Loader

Umro Pavluško Imširović

21.avgust,20:02

Njegov moto: "Ne žalim što sam bio proganjan čovek, i mnogo puta hapšen. Savest mi je čista, svakog mogu da pogledam u oči. Živeo sam i živim u skladu sa svojim idejama o društvenoj pravdi..."

Pavluško Imširović, jedan od najaktivnijih učesnika protesta 1968, više puta je hapšen, dva puta osuđivan, jednom kao pripadnik tzv „trockističke grupe“ 1972, kada je dobio sedam godina zatvora, optužen u tzv. procesu šestorici, odnosno Otvorenom univerzitetu, 1984. jedan od osnivača i aktivista Helsinškog odbora za ljudska prava i član UJDIJA do 1990., jedan od onih koji su 2. jula 1991. na juriš zaposeli republički parlament sa zahtevom da se srpski vojnici u JNA povuku u Srbiju, i tako spreči rasplamsavanje rata, borac za pravdu, prevodilac, umro je 17. avgusta u 66. godini u Beogradu.

Intervju Pavluška Imišovića objavljen u NIN-u 14. februara 2002, čije delove ovde umesto omaža prenosimo, sačeto i hirurški precizno govori o njegovoj borbi, težnji i uverenju, o ceni kojom je to plaćao, o miru i vedrini duha s kojim je te nedaće podnosio i o duhu generacije koja je stupila na političku scenu 1968…

***

Svoj život definisao je sledećim rečima: «Eto, mogu da kažem da se ponosim svojom prošlošću. Ne žalim što sam bio proganjan čovek, i mnogo puta hapšen. Savest mi je čista, svakog mogu da pogledam u oči. Živeo sam i živim u skladu sa svojim idejama o društvenoj pravdi…

U Beograd dolazim iz Tuzle, 1967. i upisujem Saobraćajni fakultet. Imam buntovničku predistoriju, peticije i štrajkove iz srednje škole. Porodica mi je komunistička, ali ja veoma rano postajem žestoki antikomunista. Moje to baca u očaj, dete im propagira antikomunizam, pljuje po komunizmu iz sve snage. Nisam lud, ni blesav: nastavnici pričaju jedno, rade drugo; svi nešto lažu, autoriteti se baziraju na strahu, sve je nasilno u „socijalizmu s ljudskim licem“.

U godini pre gibanja, u studentskim krugovima veoma su popularni praksisovci, ali niko od njih ne ulazi u radikalniju kritiku režima. Kod njih je uvek prisutna neka reformistička linija. Ipak, implikacije njihovih stavova bile su takve da je država morala da ih zatire jer su u prvi plan isticali demokratska, građanska prava. U krajnjoj konsekvenci, to je značilo slobodu političkog organizovanja, ono čega se totalitarni režimi plaše, ko đavo krsta. S razlogom, jer su svesni svoje nelegitimnosti, svog šizofrenog karaktera, svoje lažljivosti.

Često se, pogrešno ili zlonamerno, studentski pokret iz 68. smatra egalitarističkim. Odbacivanje hipokrizije svojstveno je mladosti, a socijalna nejednakost (u društvu proklamovanih jednakosti), koja se naglo pojavljuje početkom šezdesetih, prosto bode oči. Ljudi na državnim funkcijama dovlačili su, čak, i morsku vodu u bazene svojih vila. Pojavljuje se korupcija, velike novčane pronevere, posle smene Rankovića državni aparat počinje da puca. Socijalno i političko nezadovoljstvo, uvek i svuda, najbrže izbija kroz mlade. I, dogodila se eksplozija – 50 hiljada mladih je grunulo – nosite se! Dosta nam je vaših laganja, muvanja, krađa!

Broz se veoma uspaničio, trebalo mu je sedam dana da reaguje. Studentske demonstracije počnu u nedelju uveče, već u utorak sve novine objave odluku savezne vlade – radnički minimalac se povećava za 200 odsto. Ukoliko radnici izađu na ulice, imaće Budimpeštu iz 1956…

Ali, svaki masovni pokret, svaka eksplozija ima energetske granice, do kada može da traje. Oni to znaju – izoluj, lokalizuj, zamaraj. Devet dana to traje, svi smo već umorni, i nemamo masovniju podršku spolja. Onda je Broz održao svoj čuveni govor, u kome je stao na stranu mladih – valjda protiv sebe. Kada je rekao: 95 odsto naše omladine je zdravo, a samo pet odsto je tamo nekih mutivoda, odmah smo znali da će mu tih „pet odsto“ poslužiti kao izgovor za represiju. Ko su tih „pet odsto“? Na celom univerzitetu, na prste jedne ruke mogao si da izbrojiš antikomunistička istupanja s pozicija desnice, i smesta su bili izviždani.

Posle događaja ’68, mi iz studentskog pokreta delimo se na liberale, revolucionare, anarholevičare, anarhomarksiste. Svi se zalažemo za obnovu radničkog pokreta. Nisam avanturista koji bi da se igra revolucije i političkog terorizma. Prosto, javno i otvoreno zastupam nešto na šta imam pravo prema svim pravnim i političkim dokumentima te države. Nisam jedini trockista, usamljen slučaj. Na Filozofskom fakultetu učestvujem u jednom takvom kružoku. Ljilja Mijanović je diplomirala na Trockom, njegovom shvatanju socijalne revolucije – permanentne revolucije. Ljilja je imala simpatije za Crvene brigade, ja nisam. Koliko god imali dobre namere, idu naruku policiji i režimu. Udba samo može da poželi, da se među nama pojavi neko iz Rafa ili Crvenih brigada, i da odmah raspale po nama – eto ko su liberali i demokrate!

Bio sam veoma rezervisan prema ultralevičarima, smetalo mi je njihovo infantilno shvatanje problema. Za mene je bavljenje politikom ozbiljan posao, a ne sport i zajebancija. Nisam pristalica anarhičnosti…

Zastupao sam političku liniju koja ide na omasovljenje; ako si u manjini izolovaće te i počistiti ili te gurnuti u Bader-Majnhof i manipulisati tobom. Gradska gerila je propagirana u medijima; levičari su gurani u to, kako bi ih lakše izolovali.

Sećam se kada je na Filozofskom fakultetu organizovana akcija solidarnosti sa štrajkom kakanjskih rudara. Pored mitinga i usvajanja saopštenja, jedan od oblika te akcije bio je i sedmodnevni štrajk glađu. Naravno, bilo je dovoljno reći da je to znak naše solidarnosti, međutim, Milan Nikolić je predložio da štrajkujemo sve do ispunjenja zahteva, rudarskih i naših. Onda je neko konstatovao da bi to bilo besmisleno – trebalo bi da štrajkujemo glađu do uvođenja novog društva socijalne pravde…

Tih godina bile su posećene tribine u Domu omladine, na Kolarcu, na fakultetima i po privatnim stanovima, tzv. Otvoreni univerzitet. Na njima se govorilo o antipsihijatriji, književnosti i elementarnim političkim pitanjima: mogućnost antistaljinističke revolucije u SSSR-u i drugim totalitarnim državama, uključujući Jugoslaviju, čiji sistem smo smatrali derivatom staljinizma. Režim je trpeo te tribine, jer ih je koristio za sondažu političkih tendencija. Najčešće sam polemisao sa praksisovcima; stalno su bili namerni da se cenkaju sa režimom. Njihov lider bio je Mihajlo Marković. Meni je bila bliska strategija ruskog disidenta Grigorenka: Mi nismo ilegala, vlast je ilegalna, jer je nelegitimna i nećemo dozvoliti da nas gurne u ilegalu.

Milan Nikolić i ja pravimo inicijativnu grupu za Revolucionarnu radničku partiju: rasturamo svoje letke po poštanskim sandučićima – Ova vlast je lažna… Mladalačka glupost, naravno. Smatramo da ljudima treba pokazati da neko misli opoziciono, čitajte naše letke i mislite o njima – srušićemo ih!

Šta je bilo presudno u vezi sa mojim hapšenjem, zna dragi bog. Znaću kad vidim svoj pravi dosije. Znam da je KGB upozorio Udbu; uprli su prst u mene – taj vam je trockista! Ja nastupam kao marksista, dosledan i konsekventan. Naime, imam dobrog prijatelja, ruskog studenta Vladimira Jurjeva, idealistu i romantičara, koji je ovde došao međunarodnom razmenom studenata. Iščitao je gomilu ruskih samizdata, koje sam nabavljao u inostranstvu: Solženjicina, Grigorenka, Jakira… Stenograme suđenja demonstrantima sa Crvenog trga. Do kraja 80-ih znao sam za svako političko suđenje u Istočnoj Evropi. Kad tamo padne staljinizam, ovaj naš će odleteti, kao isprdak.

Jurij ode na sastanak komsomola u ambasadu i kaže: Zar se takve stvari dešavaju u našoj zemlji – najslobodnijoj na svetu?! Svi ga savetuju: Volođa, jesi li lud, letećeš u Sibir! Napravi još veću glupost: ode u Moskvu i uspostavi vezu sa Jakirom i Grigorenkom. Mesecima švercuje njihove rukopise, ja ih prosleđujem u Pariz i Švajcarsku, gde se štampaju. U jesen 1971. odem u Pariz da mu donesem lažni pasoš – nećeš nazad u Moskvu! I upozorim ga da ne ide na tribinu Ernsta Mandela, vođe jedne frakcije 4. Internacionale i Titovog prijatelja, kome je tih dana Gradski komitet organizovao tribinu u SKC-u. Nije me poslušao; u noći posle tribine, KGB ga je kidnapovao i odveo u Moskvu. Osuđen je na šestogodišnje progonstvo u Sibir.

Dva dana posle Mandelove tribine, Branko Pribićević sazove sednicu Univerzitetskog komiteta i kaže: Krajnje je vreme da se obračunamo sa trockistima! To kaže čovek koji je, praktično, doveo Mandela. Neposredno pre toga, Jovica Aćin i Milorad Vučelić, objavljuju tematski broj „Studenta“ o andergraund štampi na Zapadu. Na moj predlog dobijam dve strane za ruski andergraund, i ne da mi đavo mira: udenem i pismo Ignacija Rajsa KP SS-u i Staljinu iz 1937. Rajs je bio šef zagrebačke službe NKVD, ubijen je dva meseca posle tog pisma u Lozani. Prebegao je tamo, kada je Staljin dao direktivu: pobiti nestaljinističke elemente u svim komunističkim partijama, kako bi postale agenture Moskve.

Rade Radovanović moj cimer nagovara me da zbrišem preko granice – Neću! Idem u zatvor, makar trajao i deset godina. Oni neće trajati toliko, izaći ću iz zatvora i smejati im se. Krenuo sam da uklanjam svoje tragove; ljudi su često nepažljivi, znam šta može da me kompromituje. Joca Anđelković, profesor sociologije, sakrio je letke i časopise ispod dušeka, Jelka Kljajić (kasnije Imširović), ispod ormana. U jurnjavi, zaboravim da sam od Jelke uzeo nekoliko primeraka „Proleterske avangarde“, časopis za odbranu 4. Internacionale, za Istočnu Evropu, s namerom da ih spalim u Zvezdarskoj šumi. Prilikom pretresa, setim se: Jebem ti, to sam zaboravio! Procenim da mi zbog toga ne gine pet godina – za neprijateljsku propagandu s podrškom iz inostranstva.

Obrađivanje na saslušanju izgleda tako što te drže na stolici, ne daju ti da spavaš. Trojica islednika smenjuju se sa istim pitanjima: Koga znaš? Kad si bio? Šta si radio? Gde si bio tog dana? – Pazi da ti ne kažem! Nisam pao s neba, čitao sam stenograme svih političkih procesa, od Staljinovih dana. Prosto, znam tehnologiju montiranih procesa…

Na suđenju, sudija slavodobitno diže desetak fotokopiranih stranica, kaže: Da li je ovo nađeno kod vas?! Jeste! To je trockičkije od svega što ste našli, glavom i bradom pisao je Lav Trocki – poglavlje iz knjige „Izdana revolucija“. Naboli ste dokaz, ko kravu prstom! Ako pogledate u izlog Srpske književne zadruge, videćete tu knjigu! Naime, imam u rukopisu pola knjige, počeo sam da je prevodim, ali je „Otokar Keršovani“ objavio, i ja sam prekinuo sa prevođenjem.

Kod mene nisu našli nikakav materijal, osim tih nekoliko časopisa; kod Milana Nikolića našli su nekakav glupi partijski program koji je on pisao sa kojim stvarno nisam imao veze. Sad, mene optužuju da sam ga pravio zajedno s Milanom. Protiv Jelke nisu imali ni jedan dokaz. Sve vreme trudio sam se da odvojim svoje suđenje, ako bih u tome uspeo, ona izlazi iz priče jer nema grupe.

Ustali smo da saslušamo presudu, Jelka nije dobro čula, pita me: Koliko si dobio? Kažem: Sedam! Ona klone. – Ma, dve godine. Kaže: Kretenu, moraš i ovde da se zajebavaš! Milan i ja osuđeni smo na po dve godine, Jelka je dobila godinu i po. Bio sam presrećan, jer sam bio ubeđen da ću dobiti najmanje pet godina zatvora.

Za mene je bio šok, kad sam stigao u Zabelu. U CZ-u nema otvorenog prostora, izvedu te u šetnju, opet si među zidovima, tu i tamo vidiš travku. U samici imaš buđavi vazduh, uvek prisutnu memlu: u Zabeli pukne prostor pred tobom, čistina, mraz, vetar i vazduh, koji se pije.

Zatekao sam Adema Demaćija i Lazara Stojanovića. Bio sam u četvrtom paviljonu, Laza u drugom; svaki dan sedeli smo za stolom i svađali se oko knjiga i pogleda na svet. Imao je običaj da kaže: Vi, mraksisti! – A, vi prdonisti! Kreten si kad Prudona tako nazivaš! A ti si budala, Marksa nazivaš Mraksom!

Adem Demaći je bio veoma simpatičan, metar i žilet, a drčan. Albanci su ga obožavali, čim namigne, oni štrajkuju: izlaze u stroj sa peškirima oko vrata i porcijama u rukama – idemo u samice! Adem je bio maoista iz sve snage, bila je to košulja za njegov nacionalizam. Kad se Nikson sreo sa Maom, Demaći je gutao knedle, a ja sam umirao od smeha: Pa, ovaj tvoj mazi tigra od papira, igraju pingpong!? Demaći samo grize usne…»

Poslednje izdanje

Intervju: Dobrica Veselinović

Bojkot nije dobro rešenje Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve