Izborni uslovi
Premijer Crne Gore Milo Đukanović: "Nelegalnim odlukama nelegitimne Podgoričke skupštine (1918), koja je suštinski bila instrument državnog prevrata u službi tuđih interesa, ugašena je crnogorska nezavisnost i dinastija..." DOKUMENT: Odluka Velike Narodne Skupštine Srpskog Naroda u Crnoj Gori, donijeta na sjednici od 13. novembra g. u Podgorici
Poštovani građani Crne Gore,
Ekselencije,
Dame i gospodo,
Crna Gora se pridružuje velikoj evropskoj i svjetskoj manifestaciji obilježavanja 100 godina od početka Prvog svjetskog rata, koja slavi ideje mira, stabilnosti, humanosti, očuvanja ljudskog dostojanstva, pravednosti, saradnje i zajedništva. Kroz mnoge programske sadržaje državnih institucija kulture, obrazovanja i nauke, kao i večerašnjom akademijom, mi želimo da afirmišemo ova izuzetna dostignuća evropske civilizacije. Podsjećanja na godišnjice poput ove za nas imaju smisla u mjeri koliko smo u stanju da naknadnim, objektiviziranim spoznajama sagledamo sve izazove kroz koje je prošla Crna Gora tokom jednog vijeka, i da nastavimo odgovornije u savladavanju problema i nepoznanica sa kojima se suočava epoha u kojoj živimo, i društvo u kojem neposredno djelujemo.
Crna Gora ima i svoje posebne razloge da evocira sjećanja na učešće u tom ratu. Kao što za čovječanstvo do tada nije bilo većeg rata u istoriji, koji se i zove Velikim, tako ni za Crnu Goru nije bilo veće tragedije za njen narod i državu. Nažalost, skupo nas je koštala lekcija da u takvim istorijskim kovitalcima najveću cijenu plaćaju male zemlje i narodi. Vjerujmo zajedno, nakon gotovo stogodišnjeg čekanja na novu šansu i međunarodnog priznanja prije osam godina, da smo je naučili.
Prisjetimo se, u Prvi svjetski rat Crna Gora je ušla kao postradala i osiromašena zemlja, nepunu godinu nakon što je okončala svoje učešće u Balkanskim ratovima. Učinila je to ostajući vjerna svojim savezničkim obavezama, vođena principima odbrane slobode i nezavisnosti i nepovredivosti međunarodnog prava. Istorijska je činjenica da ona nije podržala teroristički akt koji je bio povod za rat. Niti je smatrala da se političkim ubistvima rješavaju problemi bilo kog naroda. Kao što je istorijski fakt da su joj nuđene razne povoljnosti ako se uzdrži od ulaska u rat. Međutim, Crna Gora nikad nije trgovala s onim u šta je vjerovala. Na početku rata, bila je jedna od osam zemalja-učesnica.
Prvi svjetski rat, kao i svi dotadašnji, pokazao je tradicionalnu postojanost, hrabrost i moral crnogorskog vojnika. Naspram višestruko brojnijeg i neuporedivo opremljenijeg neprijatelja, naša vojska je držala front od Lovćena do Pljevalja, uspijevajući da zauzme i dio njegove teritorije. Uz nadčovječanske napore i ogromne žrtve, sve do kraja 1915, odbijala je sve napade. Tada je četiri puta brojniji neprijatelj započeo ofanzivu koja je dovela do sloma crnogorske odbrane. U tim najtežim danima bilo je mnoštvo primjera velikog junaštva. Izvojevano je nekoliko pobjeda, od kojih je najveća bila na Mojkovcu početkom 1916. Pamte se mnoge crnogorske slavne bitke, ali se Mojkovačka izdvaja po veličanstvenom primjeru junaštva i žrtvovanja, i vojničke umješnosti. „Posljednja i najdivnija u istoriji ove male države“… Ali, nažalost i „besciljno poklanje za domovinu“… „S njom se država i ugasila, u krvavom i nezaboravnom zadnjem bljesku junaštva, slave i legende“, napisao je Milovan Đilas u „Besudnoj zemlji“. Crnogorska vojska ubrzo je bila prinuđena da položi oružje, a kralj Nikola i Vlada su napustili Crnu Goru. Time je započela okupacija njenog naroda, emigrantski dani crnogorske vlasti i suverena i život crnogorske odmetničke emigracije diljem svijeta, od logora Italije do Buenos Airesa…
Okupacija je izranjavanom crnogorskom društvu donijela još veće nevolje. Glad i siromaštvo na svakom koraku, smrtonosne epidemije, beznađe, obezglavljenost i internaciju hiljada ljudi… Crnogorski narod preživljavao je golgotu. Ali, i u takvim uslovima, prvi put u istoriji pod okupacijom, Crna Gora pokazuje novu veliku vrijednost – opstaje kroz toleranciju nacionalnih i vjerskih različitosti. To se može pouzdano smatrati kamenom temeljcem naše današnje građanske države. Kad ni vojska ni oružje nijesu mogli sačuvati Crnu Goru, moral njenih ljudi pokazao se kao najbolja odbrana.
Istorijski osvjedočeni slobodarski duh Crne Gore potvrdio se još jednom otporom okupaciji. Hiljade ljudi spontano je uzelo oružje u ruke i otišlo u planine da bi nastavilo borbu u komitskom odmetničkom pokretu. Njihovo djelovanje nije prekidano do kraja rata, uz učešće i u oslobođenju Crne Gore od okupatora.
Suočeni s neminovnošću stvaranja velike južnoslovenske države na Balkanu, u kojoj nije bilo mjesta za crnogorsku posebnost, crnogorski suveren i Vlada u emigraciji, vodili su tešku političku i diplomatsku borbu za pravo crnogorskog naroda da sam odluči o svojoj budućnosti. Svi su naravno znali da ni kralj, ni Vlada, ni narod nijesu bili protivnici ujedinjenja. Smatrali su nepravdom da Crna Gora bude ukinuta kao država; da uđe u jugoslovensku državu na sraman način, bez uvažavanja njenog nacionalnog i državnog imena, i velikog istorijskog djela i nasljeđa. Kralj Nikola u jednom od proglasa piše: „Kad je neprijatelj, slomljen silnim udarcima udruženih saveznika napustio našu milu Crnu Goru okupirala ju je, u ime Vlade Srbije njena vojska… Da bi se kao Pilat, mogla od ovoga bogomrskog i u istoriji nezapamćenog zločina pravdati i preturiti ga na narod Crnogorski, ona je falsifikovala volju narodnu. Skupila je tzv. Veliku narodnu skupštinu koja i ne postoji kao ustanova po našem Ustavu, a kamo li da je nadležna da rješava o sudbini Crne Gore… A zašto sve ovo… Zato što žele stvoriti od Crne Gore jedan ili dva okruga srbijanska, a ne ravnopravnoga brata. Zato što znaju da je želja svakog Crnogorca da stupi u jedinstvo jugoslovensko na ravnoj nozi sa Srbijom, a ne nikako drukče“.
Tragika Crne Gore je jedinstvena i po tome što je na kraju uz sva stradanja ostala i bez države. Nelegalnim odlukama nelegitimne Podgoričke skupštine, koja je suštinski bila instrument državnog prevrata u službi tuđih interesa, ugašena je crnogorska nezavisnost i dinastija, a jedna od država učesnica Prvog svjetskog rata, u koji je ušla kao saveznica Srbije, anektirana je i svedena na njen okrug. Takvim je ostala i u kasnijoj kraljevini. Ostaće upamćena u evropskoj i svjetskoj istoriji po paradoksu da je kao država pobjednica nestala sa geografske karte. Neki su to nazvali zločinom Mirovne konferencije, kao Amerikanac Vitni Voren. Sve je tada bilo uzalud, pa i naklonost predsjednika SAD Vudroa Vilsona.
Pored gubitka državnosti Crna Gora je izgubila oko 10% stanovništva u ovom ratu, u borbama, ili od gladi i bolesti. I kod kuće, i u logorima. Mnogi su stradali i od represalija okupacionih vlasti tokom trajanja rata, ali i nakon njegovog završetka. Obilježavanjem ovog jubileja, sjećamo se podviga naših ljudi za odbranu slobode, časti i dostojanstva Crne Gore; žrtvovanja za najbliže, za svoj narod i za domovinu. Crnogorski ratnički moral, patriotizam i vojničke vještine visoko su uvažavali i naši protivnici i naši saveznici. U ovoj epopeji našle su se i hiljade Crngoraca iz inostranstva, od kojih je najveći broj stigao iz SAD da pomogne u odbrani svoje zemlje. Neki od njih, poput 350 Crnogoraca u Medovskom zalivu, januara 1916. stradali su u brodolomu na kućnom pragu. To su i događaji i ljudi za sjećanje i poštovanje sa najvećim pijetetom.
Od nestanka Crne Gore nakon Prvog svjetskog rata do danas, napisano je hiljade stranica o nepravdi koja joj je učinjena – i hiljade dokaza postoji da je pravda bila na našoj strani. Iako je sve urađeno da se više nikad ne čuje za bilo kakvu crnogorsku posebnost, baš to je bio podsticaj pokretu za obnovu crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta. Svoju snagu taj pokret je crpio iz ubijeđenosti u pravednost ovakvih ciljeva. Vremenom, omasovljen mladim ljudima bliskim ideji političke ljevice, tokom Drugog svjetskog rata on je objedinio dvije velike crnogorske težnje – antifašizam i obnovu crnogorske državnosti. U dugoj crnogorskoj istoriji nije bilo tako velikih ideala i izazova. Te dvije snažne civilizacijske vrijednosti, nadahnute pobjedon nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, pretvorene su u novi zamah i procvat crnogorskog društva u socijalističkoj Jugoslaviji. Iako je Crna Gora u jugoslovenskom okviru doživjela impresivan društveni preobražaj, sticaj okolnosti na globalnoj političkoj sceni, uz mnoge neriješene ekonomske i druge unutrašnje probleme, doveo je do sloma Jugoslavije i stavio Crnu Goru pred nova iskušenja.
Iz optike novoga milenijuma i današnje države Crne Gore, XX vijek nosi biljeg epohe velikih ratova. Samo tokom njegove prve polovine razbuktala su se dva svjetska rata. On je epoha nacionalizma, fašizma i totalitarizma. Za Crnu Goru to je bio i vijek traume zbog izgubljene državnosti i rascjepa državnog i kulturnog identiteta, kao i ponovnog mukotrpnog državnog uzdizanja kroz jugoslovensku zajednicu – pokazalo se, takođe, tokom te epohe – kao nedovoljno pouzdanu ideološku i državnu matricu. Treba se prisjetiti da je Evropa još od doba Napoleona izbjegavala opšti rat i da se prije 1914. mogla pohvaliti napretkom nauke i tehnologije, razvojem demokratskih institucija i podizanjem životnog standarda svojih ljudi. Nadanja u humaniji i demokratskiji svijet izjalovila su se upravo Velikim ratom. Tokom njegovog četvorogodišnjeg trajanja Evropa je bila klanica. Taj rat je označio nemoć evropskog sistema da se nosi sa suštinskim društvenim i političkim problemima. Zbog toga se ovaj period smatra prekretnicom u istoriji Zapada, događajem u kojem je, kako zapažaju mnogi istoričari i teoretičari, zapadna civilizacija izgubila svoje duhovno središte. A pojava fašističkih pokreta nakon Prvog svjetskog rata u jednom broju evropskih zemalja bila je znak dezorijentacije, antiintelektualizma i ekstremnih nacionalizama.
Dame i gospodo,
Na tragu ovih, crnogorskih i univerzalnih spoznaja, protokom vremena dodatno objektiviziranih, i naši su nauci pred iskušenjima kroz koja prolazi savremeno crnogorsko društvo.
Mala država, još jednom nova… Multietničko društvo u balkanskom okruženju… Nerazvijena ekonomija sa naraslim očekivanjima građana. Tradicionalna zajednica sa iskrenim opredjeljenjem da razvija institucije i unaprijedi vladavinu prava… Kultura mitomanije i uljepšane istorije sa potrebom usvajanja zahtjevnih standarda evropske i evroatlantske integracije… Kult rata i herojske pogibije, sa vremenom novih vrijednosti – rada, preduzetništva, tolerancije – sa kultom boljeg života. Mnogo izazova, sve jedan krupniji od drugog.
Ali, ne manje želje da izbjegnemo ponavljanje istorijskih grešaka, i odlučnosti da ne propustimo svoje vrijeme i još jednu šansu na uspjeh. Ne u dalekoj budućnosti, i ne u emigraciji. Sad, i ovdje. Nijesmo ponovili grešku da 1999. vođeni instiktom savezničke odgovornosti uđemo u rat s međunarodnom zajednicom. U najtežim vremenima sankcija međunarodne zajednice odoljeli smo mogućnosti da održavamo nacionalnu ekonomiju uz pomoć donacije, prekidajući time i očekivanje da se odričemo svojih u korist tuđih političkih interesa. Nijesmo podlegli atmosferi netolerancije prema različitostima u vremenu nacionalnih i vjerskih sukoba svuda oko nas, već smo očuvali mir, zbrinuli izgnanike otkud god da su došli i time učvrstili temelje svoje multietničnosti i multikulturalnosti. Obnovili smo nezavisnost ne ugrožavajući stabilnost društva, ne raspirujući sukobe sa susjedima, i promovišući najviše evropske demokratske standarde. Jednom riječju, pokazali smo mudrost i odlučnost da definišemo i nepokolebljivo slijedimo nacionalne interese Crne Gore.
Razumljivo, večeras ne lamentiramo nad istorijskim nepravdama. Ne želimo da optužujemo, i da upiremo prstom u krivce za takvu sudbinu Crne Gore. Niti u one koji nikada nijesu prestali da krivotvore istorijske činjenice. Nećemo time da bacamo sjenku na ovaj jubilej. Njih je porazila istorija i demokratska zrelost moderne Crne Gore.
Crna Gora s nadom gleda na svoju evropsku budućnost, koja je utemeljena i izgrađena i na njenoj velikoj istoriji. Ona je danas prepoznata kao stožer balkanske stabilnosti i uspješna evropska koordinata u ovom turbulentnom regionu. Stasale su nove generacije koje grade zemlju, s novim multietničkim crnogorskim državnim identitetom. Upravo događaji kao što je Prvi svjetski rat, i sudbina Crne Gore u njemu, opominju na potrebu odgovornog odnosa i prema sebi, i prema svojoj državi, koja se najbolje brani radom i posvećenošću svih, demokratskim i ekonomskim razvojem, višim životnim standardom, ravnopravnošću i poštovanjem prava i sloboda svih njenih građana. Pred takvom Crnom Gorom je izvjesna i sigurna budućnost u ujedinjenoj Evropi.
Hvala vam na pažnji!
Videti takođe u FOTO GALERIJI:
Crnogorci!
Još ne dospjeste da krv operete s vaših hrabrih mišica, a vaš stari kralj primoran je da ve i po treći put za nepune dvije godine dana pozove pod oružje, da ve i po treći put povede u rat – u sveti rat za slobodu Srpstva i Jugoslovenstva.
Crnogorci!
Sudbonosni čas je kucnuo! Crno-žuti barjak, koji od davnih vremena kao mora pritiska dušu jugoslovenskog naroda, razvio se da taj narod sad potpuno uništi, da njegove slobodne predstavnike, Srbiju i Crnu Goru, pregazi.
Uzmičući pred najezdom silnoga Osmanlije, Jugosloveni su se prilagođavali hrišćanskoj Austriji da se s njom zajedno opru najezdi sa Istoka. Oni su kod nje tražili spas života, a našli su grob svoje slobode. Nemilosna Austrija primala ih je ne kao pomagače za zajednički opstanak, već kao izmećare i uboge najamnike da njihovim mesom i krvlju njihovom štiti isključivo svoje sebične interese. Držala ih je kao bedem prema razjarenom Azijatu i gurala ih nemilosrdno na klanice njemačkih i italijanskih polja.
Heroji bitke na Baucenu, gdje je slavni švedski kralj poginuo, bili su Jugosloveni. Krvlju svojom prelili su bojna polja Holandije i zalili obale Sjevernog mora, Adriju su joj, zaludu, samo oni očuvali. Beč, iz kojeg se sada naredbe daju za uništenje Srpstva, očuvali su bedemi kostiju slovenskih.
Za sve to Austrija je zahvalila Jugoslovenstvu nepravdom, gonjenjem, robovanjem i pakosnim sijanjem razdora među braćom, za što je čak i crkvu kao sredstvo uzimala.
Dok su lanci robovanja stezali Slovence u zemljama Monarhije, dotle su nosioci crno-žute boje čupali i isčupali srce Srbinovo – divnu Bosnu i Hercegovinu.
Krvlju srpskom zaliveni Skadar i Drač oteli su nam svojim intrigama. A kad im sve to nije pomoglo – kad su se slobodne srpske zemlje, osnažene posljednjim ratovima, hvala budi bogu i junaštvu srpskom, spremale za novi kulturni život; kada su se slovenska braća našla zajedno u prostranoj crkvi sve Jugoslavije, sa amvona kojeg otpočela se pripovijedati sloga, bratstvo i jednakost – latili su se oružja da svoje zlobne namjere postignu, da nas unište.
Crnogorci!
Austrija je objavila rat našoj dragoj Srbiji, objavila ga je nama; objavila ga je Srpstvu i cijelom Slovenstvu.
Našu pravednu stvar uzela je u zaštitu moćna Rusija, predstavnica velikog Slovenstva i naša vjekovna zaštitnica, sa svojim prosvijećenim saveznicima.
Crnogorci!
Krv se već lije na Dunavu, Savi i Drini; lije se na granicama naše moćne zaštitnice Rusije i njene saveznice Francuske, pa sad – ko je junak, na oružje, ko je junak nek slijedi koracima dva stara srpska kralja: da ginemo i krv prolivamo za jedinstvo i slobodu zlatnu.
Na našoj su strani bog i pravda. Mi smo htjeli mir, nametnut nam je rat. Primite ga kao i uvijek, primite ga srpski i junački, a blagoslov vašeg starog kralja pratiće ve u svim našim podvizima.
Živjeli moji mili Crnogorci!
Živjelo naše milo Srpstvo!
Živjela naša moćna zaštitnica Rusija i njeni saveznici!
Cetinje, 25. VII/6. VIII 1914.
Kralj Nikola I Petrović
Prepiska regenta Aleksandra i kralja Nikole dan uoči izbijanja rata
Regent Srbije Aleksandar
Njegovom veličanstvu kralju Crne Gore – Cetinje
14/27. VII 1914.
(telegram)
Pokušali smo sve moguće ne bi li mogli uštediti srpskom narodu nove žrtve i terete, ali nismo uspeli, jer je Austro-Ugarska tražila da prinesemo na žrtvu dragu nezavisnost.
Bog je valjda tako hteo da srpski narod još jednom stavi svoj život u odbranu celoga Srpstva.
Uveren sam da moj dragi deda još jače može da ceni koliko je bio neopravdan zahtev Austro-Ugarske, koji je smišljen bio da zada smrtan udar sjajnoj budućnosti srpskog naroda.
Ispunjen sam velikom radošću kad sam saznao, i ako u to nisam ni sumnjao, da se Crna Gora solidarisala sa Srbijom u odbrani srpskoga naroda.
Naredbu za mobilizaciju cele srpske vojske izdao sam.
Svemogući Bog i pomoć carske i moćne Rusije biće na strani srpske pravde, a tako isto i javno mnenje civilizovane Evrope.
Šaljem pozdrav mojem mudrom i dragom dedi i hrabroj crnogorskoj vojsci.
Aleksandar
Kralj Nikola Petrović – Cetinje
Njegovom kralj. visočanstvu nasljedniku Aleksandru – Beograd
14/27. VII 1914.
(telegram)
Ponos srpskog plemena nije dopustio da se ide dalje u popuštanju. Slatke su žrtve koje se podnose za pravdu i nezavisnost narodnu.
U ime Božje, a uz pomoć naše vjekovne zaštitnice moćne Rusije i simpatije civilizovanih naroda, naš će Srpski Narod i iz ovoga velikog nametnutog mu iskušenja pobednički izaći i obezbediti svoju sjajnu budućnost.
Moji Crnogorci već su spremni na granici, da ginu u odbrani naše nezavisnosti.
Živio, moj mili unuče, na radost tvojega dragoga oca i moju!
Živjela hrabra srpska vojska! Živjelo naše milo Srpstvo!
Tvoj djed Nikola
Izvor:
ODLUKA
Velike Narodne Skupštine Srpskog Naroda u Crnoj Gori, donijeta na sjednici
od 13. novembra g. u Podgorici
Na osnovu istaknutog načela: samoodređenja naroda, koje je prihvatio i proklamovao kao uslov budućeg svjetskog mira apostol čovječanstva, predsjednik Sjedinjenih Sjevero-Američkih Država g. Vilson, a usvojile ga naše velike saveznice i prijateljice Engleska, Francuska i Italija, Velika Narodna Skupština Srpskoga Naroda u Crnoj Gori, izabrana slobodnom voljom narodnom i okupljena u Podgorici 11. novembra tekuće godine, da se u pitanju svoje zemlje opredijeli, izjavljuje:
1. Srpski Narod u Crnoj Gori jedne je krvi, jezika i težnje, jedne vjere i običaja s narodom koji živi u Srbiji i drugim srpskim krajevima; zajednička im je slavna prošlost kojom se oduševljavaju, zajednički ideali, zajednički narodni junaci, zajednička pitanja, zajedničko sve što jedan narod čini narodom.
Kad je u Srednjem Vijeku formirana srpska država pod dinastijom slavnih Nemanjića, odmah u početku njenog stvaranja, srpski narod u granicama današnje Crne Gore ušao je u sastav njen i za sve vrijeme njenog trajanja (oko 200 godina) igrao u njoj važnu ulogu.
Pred najezdom turskom pala je ta naša država i srpski narod dopao ropstva. Za vrijeme robovanja činjeni su očajni pokušaji u narodu da se ropstva oslobodi, dizati radi toga, više puta, narodni ustanci, koji su u krvi ugušeni. U tome je Srpski Narod u Crnoj Gori prednjačio i prvi uspio, da u svojim krševima zasnuje gnjijezdo slobode i oslobodi se turskoga ropstva. I od tada njegove težnje i njegovi ideali bili su: oslobođenje i ujedinjenje cijelog srpskog plemena; to je bio njegov vjekovni san.
Početkom XIX vijeka ustaju Srbi u Srbiji pod viteškim Karađorđem, oslobađaju se turskog jarma i udaraju temelj današnjoj Srbiji. Od tada Srbi iz Srbije i Srbi iz Crne Gore rade uvijek zajednički na zajedničkom idealu: oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda. Vođeni su radi toga ideala oslobodilački ratovi, proliveno more srpske krvi, uvijek zajednički. Ali, uspjeh je svakada bio mali. Turska je još uvijek bila toliko moćna da sama osujeti naše oslobođenje i ujedinjenje, a uz to je, u tom poslu imala iskrenog pomagača, vjekovnog neprijatelja našeg naroda, podmuklu Austro-Ugarsku, koja je svagda gledala u našem uspjehu svoj neuspjeh, u našoj sreći svoju nesreću, u našem jedinstvu svoj raspad.
Na Berlinskom Kongresu, poslije krvavog rata, koji su vodili Srbija i Crna Gora, pomagane bratskom Rusijom, za oslobođenje i ujedinjenje svojih saplemenika, Austro-Ugarska je uspjela da nam osujeti i oduzme sve plodove te borbe, da prigrabi sebi dvije klasične srpske oblasti, Bosnu i Hercegovinu, u kojima je i pukla prva puška za oslobođenje, i da između Srbije i Crne Gore u Novopazarskom Sandžaku, naseljenom kompaktnom masom srpskog življa, ostane i dalje turska vlast, a uz nju austrijski garnizoni, te da Austrija i Turska zajednički čuvaju da se Srbija i Crna Gora ne ujedini, da i pokušaj za to onemoguće.
Balkanski Rat imao je također cilj osloboćenje i ujedinjenje Srpstva. Srbija i Crna Gora, kao dvije sestre, ušle su zajedički u rat, prolile dosta krvi i postigle znatne rezultate: veliki dio našeg naroda bio je oslobođen turske vlasti i prisajedinjen Srbiji i Crnoj Gori. Nestalo je tada i onog pojasa koji ih je dotle razdvajao, i narod je živo nastao da ostvari svoju zavjetnu misao: ujedinjenje, ali tome su stali na put dinastički interesi i naš vjekovni neprijatelj Austro-Ugarska, koja je bila riješena da čak i mačem spriječi naše ujedinjenje. Stoga nas je napala i time izazvala svjetski rat, uzevši kao izgovor za taj rat ubistvo austro-ugarskoga prestolonašljednika u Sarajevu. Cio naš narod zna da bi nas Austro-Ugarska napala i da nije bilo toga ubistva, i da se ona za taj napad, još prije toga ubistva, žurno spremala.
2. Ekonomski interesi Crne Gore nerazdvojno su vezani za Srbiju i ostale srpske krajeve. Odvojena od njih, a pri tom, po samoj prirodi zemljišta najsiromašniji kraj, možda, u cijelom svijetu, ona ne bi imala nikakvih uslova za samostalan život, ona bi bila unaprijed osuđena na smrt. Nama je dobro poznato kako je i do ropstva Austro-Ugarskog bilo teško živjeti u Crnoj Gori, i da je veliki dio naše radne snage bio prinuđen da odlazi u Ameriku, da u teškim radovima tamo zarađuje nasušni hljeb i šalje svojima na domu. Poslije ovog rata, u kome je neprijatelj opljačkao i oduzeo našem narodu sve do gole duše, ostavio ga bez igdje ičega, opstanak Crne Gore kao zasebne države postao je još više nemoguć.
Dakle, i ekonomski interes srpskog naroda u Crnoj Gori imperativno traži ujedinjenje sa braćom u Srbiji i ostalim našim krajevima.
3. Politički interesi, takođe, iziskuju ujedinjenje. Pored velike ujedinjene Jugoslavije, kakav bijedan politički značaj imala malena, slaba, sirota Crna Gora, mislimo nije potrebno naročito isticati.
Dakle, svi navedeni razlozi rječito govore da je jedini spas našeg naroda u ujedinjenju. Ujedinjenje ili smrt danas je opšti poklič, koji odjekuje širom naše zemlje ujedinjenje traži cjelokupni sprski narod u Crnoj Gori. Ujedinjenje to ne želi i neće jedino dosadašnja crnogorska dinastija. Ona smatra da je to ujedinjenje protivno njenim interesima, a oni su joj uvijek bili preči od interesa cijelog našeg naroda. Pokušalo se da se i ona skloni da u ovom velikom pitanju narodne budućnosti izađe na susret želji svoga naroda, predočavano joj je, da bi joj tu žrtvu narod obilato nagradio – ali to nije pomoglo. Sadašnji predstavnik te dinastije, Kralj Nikola, najizrazitiji je tip krutog apsolutizma. Za sve vrijeme njegove duge vladavine, za njega, kao i za Luja 14. važila je dogma, od koje nikad ostupio nije, izražena u poznatoj rečenici: I etat c’est mo! — država sam ja!
I kapitulacija Crne Gore, kojom je bačena ljaga na vjekovima slavom uvjenčano crnogorsko oružje, djelo je njegovo. Predao je svoj narod u ropstvo, protiv njegove volje, gore i sramnije nego što je bilo tursko, i sve učinio da, osim njega, niko ne umakne tome rosptvu! Ne znajući ko će biti pobjedilac u ovom velikom ratu, ustavio je u ropstvu i jednog svog sina, da pomoću njega održava veze s Centralnim Silama i time se osigura u slučaju njihove pobjede, a sam je pobjegao, napravio se mučenik koga je – kako je to on sam izričito govorio — cio narod napustio, nadao i predao se neprijatelju, a on jedini, vjeran saveznik, uspio da izbjegne! To bi mu valjalo u slučaju pobjede naših saveznika nad centralnim silama. Međutim, u nas je dobro poznato da on ovaj rat nikad nije ni vodio iskreno, o čemu postoji dovoljno dokaza.
Kad je i poslije okupacije kod Crnogoraca, u zemlji i van ove, nastavljen pokret za oslobođenje i ujedinjenje, austro-ugarske vlasti su odlučno ustale protiv toga, javno su agitovale na Kralja Nikolu, širile i rasprostirale listove koji su o njegovom trošku nalazili u Francuskoj i Švajcarskoj, dakle, svim sredstvima radile su za separatizam Crne Gore i interesa Kralja Nikole.
Dok su Crnogorci patili i stradali u najstrašnijem ropstvu za koje istorija zna, dok su mučeni, ubijani, vješani i sramoćeni na sve moguće načine, kakve je jedna perfidna i pokvarena država mogla da izmisli, dotle je Kralj ugodno živio u Parizu. On nikad ništa nije učinio da našem mučeničkom narodu olakša sudbinu. On nikad nije u javnosti podigao glasa i protestovao protiv nečovječnog postupanja i istrebljenja koje je Austro-Ugarska vršila u našoj zemlji! Očevidno, on se čuvao da se ne bi zamjerio svojoj prijateljici Austro-Ugarskoj, da time ne bi lično što izgubio, dok o narodu nije ni mislio ni vodio računa.
Na osnovu svega izloženoga, Srpska Velika Narodna Skupština u Crnoj Gori, kao vjerni tumač želja i volje cjelokupnog srpskog naroda u njoj, vjerna istorijskim predanjima i zavjetima svojih predaka, koji su se za njih vjekovima herojski borili, — jednoglasno poimeničnim glasanjem odlučuje:
1. Da se Kralj Nikola Prvi Petrović—Njegoš i njegova dinastija zbaci sa crnogorskog prijestola;
2. Da se Crna Gora s bratskom Srbijom ujedini u jednu jedinu državu pod dinastijom Karađorđevića, te tako ujedinjena stupi u zajedničku Otadžbinu našeg troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca;
3. Da se izabere Izvršni Narodni Odbor od 5 lica, koji će rukovoditi poslovima, dok se ujedinjenje Srbije i Crne Gore ne privede kraju; i
4. Da se o ovoj skupštinskoj odluci izvijesti bivši Kralj Crne Gore Nikola Petrović, Vlada Kraljevine Srbije, prijateljske Sporazumne Sile i sve neutralne države.
Predsjednik,
Savo Cerović.
Potpredsjednici:
Lazar Damjanović, Savo Fatić.
Sekretari:
Ljubomir Vuksanović, Milan Bajić, Radovan Bošković, Luka Vukotić, Novica Šćepanović, Mihailo Jovanović.
Poslanici:
Arso Petrović, Aleksandar Bojović, Aleksandar Popović, Aleksa Martinović, Aleksa Bajić, Božidar Tomović, Blagota Selić, Blažo Begović, Blažo Lekić, Blagota Radević, Bogdan Obradović, Bogdan Bojović, Vasilije Dragić, Vaso Novaković, Vaso Đuranović, Velimir Joić, Vukan Đurović, Vuko Pulević, Vukajlo Dević, Vido Milošević, Veličko Lazarević, Gliša Lalović, Gavrilo Komnenović, Grujica Uskoković, Dušan Grupković, Dimitrije Grujić, Dažbarni Musa, Danilo Radoičić, Dušan Matanović, Dušan Popović, Živko Paljvićević, Živko Dragović, Zarija Vuković, Ivo Vukotić, Ilija Gvozdenović, Ivo Koprivica, Ilija Mandić, Jevto Popović, Jovan Hajduković, Jovo Lazarević, Jovan Stanković, Jagoš Vešović, Jovan Dapčević, Janko Spasojević, Jovo Radović, Jakov Zarubica, Jovan Ćetković, Jovo Pajović, Krsto Radulović, Krsto Jablan, Krsto Stanišić, Kirilo Balšić, Krsto Raičković, Kosto Ljućević, Kosta Pajović, Ljubo Glomazić, Ljubo Pavić, Ljubo Cerović, Ljubo Bakić, Ljubo Kujundžić, Ljubomir Popović, Milutin Lopičić, Mirko Vujisić, Miloje Miletić, Miraš Radonjić, Marko Daović, Mirčeta Golović, Marko Matanović, Miloš Brajović, Mihailo Božović, Miljko Bulajić, Miloš Radović, Mitropolit Dožić, Milo Delević, Mustafa Rašković Marko Ćulafić, Miro Glomazić, Miloš Jovanović, Miličko Lazarević, Musa Seduna, Miša Drašković, Mehmed-aga Batut, Mitar Vukčević, Milosav Raičević, Mile Dimitrijević, Mirko Knežević, Muftija Ćešerhadić, Mitar Obradović, Marko Rakočević, Milan Vukotić, Marko Simović, Marko Savišević, Milan Nenezić, Mahmud-beg Manović, Milić Debatić, Mitar Višnjić, Mitar Iličković, Milan Popović, Milan Terić, Miloš Popović, Neško Radović, Nikola Simović, Nikola Jovišević, Nikola Marković, Nikola Pejović, Nikola Bulatović Novo Vugdelić, Nikodin Cemović, Nikola Kovačević, Novo Vučić, Nikola Mišćović, Naziv-beg Mahmudbegović, Nika Ujkić, Novica Popović, Novak Kovačević, Nikola Klasić, Omer-beg Selmanović, Petar Mijanović, Pavle Žižić, Petar Popović, Pero Kaluđerović, Prokopije Šiljag, Petar Lukić, Prokopije Veković, Pero Vrbica, Petar Hajduković, Radovan Tomić, Risto Čolaković, Radule Jauković, Risto Joić, Risto Vujačić, Radoje Nikolić, Radosav Joksimović, Stefo Vukotić, Stano Radović, Stevan Gošović, Savo Paunović, Stanko Obradović Stevo Jovićević, Seno Spasojević, Suljo Petrović, Savo Vukojičić, Serafim Džarić, Sant Divanović, Stevan Nikolić, Spasoje Radulović, Spasoje Piletić, Sava Dragović, Tomica Ivanović, Toma Joksimović, Tomo Poleksić, Uroš Marić, Filip Pavićević, Filip Majić, Frater Daško Kreza, Hamdija Hasan Begović.
Učesnici Podgoričke skupštine 1918. koja je donela odluku o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom o o pristupanju zajedničkoj državi SHS
O različitim tumačenjima Podgoričke skupštine 1918. i Božićne pobune 1919. videti takođe: Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori“, Podgorica, 1918. godine / Delegati, odluke i međunarodni izvještaj (Izvještaj međunarodne komisije pod predsedništvom Franše D ‘Eperea o odlukama podgoričke skupštine i pobunjenicima), sajt spskenovinecg.com
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
