Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Šta je bivša zemlja pravila pre 30 godina, šta sadašnja pravi danas, kako posluje cela vojna industrija, a kako najveće državne firme
Desetak najvećih proizvođača naoružanja i vojne opreme u Srbiji je u 2012. i 2013. godini imalo neto gubitak od skoro deset milijardi dinara, nešto manje od 90 miliona evra. Pred vojnu paradu 16. oktobra u Beogradu, prvu nakon parade za Dan pobede 9. maja 1985, možda najbolju sliku o stanju namenske industrije u Srbiji daje ova brojka, koju „proizvodi“ više od 11.000 radnika zaposlenih u ovim državnim kompanijama. Sliku dobro dopunjuje i podatak da su na listi najvećih poreskih dužnika u Srbiji pod rednim brojevima 1–5 nalaze isključivo – firme odbrambene industrije.
Ipak, namensku industriju Srbije, ovakvu kakva je, ubrajaju među industrijske grane sa najvećim izvoznim potencijalom: procena je da je 2013. Srbija izvezla robe i usluge u ovoj oblasti u iznosu od 700 miliona evra. Naoružanje i vojna oprema, između ostalog, izvoze se u Alžir, Irak, Libiju, Mjanmar, Tajland, Indoneziju. Stoga ni ne čudi da je Jugoimport SDRP, javno preduzeće koje se bavi spoljnotrgovinskim prometom naoružanja i vojne opreme, u poslednje dve godine imao neto dobit od 2,6 milijardi dinara. Još dok je bio „prvi potpredsednik Vlade“, sadašnji premijer je najavljivao da će „odbrambena industrija biti zamajac srpske privrede“, uz neizbežne stotine miliona evra koje bi trebalo da stignu iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, za razvijanje, proizvodnju i konačnu prodaju raketnih sistema ALAS i „Bumbar“. Uzgred, prema radnoj verziji novog zakona o proizvodnji i prometu naoružanja i vojne opreme, kako piše „Danas“, strancima će biti omogućeno ulaganje u domaću vojnu industriju.
Šta Srbija sada proizvodi i izvozi? Uglavnom jednostavne proizvode, artiljerijsku i minobacačku municiju, oružje kalibra ispod 40 mm. Samohodna haubica „NORA B52“ i oklopni transporter „Lazar“ predstavljaju današnji „plafon“ kada je reč o tehničkoj osposobljenosti srpskih proizvođača – nema kadrova, finansija niti resursa za nešto složenije. A ako se vratimo u pominjanu 1985. godinu, možemo videti šta je to složenije, i šta je ozbiljna zemlja poput SFRJ bila u stanju da proizvede u ovoj oblasti.
U doba poslednje vojne parade, SFRJ bila je među prvih deset izvoznika naoružanja i vojne opreme – u svetu. Bivša Jugoslavija bila je jedna od retkih zemalja koja je proizvodila podmornice; one su se, zajedno sa malim ratnim brodovima, proizvodile u Mornaričko tehničkom remontnom zavodu „Sava Kovačević“ u Tivtu. „Zvezda“ jugoslovenske odbrambene industrije, tenk M84, u svoje doba bio je prvi tenk u svetu kod koga je nišan spregnut sa cevi. Pokazao se odlično u Kuvajtu, gde su „zaribali“ drugi tenkovi zbog teškog pustinjskog terena. SDPR je početkom 1991. u Fort Vortu, Teksas, SAD, potpisao Memorandum o saradnji sa kompanijom General Dynamics, po kome je SFRJ, uskoro pokojna, trebalo da proizvede i izveze 5000 aviona „Galeb 4“, na kome bi se piloti obučavali pre ulaska u F16. Takođe, daleko se otišlo i u razvoju nadzvučnog borbenog aviona, kojeg je prekinuo rat – prema nekim informacijama, krajem osamdesetih, u Vazduhoplovno-tehničkom institutu Žarkovo, razvijena je bila pilotska kabina u kojoj je bilo moguće da pilot deo komandi izdaje glasom.
No, svaka od zemalja preostalih raspadom SFRJ daleko je od ovako sofisticiranih proizvoda, iz jednostavnog razloga – u vojnoj proizvodnji učestvovala je cela Jugoslavija. Na primer, čelik za oklop tenka M84 radio se u Štorama u Sloveniji, motor se pravio u Sarajevu, top se pravio u Novom Travniku, municija u Užicu, elektronika se radila u „Rudi Čajavecu“ iz Banjaluke, tenk se sklapao u „Đuri Đakoviću“ iz Slavonskog Broda, a više od 1000 fabrika je, direktno i indirektno, bilo uključeno u pravljenje ovog tenka. Deluje da se na tržištima bivših bratskih republika neće uskoro pojaviti proizvod na sličnom tehničkom nivou, ukoliko, kao nekad, namenske industrije ovih zemalja ne udruže rad, znanje i kapital.
Osim što je većina firmi koje čine „kičmu“ namenske industrije u Srbiji u veoma lošem finansijskom stanju, nekoliko od njih je već i „pojedeno“. Tako, gubici firmi Trajal iz Kruševca, Prva petoletka iz Trstenika i Zastava oružje iz Kragujevca, u kojima radi ukupno više od četiri hiljade radnika, nadmašili su njihov ukupan kapital. Isti slučaj je i sa firmom Zastava kamioni, pančevačkom Utvom, kao i sa pribojskim FAP-om, u kojem su gubici čak četiri puta veći od ukupnog kapitala. Akumulirane gubitke blizu iznosa kapitala iskazuje i Krušik iz Valjeva, sa tendencijom daljeg pogoršanja. Sloboda iz Čačka posluje sa 200 miliona dinara „u plusu“ u prethodne dve godine, ali opterećuju je stari dugovi u iznosu od 1,39 milijardi (stanje na kraju 2013). Prva iskra iz Bariča i njen 151 zaposleni su u 2012. i 2013. zbirno imali neto dobitak od 1,8 miliona dinara, gubitak od 126 miliona dinara u istom periodu imao je „Milan Blagojević“ – Namenska iz Lučana. Najbolje je u ovoj grupi kompanija poslovao Prvi partizan iz Užica – firma sa skoro hiljadu zaposlenih imala je neto dobit od skoro 600 miliona dinara u prethodne dve godine.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve