Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Tako to ide kad vlast počne da funkcioniše na način propisan sa Najvišeg Mesta: vičemo, obećavamo, pa onda opet obećavamo u nadi da će se prethodna obećanja zaboraviti
Počelo je odgovarajuće gromopucatelno: helikopter je pao, pa su gacali po blatu da ga nađu, pa su imali pres konferenciju, pa je gen. Diković, načelnik Generalštaba izdao naređenje da se osnuju dve komisije Vojske. Prva komisija trebalo je da ustanovi komandno-proceduralne detalje do pola marta; druga je imala rok do 30. marta da podnese tehnički izveštaj o uzrocima tragedije. Sve se to događalo u atmosferi krajnje neprijatnoj i svadljivoj, što navodi na zaključke o nečistim savestima, kao što su razni primetili i javno rekli. U nekoj običnoj situaciji (a helikopteri padaju po svetu) stvar bi bila ostavljena nadležnim vazduhoplovnim vlastima, civilnim i vojnim, pa bi se sačekao nalaz, bez dernjave i prenemaganja. Pogotovo bez određivanja besmislenih rokova, što neizbežno upućuje na sumnju da im je jako stalo da se od te bruke ograde i zaborave je.
General Diković nije iz struke vazduhoplovne, ali imao je koga da pita kako se to radi; nije pitao, nego je propisao rokove, pa mu je sada neprijatno. Naime, komisije za ispitivanje uzroka nesreća u vazduhoplovstvu moraju da rade mnogo i dugo: Niko pri zdravoj pameti ne bi pristao na neki proizvoljno određeni rok, ali ovde se zdrava pamet loše kotira. Takve komisije rade dok ne završe posao i dok ne ispitaju i najmanji detalj, pa čak i onda nisu nužno u stanju da kažu da je bilo tako i tako. Ova nesreća na Surčinu bila je svakako netipična za helikoptere; olupina ukazuje na veliku brzinu udara o tle; oštećenja su ogromna; svi su poginuli odmah, ako smo dobro razumeli prve naznake. Zahtevati da tehnička komisija završi posao do 30. marta jednostavno je besmisleno, sasvim nalik na one blesave detonacije Milutina Mrkonjića dok se bavio rekonstrukcijom zemlje: ima sada sve i odmah! E, pa ne može i sve i odmah. Ima na hiljade – doslovno – mogućih pitanja i detalja u ovakvoj nesreći i ne može sve da se završi do 30. marta, nego tek kada bude gotovo.
Bez obzira na protivprirodne zahteve države ili s obzirom na njih, videćemo, ta tehnička komisija sastavila je izveštaj na nekih 500 strana (kaže Vučić) i predala ga tužilaštvu, čime je Vojska oprala ruke i ne tiče ih se više. Ministar odbrane Gašić lepo je rekao da o tome ne može da govori, jer da „nije nadležan“, nego pitajte tužilaštvo koje, naravno, ima obavezu čuvanja službene tajne dok ne odluči da je više nema. Uostalom, treba pročitati tih 500 strana stručnih i veoma tehničkih analiza. Izvesna uteha stigla je od Aleksandra Vučića koji je – naravno, zar ste i sumnjali? – pročitao tih 500 strana i izjavio da tamo „nema ničeg spektakularnog“: nešto „tehničkih propusta“ koji nisu relevantni za uzrok katastrofe – po njegovom nadasve stručnom mišljenju. I to bi bilo to.
Mi sada treba da čekamo da tužilaštvo prouči nalaze tih komisija i da se udostoji da ih objavi – ako ikad. Uprkos zakonskoj obavezi, koliko nam je poznato, nijedan tužilac nije bio na uviđaju, a inače su po zakonu dužni da izađu na lice mesta gde ima mrtvih. Ova prva komisija koja se bavila lancem komandovanja podnela je neki izveštaj koji su progutali mrak i vojna tajna, mada bi mogao biti zanimljiv i za običnu javnost. Možda tamo postoji odgovor na pitanje: zašto se sa posadom komuniciralo GSM mobilnim telefonom umesto službene VHF i UHF radio-veze? Kakav je sadržaj tih komunikacija bio? Da li su naređenja za sletanje davala ovlašćena lica? Ta tri pitanja polako se penju ka vrhu liste nezgodnih pitanja. Imamo onda i „tehničke detalje“; kakve? Setimo se da je operacija spasavanja američkih talaca iz Ambasade SAD u Teheranu propala iz razloga „tehničkog detalja“: neko je naslonio pancir na otvor za ventilaciju elektronike helikoptera CH 54, pa je sistem otkazao zbog pregrevanja, morali su da se spuste i kasnije je operacija propala jer im je taj helikopter falio (osim što su napravili cirkus i uništili još dva vazduhoplova u blesavom sudaru na pripremnoj poziciji).
U avijaciji ima „tehničkih detalja“ i nisu svi presudni za konačnu bezbednost leta; neki, kao što vidimo, jesu. Putnički avion spustiće se vanredno zbog alarma koji bi neko otpisao kao „detalj“ i to se događa svako malo. Dok stručna javnost ne pročita tih 500 strana i ne analizira ih, mi ne možemo da verujemo priči o nevažnim „tehničkim detaljima“ i o upotrebi GSM telefona umesto službene radio-veze. Dok ne saznamo sadržaj tih GSM komunikacija između zemlje i posade nastradalog helikoptera Mi-17, nećemo biti nimalo pametniji.
Sve što smo do sada čuli neodoljivo liči na zamazivanje problema i na pranje nečistih savesti. Zašto je njima tako neprijatno? Zašto viču i prenemažu se? Zašto se unapred brane od neizrečenih optužbi, uključujući i ono najskrnavije – o „veroispovesti“ petodnevnog novorođenčeta? Sve to ne miriše baš najlepše. Štaviše, miriše (ako se tako može nazvati) na dalju „emocionalizaciju“ politike u Srbiji: dramljenje i prenemaganje, odbrana „premijera i njegove porodice“; Vulinove detonacije oko Voje Šešelja i ostatak udvoričkih besnih glista koje Vučić nije u stanju da suzbije.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve