana u Srbiji. "Oni zaboravljaju da nisu svi muslimani u Srbiji Bošnjaci. Ima i Roma, Albanaca, Aškalija, Srba", naglašava Muhamed Jusufspahić.

Vršilac dužnosti reis-ul-uleme muftija Hamdija Jusufspahić rođen je 1937. godine u Bosni, u selu Zanesovići, između Bugojna i Gornjeg Vakufa, kao sedmo dete oca Osmana i majke Latife. U Beograd je došao 1967. godine, od kada je muftija beogradski i imam Bajrakli džamije. Ranije je bio imam u Bosni i Hercegovini, u Mostaru (Karađozbeg džamija), u Foči (Aladža džamija, srušena tokom rata), u Visokom, povremeno u Cazinu, u Krajini.

"Kad sam prije 35 godina došao u Beograd kao muftija, niko nije vjerovao da ću moći dugo da se zadržim. Ni meni nije bilo lako, ali sam imao sreću da uspostavim dobre odnose sa patrijarhom Germanom, velikim čovjekom i pravim prijateljem, koji je učinio velika djela za Srpsku pravoslavnu crkvu u jednom izuzetno nepovoljnom vremenu, naročito za vjeru. Vidim danas da ga mnogi napadaju i kritikuju, prišivajući mu razne etikete, zaboravljajući da je SPC imala veliku sreću što je baš takvog čovjeka imala za poglavara u tako teškom vremenu", kaže muftija Jusufspahić.

Muftija Jusufspahić školovao se uz rad i u uniformi. "Medresu sam upisao 1948. a završio je 1958. godine u Sarajevu. Posljednja četiri razreda završio sam radeći kao imam. Bio sam među najboljim učenicima i dobio sam stipendiju u Egiptu, ali sam čekajući četiri godine na odlazak studirao pravo, odslužio armiju, bio imam u Foči, Mostaru i Višegradu. Poslije toga 1963. godine upisao sam Islamski teološki fakultet na univerzitetu ‘Al azar’ (‘Cveće’) i bio prvi Jugosloven koji je taj fakultet završio." Završio je i postdiplomske studije na Odseku za filozofiju u Kairu.

Čitava porodica Jusufspahića završila je školovanje na tom univerzitetu. I oba njegova sina su završila fakultet na istom univerzitetu, na kome mu i ćerka priprema magistraturu.

U mladosti je puno čitao, i ne samo teološku literaturu. Sa 18 godina pročitao je Kapital Karla Marksa. "Uskoro sam napamet naučio i Manifest komunističke partije. Hamdiji Pozdercu, zna se dobro ko je on i šta je bio u Bosni i Hercegovini u vrijeme SFRJ, jednom prilikom sam izrecitovao ceo Manifest. Bio je zapanjen i zadivljen, jer je on uspio da se prisjeti samo nekoliko pasusa." O toj mladalačkoj lektiri kaže: "Ništa mi nije smetalo da naučim i to i da budem muftija! Uspio sam da naučim i iz Kurana i iz Biblije, jer za ovo mjesto valja sve upoznati da bismo mogli uspješno raditi, poštovati se i sarađivati." Oženio se 1967. godine Egipćankom, Nabilom, koja je diplomirala u prvoj generaciji Islamskog fakulteta. Ona je prvi islamski teolog u Jugoslaviji. Sa suprugom ima sinove Muhameda i Mustafu i kćerku Munu.

Mustafa je završio i engleski jezik i književnost i sada je imam Bajrakli džamije, oženjen Azrom iz Zemuna. Muhamed, niški imam, oženio se Sarajkom Gordanom. Na pitanje da li je njegova snaha Gordana Srpkinja, muftija kaže: "Bogami, ja je nisam pitao. Ne znam da li je Srpkinja ili Jevrejka. Gordana je. Ona se ponaša kao muslimanka."

Za sebe kaže da je po rođenju Bosanac, po veri musliman, ali da je projugoslovenski orijentisan i veoma ceni pokojnog predsednika Tita.

Priča se da je bio Titov prijatelj i da je u kancelariji držao sliku Josipa Broza.

"Ja sam Tita osjećao kao svog prijatelja. Njegovi nasljednici nisu željeli da ga naslijede. Da su to htjeli, oni bi bili protiv rata, sačuvali bi zemlju. Oni nisu njegovi dostojni nasljednici."

Kaže da su mu muslimani braća po veri, a Srbi braća po krvi i da ih sve voli. "Ja sam i sada Jugosloven, neki kažu jugonostalgičar. Jesam, iskreno. Sada žalim Jugoslaviju, jer je bila zemlja svih. Poštujem Srbiju, kao i Hrvatsku, Sloveniju, Makedoniju, Bosnu, ali najdraže mi je bilo kada smo bili Jugoslavija. Mi smo se integrisali mnogo ranije nego Evropa, koja radi na svojoj integraciji, a na našoj dezintegraciji.

Mnogi su insistirali da izjavim kako se osećam Srbinom. Ja nikada nisam rekao ni da sam Srbin ni da sam Hrvat. Ja sam Jugosloven, Bosanac, musliman."

Bio je potpredsednik Savezne stranke Jugoslovena i jedan od idejnih pokretača, ali ne i član JUL-a. Ostao je Jugosloven i posle propasti Jugoslavije, i maja 2001. u intervjuu za "Glas javnosti" o svom političkom angažmanu kaže: "Ja se nisam prestao baviti politikom i islam ne može bez politike. Ja sam i dalje potpredsjednik odbora Savezne stranke Jugoslovena. Ja sam prezauzet, ali se nadam da će stranka preživjeti. Ja sam i dalje Jugosloven i ostajem u svim svojim političkim orijentacijama za Jugoslaviju. Mi smo svi bili Sloveni, oni koji su bili bliži istoku postali su pravoslavci, a oni koji su bili bliži rimskom carstvu prihvatili su katolicizam. Kada su došli Turci, prihvaćen je islam. Svi govorimo istim jezikom ali različitim narječjima. Mi smo svi braća po krvi i jeziku."

Po njegovom tumačenju, raspad SFRJ i njeno razbijanje odrazilo se dramatično i na islamsku versku zajednicu. "U to vrijeme ona je bila najjača islamska zajednica na evropskom kontinentu. Mislim da je to bio jedan od razloga sloma Jugoslavije. Postojala je težnja i međunarodne zajednice da se muslimani likvidiraju. Da se ojača katolička Evropa. Katolička Evropa je htjela da likvidira komunizam, jer on nije uspio da slomi ni islam ni pravoslavlje. Srce tada najjače islamske zajednice u Evropi bila je BiH, zato je rat tu i bio koncentrisan. Otud i dogovor Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu da na račun Bosne naprave veliku Srbiju i Hrvatsku. Ipak, prevarili su se. I kad je Turska htjela da Bosna bude turska, Bosanci su ostali Bosanci. Najveća greška komunista u SFRJ je što nas sve nije učinila prije svega Jugoslovenima."

Druželjubiv, hedonista i šeret. Ima političke prijatelje i levo i desno. "Ja sam bio prijatelj i sa Slobom, i sa Vukom Draškovićem, i sa socijalistima i sa demokratama." Pa i sa Vojislavom Šešeljem. "Mi nismo bili u dobrim odnosima kad je on postao lider. Bio sam ljut zbog nekih njegovih izjava. Ali kasnije, kad je on postao predsjednik Opštine Zemun, muslimanska sirotinja mi je rekla da im je bolje sa Šešeljem. Ja sam otišao i čestitao mu, i mogu da kažem da smo postali prijatelji." Njegov sin Muhamed objašnjava ta prijateljstva: "Naš otac ima dvadeset pet godina šećera i šezdeset šest godina života sa čalmom u Knez-Mihailovoj. Ko ume da čita zna šta znači. Prolazio je kroz razne režime i traume, trpeo svakojake pritiske i kritike, stalno bio na vetrometini. Morao je neprestano da igra na žici, gledajući da se ne zameri nikome. A napadali su ga i muslimani i pravoslavci. Jedni su ga zvali ‘ljutom gujom u nedrima’, drugi su tvrdili da vodi poltronsku politiku koja ipak neće sačuvati ni njegovu džamiju ni muslimane."

Hamdija Jusufspahić čvrsto veruje u versku toleranciju i tvrdi da je muslimanska vera kao i druge monoteističke vere: "Ne pravim ja ljude ni muslimanima niti ih patrijarh pravi pravoslavnima, niti ih papa pravi katolicima. Mi vjerujemo da je Bog jedan i da je Bog sve nas stvorio na jedan isti način. To je čista, možda i jedina prava monoteistička vjera, vjerujemo da je Bog sve stvorio, vjerujemo da su ljudi svi postali od Adama i Eve, odnosno Adema i Have, vjerujemo da je jedan Bog sve stvorio, vjerujemo u sudnji dan, uglavnom u sve ono u što vjeruju bogoobjavljene vjere, kao i u Boga, anđele, božje knjige, božje poslanike... I zabranjeno je što je grešno, naročito je zabranjen terorizam po vjeri, i to strogo."

Ipak ne propušta da doda kako je položaj muslimana u Srbiji težak. "Nikada nama ovdje nije bilo lako jer se na muslimane uvijek gledalo kao na ostatak turskog, okupatorskog vremena. Kao na nenarodni elemenat, kao na izdajnike. Ali ja sam ovdje pune trideset i dvije godine i mogu da kažem da sam uglavnom zadovoljan. Imam dobar komšiluk i dobro okruženje. Uspjeli smo da se razumijemo. Sve to ne znači da provokacije ne doživljavamo skoro svakodnevno."

Islamska verska zajednica u Beogradu ima 200.000 vernika, a prostora za njihove verske potrebe je premalo. "U svakom gradu u Srbiji ima muslimana, a samo Beograd, Niš i Mali Zvornik imaju džamije. Zato i tvrdim da nema nikog kome je vjersko zdanje potrebnije nego nama. Svaka vlast nam je obećavala mnogo, ali sve je ostalo samo na obećanjima. Nije nam vraćena stara devizna štednja, koja je već vraćena mnogim vjerskim zajednicama uz objašnjenje da je riječ o novcu za legate, nemamo ni novo mjesto za džamiju, isto je sa prostorom za medresu, sa grobljem", kaže muftija i dodaje "da svako ko umre, valjda ima pravo i da bude sahranjen po pravilima svoje vere", revoltiran činjenicom da u Beogradu nema muslimanskog groblja. "Ja sam za to da vlada zakon, da Srbija bude jaka, demokratska, da u njoj živimo svi kao ljudi u miru i slozi, mi to cijelog života zagovaramo. E sad, ne mogu ja da budem za to da bude samo pravoslavlje favorizovano. Ja nemam groba, ne mogu me sahraniti kad umrem i neću dopustiti da me djeca moja sahrane ovdje, niko da se ne sahranjuje ovdje, jer to je nedemokratska zemlja. Ni mrtvima ne daju demokratiju. Mogu me sahraniti i u Bugojnu, ili u Banjaluci, meni je svejedno, pa ni Banjaluka nije dozvolila da se muftija banjalučki sahrani u Banjaluci, to je sramota Srba."

Vandalsko paljenje beogradske Bajrakli džamije i niške džamije vidi kao jedan od primera nasilja prema muslimanima u Srbiji, i dodaje da nikada nije saznao ko je podmetnuo bombu, ali dobro pamti da je komšija prvi počeo da gasi požar. U blizini džamije je viđen i mitropolit Amfilohije koji je pokušao da spreči paljenje džamije. "On je pokušao da odvrati nasilnike da ne pale, ali ne znam ko ih je nagovorio. Ja vjerujem da to nisu učinili dobronamjerni Srbi, ljudi koji vole svoju zemlju, to su učinili oni koji ne vole nikoga. Tako je zlo učinjeno Srbiji, najstariji spomenik kulture u Beogradu je rušen", kaže Jusufspahić.

Muftija ne zna, ali tvrdi da policija zna. "Ja kažem da policija zna, policija garantovano zna ko stoji iza paljenja džamije. Taj policajac koji je mene zaustavio da ne uđem u džamiju, taj koji je molio nekog preko motorole da džamiju ne pali, taj zna ko je to zlodjelo učinio. Vidio sam da se znaju, ja sam siguran da policija zna sve. Ako to nije bio i dogovor njihov. Jer, ministar policije je rekao da ne smiju upotrijebiti silu da bi odbranili jednu vjersku zajednicu, jer tu nije stradala samo džamija, napadnuta je tu medresa, uprava zajednice, sve je uništeno."

Hamdija Jusufspahić se sve vreme trudio da radi ono što mu je Alah naredio – da širi mir i propoveda veru. "Vjera je uvijek bila ta koja je nadahnjivala čovjeka da razumije drugog čovjeka, ona je ta koja nas uči da su granice naših sloboda, slobode komšija, drugih ljudi. Samo pravilno shvatanje religije i njenih izvora može doprinijeti poboljšanju kvaliteta života i međuljudskih odnosa." I dodaje da je protiv terorizma, "bilo državnog, bilo grupnog ili pojedinačnog. Ljudi treba da razgovaraju i da poštuju prava svih. Ubijeđen sam da sam doprinio da u Beogradu ne bude terorističkih akcija u vrijeme rata. Nas islamski svijet ne pomaže baš zbog toga što smo lojalni Beogradu."


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine