Ne zna se da li licemjerniji Vučić ili SNS: tek što je on polažio vijenac na spomen ploču Zoranu Đinđiću, njegova partija je optužila DOS – čije je srce i duša bio tragično ubijeni premijer – za godine života otetih Srbiji

Gordana Čomić, zamjenica predsjednika Demokratske stranke, ukazala je povodom godišnjice pada vojnog helikoptera 13. marta 2015. na činjenicu dobro poznatu svakom građaninu Srbije. Ona glasi: nema podataka o predistražnim radnjama, a kamo li o pokrenutoj istrazi sa ciljem da se utvrde odgovorni za pogibiju sedam osoba.

Istog trena, oglasila se se Kancelarija za brze odgovore Aleksandra Vučića, odnosno, Služba za informisanje Srpske napredne stranke. U njenom saopćenju nema ni slova o padu helikoptera, ali je zato koalicija oko DS-a nazvana novi DOS i optužena da pored „silnih opljačkanih narodnih para i šesnaest godina života otetih Srbiji, sada gazi preko ljudskih života..."

Sve ovo zbiva se svega dan nakon što Vučić je položio vijenac na zgradu Vlade u čijem je dvorištu 12. marta 2003. ubijen Zoran Đinđić; on nije bio samo prvi demokratski izabrani premijer i lider DS-a, već i srce i duše Demokratske opozicije Srbije, osamnaestočlane koalicije koja je konačno srušila režim Slobodana Miloševića.

Ako je točno da je DOS tada i zbog toga – kako tvrdi SNS – „oteo godine života Srbiji", zar Đinđić nije najodgovorniji? I čemu onda vijenac, pijetet, izjava prvog naprednjaka da želi da izbjegne podjele na „miloševićevce" i „đinđićevce" i da zato „ nikad ni jednu lošu reč o bilo kome od njih nisam rekao". U čitavom ovom slučaju izvjesno je jedno – ne zna se da li licemjerniji Vučić ili stranka na čijem se čelu nalazi.

DOS je na vlasti bio tri godine. Naslijedio je potpuno devastiranu, ratom raspamećenu i međunarodno izoliranu zemlju. Đinđić i ekipa otpočeli su kako su znali i mogli suradnju sa Haškim sudom, trasiranje evropskog puta Srbije, otvaranje ekonomije, borbu protiv mafijaških klanova, kriminaliziranih službi... I da se ne nabraja dalje. Demontiranje čitave ove zaostavštine Miloševića, ali i Vučića, Tomislava Nikolića, Ivice Dačića, Vojislava Šešelja i drugih gospodara tuđe muke iz devedesetih, Zoran Đinđić je platio glavom. Niti jedna greška koju su on i DOS napravili, ni izdaleka se ne može uporediti sa tekovinama ove družine.

Iluzorno je očekivati od Vučića da se ikad sa navedenim pošteno suoči. Dok se – prvenstveno u Briselu i Berlinu – beskrupulozno grebe o sve ono što su Đinđić i DOS uradili ili započeli, najviše što je u stanju priznati jeste da se promjenio i da je grešio u prošlosti uz neizbježan dodatak da sa tim „nema problema". To što se i danas i te kako osjećaju posljedice politika čiji je zastupnik bio bar deceniju i po, kriva mu je istorija, mentalitet i svatko drugi osim njega.

Međutim, to je manji problem. Mnogo veći je taj što, pored ostalog i demonizacijom DOS-a, nosioci aktualne vlasti nastoje relativizirati i afirmirati devedesete, a samim tim i vlastite biografije. Ukratko: ako zbog elementarnog građanskog osjećaja za pravdu nisu u stanju da blate Đinđića, zauzvrat ne biraju sredstvo ni priliku da Peti oktobar 2000 – kao i sve ono što mu je predhodilo i potom uslijedilo – prikažu kao djelo izdajnika, stranih plaćenika i mafijaša koji su uvijek i u svakom periodu isključivo protiv sopstvenog naroda. Uostalom, ionako se svodi na isto.

Naprednjaci i njihovi trabanti uspjeli su da ostvare potpunu dominaciju u političkom i javnom životu. Sada su uvjerni da mogu uspostaviti apsolutnu vlast i nad istorijom. U ime istine, budućnosti i zdravog razuma – to im ne smije proći.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine