Komentar
Brejking njuz: Čovek izlazi iz aviona
Kad su reporteri RTS već ceo dan pocupkivali na aerodromu, red je bio i da dočekaju druga Sija. Na užas fanova Evrovizije, a sa fanovima Evrovizije se nije šaliti
Naša je kćer – kao što je poznato – savršena prilika, poželjna udavača, lepotica, miraždžika i uopšte iz dobre kuće. A ko je on
Biti zet je par excellence muška funkcija, kao što je poznato. Znam, bio sam više puta. Zet, dakle, spada u svojtu, a ne u rodbinu – po preciznim merilima učenih jezikoslovaca – jer zetom postaje venčanjem. Narod to objašnjava kraće: zet je „tuđa kost“, kao i ostatak svojte; „zet li je rod, magare li je stoka“, kažu Piroćanci. Ta se razlika vidi odmah na tradicionalnoj svadbi: s jedne strane trpeze naši, s druge njihovi i onda se gledaju. Isto važi i za snajke, jetrve, zaove, ujne, strine, prije i ostalu žensku svojtu, ali to je druga priča.
Zet je u položaju krajnje delikatnom čim zetom postane, ako ne i pre toga. Naime, naša je kćer – kao što je poznato – savršena prilika, poželjna udavača, lepotica, miraždžika i uopšte iz dobre kuće. A ko je on? Uvek ima boljih, naravno, a to će zetu već biti objašnjeno, temeljito i više puta tokom njegove karijere zeta. Uobičajene primedbe su: vetropir; nije neki; da je zgodan – možda, ali je neozbiljan; nije glup, fakat, ali je smotan; prija i prijatelj i nisu neki, znamo i bolje; s kim se sve boljim naša ćerkica zabavljala; da bar ima para, nego je gulanfer; bezobrazan je; a da možda ne juri sojke? Itd. Ukratko, što reče veliki pesnik Ršum: „Uz malo sreće i malo novca, mogla sam biti gospođa ovca…“.
Imao sam tako jednom jednu ranu taštu koja je vazda zvocala na te teme: te njena je ćerka lepa, pametna, govori jezike (sve istina), te svira klavir (laž) itd. Na kraju sam je ućutkao na način neočekivan, čisto trenutno nadahnuće: „Gospođo punice“, rekao sam joj nasamo mrtav ozbiljan i jako zabrinut, „sve je to istina, ali ima jedan detalj: vaša kćer nije bila nevina kad se udala za mene.“ Ostala je paf i više nije zvocala; samo me je tiho mrzela, a inače onako emancipovana, napredna i politički korektna, ko bi rekao…
Iz izloženoga jasno je da je (osim supruge) glavni problem zeta tašta tj. punica. Nije ni majka manji problem, da se odmah razumemo: i njen je sin mogao da nađe bolju, nego šta, a ne ovu čepinicu, lucprdu, fantaziju, razmaženo derle; a ni ti prijatelji nisu neki. Ali i to je druga priča. Imao sam u životu četiri legalne (venčane) tašte. Jedna me je mrzela (vidi gore); sa dve sam bio u veoma korektnim odnosima i ne žalim se; jednu sam obožavao i ona mene. Malo li je? S taštama treba održavati što srdačnije odnose, jer je tako život podnošljiviji. Kod nas na Zvezdari, kad smo bili klipani i mulci, važilo je mudro pravilo: istovremeno muvaš i ribu i kevu. Nije to bez neke.
Naravno da je odnos tašta–zet postao omiljena inspiracija umetnicima: od Nušića („I ženu i klasu!“) do narodnog barda bećaraca: „Zora rudi, tašta zeta budi, ustaj zete da nam jebeš dete“. Ima tu još u smislu viceva. Recimo onaj o Jozi iz Gruda koji je ulovio zlatnu ribicu u Neretvi i – da skratim – tražio ono što niko u Hercegovini nema, pa je dobio zeta iz Beograda. Ili Fata iz Fojnice koja je dobila crno unuče, pa je rekla „Lijepi naši Vlasi…“; itd., sve politički nekorektnije jedno od drugoga.
To je ta muka sa etnički i politički mešanim brakovima: zet uvek ispadne problem ako je krive vere, nacije, rase ili političkog uverenja. Snajka ponekad, ali na to se gleda s više praštanja. Eto je Franjo Tuđman, koji se ponosio što mu gđa Ankica nije ni Srpkinja ni Jevrejka, dobio zeta Srbina i unuke polu-Srpčad; zeta iz Zemuna, poput onog Joze iz vica.
S druge strane, postoji odnos tast–zet, neka vrsta naizgled mističnog savezništva; ništa u stvari čudno, s obzirom na ulogu tašte odnosno supruge u oba muška života. Po nekoj neizbežnoj logici zet će prvog saveznika naći u tastu tj. puncu. Sa dva moja tasta slagao sam se odlično; od ostalih, jedan nije hteo da me vidi nikada, jer sam mu prolazio kroz evidenciju politički sumnjivih (bio je visoka šarža u KOS-u), a drugi je umro pre nego što sam se pojavio u životu njegove kćeri; to mi je žao, jer je bio sjajan tip. Sa tastovima se zetovi smuvaju najčešće odmah, intuitivno. Uzgred, slično je i sa snajkama: svekar je obično skloniji snajki nego svekrva; ne zove narod tek tako onaj kaktus oblika dlana sa bodljama „svekrvin jezik“. Tastu zet dolazi kao neka vrsta spasa i pomoći: manje supruge-tašte po glavi stanovnika. Počne dugim noćnim razgovorima, muškarac muškarcu; završi čvrstim savezništvom. Nije to mala uteha: ni zetu, ali ni tastu, bogami.
A sada malo optimizma. Gledam godinama mlade muškarce, nečije zetove, uključujući i moga. To zgodno, to pametno, to vredno, to pažljivi muževi i očevi. Da ih vodiš kući kakvi su dobri. Ima nade za muškarce. Zato ovaj kratki spis posvećujem Lazi, Bojanu, Žarku i ostalim zetovima nalik njima.
Kad su reporteri RTS već ceo dan pocupkivali na aerodromu, red je bio i da dočekaju druga Sija. Na užas fanova Evrovizije, a sa fanovima Evrovizije se nije šaliti
Premijer Vučević najavio je ni manje ni više „kvantni skok“ u kulturi. Šta bi to trebalo da znači i da li je Nikola Selaković solidni garant srpske kulture
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve