TRENER TURSKE REPREZENTACIJE: Svetsko prvenstvo u Istanbulu 2010. / foto: reuters

Svedok vremena; Intervju – Bogdan Tanjević, košarkaški trener (ceo tekst) >

Život je sjajna zajebancija

"Mislim da sam u igru unio određene šeme koje funkcionišu: ono viđeno plus malo ličnog iskustva. I intenzitet! Ako bih svoju četrdesetogodišnju trenersku karijeru morao da definišem jednom riječju, rekao bih – intenzitet. Bez toga nema... Svih šezdeset i kusur godina trčao sam za adrenalinom kao lud; nosila me je ta fantastična droga, nije mi dozvoljavala da stanem. I ne mogu se žaliti: živjeli smo ga, u vražiju mater! I, šta još hoću?!"

Nakon dvogodišnje pauze, proslavljeni jugoslovenski trener Bogdan Tanjević protekle nedjelje je ponovo postavljen za selektora turske košarkaške reprezentacije. Tanjević je reprezentaciju Turske vodio u periodu 2004–2010. i, posle osvojene srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Istanbulu 2010, privremeno se povukao zbog zdravstvenih problema.

"Moj problem nisu ni karcinom ni hemoterapija; sa tim bih lako. Razbolio sam se od onoga od čega su umrli mnogi moji prijatelji", kaže Bogdan Tanjević. "U zbirci Morija, posvećenoj onima koji su u međuvremenu krepali, Abdulah Sidran veli kako u Sarajevu danas umiru ljudi koji misle da su preživjeli rat. Od čega su krepali? Morire di crepacuore, rekli bi Italijani. To je ono kada krepa srce. E, Sarajlije su od toga poumirale. Od srca. Od izdaje ljubavi. Od toga sam se i sam razbolio: od Jugoslavije."

"VREME": Pretpostavljam da ste sada dobro, čim ste prihvatili mjesto selektora turske reprezentacije?

BOGDAN TANJEVIĆ: Dobro sam, dobro... Tokom te posljednje godine rada u Turskoj, usred priprema za Evropsko prvenstvo 2010, otkrio sam bolest, a odmah zatim otišao na operaciju; na kraju, reprezentaciju sam vodio pod hemoterapijom.

Nakon Prvenstva i osvojene srebrne medalje, prvi put u životu sam osjetio umor. Zato sam otišao. To čudo je, kažu, u meni raslo dvije godine... Prvi nalaz je bio uredan. Ali doktor – naš čovjek, Makedonac iz Skoplja – predložio je da, za svaki slučaj, uradimo i skener. Kada sam ušao u salu i vidio njegovo smrknuto lice, znao sam da ne valja.

Kako ste reagovali?

Dobro je da nije pankreas, pomislio sam. Ovako ću barem imati vremena da se oprostim...

Vi odmah na opraštanje?!

Eh, opraštam se ja, draga moja, odavno. Od svoje sedme godine čekam da život, ta sjajna zajebancija, nestane. Sjećam se i momenta kada sam to prvi put pomislio...

Kada?

U zimu 1954, u Sarajevu, na minus 27. Kližući se u dvorištu Doma JNA, u tim jedinim cipelama koje sam imao, zajapuren i srećan, pogledao sam u nebo; odjednom, presjekla me je čudna misao: sve će ovo jednoga dana nestati. A trebalo bi živjeti, jebem ti... Eto, od tog momenta sam spreman.

Rođeni ste u Pljevljima, u Crnoj Gori; odakle u Sarajevu?

Otac je bio partizan, a onda i prvi posljeratni komandant Pljevalja. Kao oficir JNA, 1951. dobio je premještaj u Sarajevo: Pješadijska oficirska škola, kasarna "Maršal Tito", u kojoj je kasnije i završio svoju vojničku karijeru. Imao sam četiri godine kada smo se iz Pljevalja preselili u Sarajevo. I to kamionom, kao u onom divnom filmu Emira Kusturice, Otac na službenom putu: ogromni šifonjeri, glomazni kredenac, kreveti... Ono malo pokućstva, sve je stalo u taj kamion. Živjelo se skromno, sirotinjski...

Skromno su živjele i oficirske porodice?

Sve porodice! Jedina prednost nas oficirske djece bila je u tome što smo imali dovoljno šećera. Mnogo godina kasnije, slušajući lupetanja onih koji su sličnim lažima podrivali Jugoslaviju, moja ćerka Bojana će krenuti da se raspituje o "privilegijama porodica oficira JNA".

"Da", rekao sam, "divne su to privilegije bile: četrnaest preseljenja u karijeri – od Đevđelije do Sarajeva – i svake sedme godine pravo na deset dana vojnog odmarališta u Kuparima. To je, Bojana, bila privilegija tvog đeda Strahinje, ratnog oficira JNA!"

I rekoh vam kako smo stigli u Sarajevo... Imao sam četiri godine i dobro se sjećam tih prvih slika...

Čega se sjećate?

Ulice Maršala Tita, kina "Romanija", velikog, sjajnog izloga knjižare "Svjetlosti". Taj prvi susret dječaka iz provincije sa velikim gradom... Bilo je pomalo traumatično. U početku mi je nedostajao zavičaj, pa sam jedva čekao raspuste, koje bih provodio kod djeda u selu Ljubišnju, kod Pljevalja. Doduše, tokom godine nostalgiju bi ublažavali silna rodbina i prijatelji iz Crne Gore kojima je naš sarajevski dom bio važna stanica – nekada duža, a nekada kraća – za odlazak ili na fakultet ili u bolnicu. S vremenom, tokom ferija u Crnoj Gori, počela je kod mene da se pojavljuje čežnja za Sarajevom. Nedostajali su mi najbolji drugovi – Džemal Huseinović i Branko Milanović – to ushićenje povratka u grad, Bembaša, prolazak kroz tunel... Postajao sam Sarajlija.

Kada ste otkrili košarku?

Otkrio sam je slučajno. Imao sam desetak godina kada sam u Fiskulturnom domu vidio Uglješu Uzelca, sina svoje učiteljice, kako igra košarku. Uglješa Uzelac će kasnije postati važna ličnost: pored ostalog, u vrijeme zimske Olimpijade 1984. bio je gradonačelnik Sarajeva. I, eto, od tada sam svakodnevno počeo da dolazim u FIS da, zajedno sa drugovima iz škole "Veselin Masleša", među kojima je bio i legendarni Davorin Popović, pravim košarkašku ekipu. Tako je krenulo.

Istovremeno, bio sam odličan đak, volio srpskohrvatski, puno čitao... Zato sam, nakon gimnazije, u Beogradu 1965. upisao Filozofski fakultet, Grupu za svjetsku književnost. Nas 28...

Bilo ih je 28, kaže...

Ja, dobri naš Izet Sarajlić!

Ponos naše grupe, student te prve generacije Odsjeka za opštu književnost, bio je Danilo Kiš. Nažalost, nikada ga nisam upoznao. Od te generacije upoznao sam Mirka Kovača. Može se reći da smo nas dvojica, na više načina, ratni drugovi. I danas, zajedničkim snagama, vodimo istu važnu bitku...

Sjećam se da je profesor Nikola Milošević, sa svojim Antropološkim esejima, u to vrijeme bio velika zvijezda Filozofskog fakulteta. Naravno, bilo ih je još... Poslije predavanja studenti bi odlazili u "Moravu", Takovska 39, i tamo žučno raspravljali o onome što smo tog dana čuli i naučili.

Ali, gdje je košarka?

Uporedo sa studijama, počeo sam da odlazim na utakmice OKK "Beograda", koji je imao tu nezaboravnu ekipu sa Radivojem Koraćem, Miodragom Sijom Nikolićem, Trajkom Rajkovićem, Ricom Gordićem, Gutom Tošićem... Nevjerovatni igrači i veliki lafovi.

Radivoje Korać je posebna priča. Čuveni Žućko... Bio je, recimo, najbolji poznavalac muzike, prve ploče Bitlsa je donio u Beograd. Mnogo je znao o pozorištu, gledao sve predstave, dosta čitao... Bio je briljantan student elektrotehnike, izvanredan šahista... Košarkaši su, inače, važili za obrazovane ljude, intelektualce. Sjećam se da mi je Davorin Popović, koji je znao da pored košarke igram i rukomet i da sam bolji rukometaš, uvijek govorio da se manem rukometa:

"Ma, jebo te rukomet! To je seljački sport; košarka je za nas intelektualce."

E, Korać je bio pravi intelektualac! Zvao me je – Turčin.

Zašto?

Dolazio sam iz Bosne, pa me je zafrkavao.

"A šta nam radi Turkinja-đevojka?", raspitivao se o mojoj Jasni.

Iako sam ga obožavao, u nekim se stvarima nismo slagali.

U čemu?

Korać je vjerovao da je talenat sve, da je najvažniji. Sa druge strane, mislio sam da su podjednako važni rad, treninzi, vježba... Iako je redovno dolazio na treninge, Korać se svim silama trudio da nam pokaže kako oni baš i ne znače mnogo. U šali nas je nazvao šuma-tegovi generacija.

"Nema tih vežbi, te upornosti kojima se može nadomestiti talenat", govorio je.

Što, naravno, nije bilo sasvim tačno. Nikada nisam sporio značaj talenta...

Koliko ste sami bili talentovan košarkaš?

Bio sam dobar igrač, ali sam shvatio da, kao košarkaš, nikada neću biti velika zvijezda.

Kada ste to shvatili?

Onoga momenta kada nisam uspio da uđem u reprezentaciju Jugoslavije, u prvu petorku. Za razliku, recimo, od moje supruge, Jasne Selimović, koja je već sa petnaest godina igrala u jugoslovenskoj košarkaškoj A reprezentaciji.

Teško ste, pretpostavljam, podnijeli tu "nepravdu"?

Kao napredan, takozvani evropski Crnogorac, nikada nisam imao dilemu ko je u našoj kući gazda. Ne samo zbog toga što je Jasna divna, fantastična osoba... A kako sam podnosio? Pa, pobjegao sam glavom bez obzira iz tog nepodnošljivog porodičnog takmičenja i tako postao košarkaški trener.

Jasna je nastavila da igra za "Voždovac", od njih ubrzo dobila stan; ja sam se 1971. vratio u Sarajevo i počeo da treniram KK "Bosnu". U to vrijeme, "Bosna" je bila mali klub, vječiti drugoligaš, uvijek bez novca...

I, zašto ste pristali da vodite baš njih?

Prvo, zavela me je ljepota i strast tih divnih momaka – Đogić, Varajić, Krvavac, kasnije Radovanović, pa Mirza Delibašić – sa kojima ću uskoro doći i do Kupa šampiona. A te 1972, "Bosna" je prvi put ušla u Prvu ligu.

Pored toga, "Bosna" je imala sjajne ljude koji su sjedili u upravi. Sekretar kluba, Nikšićanin Vule Vukalović, sve nas je držao na okupu. Kada su takvi velikani počeli da se razilaze, "Bosna" je propala. Tu ne mislim samo na klub; mislim na – sve! Najveći Jugosloven poslije Tita, Emerik Blum, umro je 1986; ili legendarni Ante Sučić, dugogodišnji gradonačelnik Sarajeva... Jedan za drugim, ti ljudi su polako odlazili sa funkcija, ali i iz života; za to vrijeme, mi smo se, majke ti božje, konačno dočepali demokratije i sve nam je krenulo, je l’ da?! Zato moje Sarajlije kažu kako demokratija nije nastala od riječi demos, nego od glagola demkra.

Kada ste 1971. preuzeli "Bosnu", Mirza Delibašić nije bio dio tog tima?

Ne, ne... Mirza je došao kasnije, 1972. Bio je velika zvijezda. Pored Dragana Kićanovića, najbolji omladinac bivše Jugoslavije, najbolji evropski junior. Ali, sa Delibašićem sam imao velikih problema.

Kakvih?

U to vrijeme Mirza je igrao za Slobodu Dita iz Tuzle i oko njega su krenuli da se otimaju "Bosna" i beogradski Partizan. Naravno, Partizan je bio u neviđenoj prednosti. Za početak, imao je vrhunskog trenera.

Ko je bio trener Partizana?

Ranko Žeravica. Žeravica nije bio košarkaški trener, bio je bog; jedan od mojih idola. Kao neiskusan trener, početnik, dobio sam zadatak da ubijedim Mirzu Delibašića da pređe u "Bosnu". Kako da ga ubijedim, čovječe?! Ti pregovori su trajali godinu dana. Šta sve nisam radio, kakve sam sve finte izmišljao! Znao sam da ne smijem direktno – bio je bistar kao đavo, brz, sve znao, imao i ulicu – pa sam odlučio da idem postepeno, izokola. Bio je to posebno smišljen način udvaranja. Govorio bih mu, recimo, kako je Ranko Žeravica najbolji trener u Evropi, kako je Partizan veliki klub sa fantastičnim igračima, što je sve bilo tačno; istovremeno, nijednog momenta ne pominjući prelazak, pričao sam mu o "Bosni", govorio kako smo mala i siromašna ekipa, ali se, eto, slažemo i volimo, u pičku materinu... Onda je ponovo dolazila priča o Žeravici, o prednostima velikog kluba i velikog grada...

U međuvremenu, sebi sam namiještao puteve i, kao slučajno, odlazio da gledam pripreme jugoslovenske juniorske reprezentacije...

U stvari, vrebali ste Mirzu Delibašića?

Naravno. Ali ga, tokom tih dvanaest mjeseci intenzivnog viđanja, nikada nisam direktno pitao: hoćeš li da pređeš u "Bosnu". Samo sam često bio tu, u njegovoj okolini, s njim razgovarao o svemu i svačemu... Na kraju, te 1972, Vule Vukalović i ja smo bili došli u Beograd, na Evropsko košarkaško prvenstvo za juniore. Pred početak polufinalne utakmice Jugoslavija – Italija vidio sam da se Mirza Delibašić, zvijerajući okolo, polako približava tribinama; ne primjećujući Vuleta i mene, prišao je svom bratu koji je sjedio u redu ispod nas.

"Je li stigao Boša?", pitao ga je.

Znao sam da sam ga dobio. Bio je moj!

Sjutradan smo se istim kolima vraćali u Sarajevo.

"Hajde, vozdra!", rekao je izlazeći iz auta. "Sljedeće nedjelje ću doći da potpišem."

Samo to: dolazim da potpišem.

Rekli ste da je Mirza Delibašić, uz Dragana Kićanovića, bio najtalentovaniji jugoslovenski i evropski mladi košarkaš; ali, kako trener prepozna talenat? Kako zna da se za nekoga vrijedi boriti na način na koji ste se borili za Delibašića?

Znate šta kažu Jevreji? Kada sa stola na pod padne pedeset gvozdenih dinara – nikome ništa; ali kada padne cekin, svi bi da ga zgrabe! Kada vidite darovitog igrača – taj zlatni dukat – i kada pomislite kakav će biti kada dođe u vaše ruke, znate da ste vidjeli pravoga! Mirza Delibašić je bio dukat i nije ga bilo teško prepoznati; ali, šta ćete sa onima koji nisu Mirza? E, u tome mi je pomagao instinkt, ali i činjenica da sam i sam nekada bio igrač. I, kako se prepozna? Po potezu, načinu na koji vodi loptu, kako hoda po terenu... Po strasti!

Pored toga, uvijek mi je bilo važno koliko je igrač spreman da prihvati grupu. Ne u smislu da li je sebičan, hoće li da doda loptu; ne. Riječ je o osjećaju za kolektiv, o spremnosti da mu pripada. Svojim momcima sam uvijek govorio kako je mnogo važnije da grupa od dvanaest ljudi prihvati i realizuje jednu ideju, makar ona bila i pogrešna, nego da ima dvanaest genijalnih ideja koje niko neće da prihvati. Najvažnije je da smo zajedno, da smo tim. I nikada nisam ukidao pravo na grešku...

Koliko ste puta pogriješili u procjeni?

Ne mnogo. U četrdeset godina, možda dva, tri puta. Kada pravite ekipu, morate ići korak po korak. Nema naglo, na silu... Posljednji stepenik je uvijek najteži. On izaziva stah. U takvim situacijama je važno zavarati igrače, skrenuti im pažnju, ne dozvoliti im da razmišljaju o tome kako će, hoće li biti teško... Najzad, nikada im ne smijete pokazati da se bojite. Ako vas uhvate da ste se uplašili, gotovo je! Za njih to može biti veliko opterećenje. Mladi ljudi, znate... Morate ih čuvati.

Vrlo važan faktor je i motivacija. Igrače ne možete pred svaku bitku motivisati na isti način. Pred finalnu utakmicu Evropskog prvenstva 1999, pred meč sa Špancima, Italijanima, koje sam tada vodio, rekao sam samo jednu rečenicu:

"Izađite na teren i pometite ih!"

Za dvadeset minuta bilo je dvadeset razlike. Osvojili smo zlatnu medalju. Ali, takve se riječi ne smiju trošiti. To može jednom, dvaput...

Kako su košarkaši "Bosne" dočekali Mirzu Delibašića?

Cio tim "Bosne" je na neki način učestvovao u tom dovođenju. Ali, sjećam se da sam ih, za svaki slučaj, prije prve utakmice upozorio da Mirzu ne kritikuju što je pucao na koš, što je uradio ovo ili ono.

"Nemojte ga sputavati", rekao sam. "Pustite ga, pa neka i griješi!"

Mirza je uvijek igrao pomalo solo – sam protiv njih pet. Ali, vidjelo se majstorstvo, strast, ta neobuzdanost i ljepota u kojoj smo svi uživali. Na koš je pucao i kada je bilo prilike i kada nije. Navikao ih je da svi rade za njega.

Lako su na to pristali?

Lako. Znali su da su dobili veliko pojačanje koje će im svima pomoći da lakše dođu do vrha.

Inače, svi u Sarajavu, u bivšoj Jugoslaviji su bili zaljubljeni u Mirzu Delibašića. S pravom: on je to zasluživao. Jedini je, prije početka utakmice, znao da dobije aplauz u Zadru. Oni su posebna publika. Kao što je i Mirza bio poseban. Samo je jednom u životu dobio tehničku grešku. Bio je blag čovjek, neagresivan... Osim prema sebi. Po pitanju dobrote, ljudskosti i šarma, mogu ga uporediti samo sa Krešimirom Ćosićem. Imao je tipičnu bosansku osobinu: pravio je štoseve na svoj račun. Duda, njegova mater, visila je na svakoj utakmici. U odnosu na Dudu, majka Dražena Petrovića bila je pripravnik.

"Joj, dobra je moja Duda", govorio je Mirza. "Kada Varaja nešto zajebe, Duda skače: vid’ Varaje! Šta radiš to, budalo?! A kada ja zajebem: šta će jadno dijete!"

Kada kažete da Mirza Delibašić nije bio agresivan osim prema sebi...

Bio je autodestruktivan. Imali smo teške razgovore...

"Mirza, misliš li da se od alkohola lako umire? Ne, druže, to je teška smrt. Ako si junak i ako to već hoćeš, skoči u Miljacku, pa završi priču", govorio sam mu.

Kada sam ga, pet mjeseci prije smrti, vidio posljednji put, to više nije bio Mirza Delibašić. Smanjio se, jedva da ste ga mogli pronaći u tom velikom krevetu. Iznuren, očajan... Polumrtav. Ali je i dalje pušio kao Turčin. Iako sjenka, dočekao me je nasmijan. Pitao o rezultatima, nekim igračima. Umro je od iste one bolesti koja je i mene stigla...

Kako se zove ta bolest?

Zove se tuga. Zove se rat. Zove se – Jugoslavija.

Zbog moždanog udara, Mirza je rano prestao da igra. Naglo je izgubio svijet koji je najviše volio: košarku, utakmice... A onda i svoj grad, svoju zemlju. I prijatelje, to je bilo neminovno. Neke ljude više nije mogao da prepozna. A uvijek je bio bekrija, volio kafane i društvo... U posljednje vrijeme se nije odvajao od Davorina Popovića. Poslije moždanog udara, Mirzu su, eto, konačno dobili oni koji su ga najviše voljeli i koji će ga, zajedno sa sobom, odvesti u lagano stradanje. Umirali su na rate. Mirza je drugi udar doživio kao znak, kao ohrabrenje da se ubije, da se sam dokrajči. Jednostavno, osjetio se izdanim.

Čudno, odjednom su počeli da govore kako je Mirza Delibašić uvijek bio veliki musliman... Jeste, kao i moja majka Ilinka. A onda i ona svinjarija o tome kako Davorin i Mirza u Sarajevu drže javnu kuću sa srpskim ženama... Zamislite tu poganost! Prva Mirzina žena je bila Crnogorka iz Beograda, druga – Srpkinja sa Pala. Ne, on to nije mogao da podnese.

Nekoliko godina kasnije, jugoslovenski konzul u Trstu me je pitao da li je tačno to što se govori o Mirzi Delibašiću.

"Kako nije, dragi gospodine", rekao sam. "I zamislite: obje Mirzine žene su tamo bile zaposlene – i bivša i sadašnja."

Ljudi su užasni! Trebalo je to izdržati. Kakva je to drama.

A Davorin Popović, kako je on na to reagovao?

Kako?! Davorin je bio najfinija duša, simbol onog Sarajeva. Zvali smo ga – gradonačelnik u sjeni. Svima je pomagao...

"Slušaj šta ti kaže Pjevač!", govorio je.

Svi su bili muzičari, samo je Davorin bio – Pjevač.

Onoga dana kada su mu radili biopsiju mozga, došao sam kod njega u bolnicu da ga posjetim. Razgovarao je, sjećam se, telefonom i tražio da se nekom njegovom prijatelju, Srbinu povratniku, vrati stan.

"Kako možeš, čovječe?!", gunđao sam. "Pa, tek si izašao iz sale..."

"Daj, bolan, Bogdane, šta ti je?!", nasmijao mi se. "Sebi sam osigurao smještaj, pa veliš – putuj, ne brini za druge, a?!"

Zvao me je – Bogdane. Jedini on i Boda Kovačević, nekada najljepši Sarajlija.

Rat je užas!

Bili ste u Sarajevu kada je počeo rat?

Ne, bio sam u Sloveniji, na Golniku, u bolnici. Mislili su da imam kancer pluća. Poslije sam otišao u Italiju, u Padovu, gdje sam se dugo liječio od neke plućne infekcije. Odatle sam gledao kako se raspada moja zemlja. Onda je došao Trst – Palakanestro, pa Stefanel, pa "Limož"... Poslije te duge epopeje sa Stefanelom, odlazak u Francusku 1996. u stvari je bio pokušaj da pobjegnem od tog teškog zvuka Balkana, od baruta, od krvi, Sarajeva, od Jugoslavije... Bože, pomislio sam, kada bi taj grad u Francuskoj bio što manji, pa da se negdje zavučem i pobjegnem od sebe. Čovjek se uvijek nada da će promjenom mjesta boravka promijeniti život, emocije, uspomene... Da, bježao sam od sebe. Postao sam siroče.

Kada ste se vratili u Sarajevo?

Prvi put sam došao 1996. Pozvali su me da bi mi uručili povelju grada Sarajeva. Dugo sam odlagao. Nisam imao snage da odem, da vidim svoje obogaljene prijatelje – i fizički i emocionalno... Bilo me je sramota od svih nas zajedno. Jer, pamtio sam bolja vremena, velika... Doba kada smo bili sila. U svemu...

Pa i u košarci!

Evo, možete li zamisliti: Žarko Varajić je na jednom evropskom prvenstvu dao četrdeset i pet koševa, a u jugoslovenskoj reprezentaciji nije mogao da igra duže od pet minuta! Bio je zatvoren vanserijskim talentom Dražena Dalipagića. Ili Mirza Delibašić! Kakva je samo bila naša prva petorka. Čudo! Najveća sila poslije Amerike. Ispred nas je jedno vrijeme bio Sovjetski Savez, ali smo i njih savladali. U Barseloni 1973. prvi put smo osvojili titulu prvaka Evrope. Tako je počelo. Imali smo bolju ekipu, ali i bolje trenere. Kada pogledate prvu postavu Košarkaškog saveza Jugoslavije: Bora Stanković, Radomir Šaper, Boris Kristančić... I gospođa Sonja Mladenović, naravno: vječiti sekretar KS Jugoslavije! Bila je to ozbiljna država, ozbiljan sport.

Bora Stanković je presudno uticao ne samo na našu, nego i na evropsku košarku. Radomir Šaper, predsjednik Tehničke komisije FIBA, redovni profesor Beogradskog univerziteta... Sjećam se, jednom ga je Milka Babović pitala kako to da naši košarkaši, kada odu u vojsku, dobijaju popuste, a da je to uskraćeno nekom, recimo, vrhunski talentovanom violinisti.

"Drugarice Babović", mirno će Šaper, "slučajno sam profesor na Beogradskom univerzitetu i, ako se ne pojavim na predavanjima dva, tri dana, nedelju, to gotovo niko da i ne primeti; ali, ako se Kićanović ne pojavi u reprezentaciji, cela Jugoslavija je na nogama!"

Beogradski gospodin!

Ili Boris Kristančič iz Ljubljane, bivši igrač i reprezentativac, predsjednik Stručnog savjeta KS Jugoslavije i direktor Tivolija. Za razliku od ostalih, uvijek je bio pomalo arogantan. Pozvao bi, recimo, saveznog selektora na razgovor i ostavio ga da kod šefice kabineta čeka dok on ne završi partiju tenisa. Inače, vanredan čovjek i, kao Bora Stanković, govori šest jezika. Onda i Mirko Novosel, vrhunski trener i menadžer; Aca Nikolić – prvi moderni košarkaški trener u Jugoslaviji. Savez ga je poslao na šest mjeseci u Ameriku da uči. Svi smo ga zvali Profesor.

Zašto?

Zato što je to zaista i bio: profesor! Kada sam počeo da treniram Stefanel, pozvao sam ga da dođe u Italiju i da mi pomogne. Dragocjena mi je bila svaka njegova sugestija. Pored toga, uživao sam u dobijenoj privilegiji da s njim provodim vrijeme. Aca Nikolić je bio jedan od rijetkih kome sam govorio "vi". Doduše, nerijetko je bilo i čašćavanja: idite, Profesore, malo u pizdu materinu... Ali, uvijek sa stilom – na "vi".

Otac Ace Nikolića, Đorđe, bio je najbogatiji čovjek u Brčkom. Brčko je imalo hotel, bisokop i jedanaest kuća; sve ostalo je bilo vlasništvo Đorđa Nikolića. Uključujući i prvi i jedini automobil. Đorđe Nikolić je svog sina Aleksandra, koga je dobio u šezdeset i drugoj godini, poslao u Kraljevsku vojnu akademiju; na kraju rata, zahvaljujući košarci, Aca je nekako izbjegao Sremski front. Bio je dobar i čestit čovjek; ozbiljan, finih manira. Mislim da nikada u životu nije slagao. Aca Nikolić je Jugoslaviji donio prve velike rezultate: njegove reprezentacije su one iz 1961, 1963 i 1965. To su prve tri naše osvojene medalje.

Šta je Aca Nikolić, koga je, kako kažete, jugoslovenski košarkaški Savez poslao u Ameriku, donio kada se vratio u Jugoslaviju? U čemu se jugoslovenska košarka razlikovala od američke?

Jugosloveni su imali neobičan dar za rešavanje komplikovanih situacija na terenu; oslanjali su se na talenat, improvizaciju. Aca Nikolić je, u tom smislu, donio promjenu: pritegao je šrafove, naučio nas da igramo šematski, po pravilima; uveo je disciplinu, bez mnogo improvizovanja. Ranko Žeravica je od Ace to odmah prihvatio: vjerovao da je da košarka ima svoja stroga pravila, da je šah...

Je li?

Mislim da je košarka ravnoteža između igre i pravila; tako sam je uvijek doživljavao. Kasnije je i Žeravica malo olabavio sa pravilima, sa tom strogom disciplinom; govorio je kako je košarka igra. A osobina velikih trenera ogleda se i u sposobnosti da pored opštih pravila, u igru unesu i nešto specifično, nešto svoje...

Šta ste Vi dali košarci? U čemu je Vaš specifični doprinos, šta mislite?

Mislim da sam u igru unio određene šeme koje funkcionišu: ono viđeno plus malo ličnog iskustva. I intenzitet! Ako bih svoju četrdesetogodišnju trenersku karijeru morao da definišem jednom riječju, rekao bih – intenzitet. Bez toga nema...

"Intenzitet je jedino bitan!", rekao je Balzak.

Pored toga, tokom rada sa generacijama mladih ljudi, mislim da sam se uvijek trudio da ne sputavam talenat. Dar je rijetkost i uvijek sam ga podržavao; razvija se u slobodi, ne pod stegama. Čak i onda kada bi igrač pretjerao, puštao sam ga, plašeći se da mu ne slomim krila, da ga negdje ne zakinem. Naravno, u timu imate igrače koji manjak talenta pokušavaju da nadomjeste radom. I to je za poštovanje. Zadatak takvih je da na terenu rade i teže poslove kako bi glavnom igraču omogućili da se razmahne, da raširi krila. Jer, ne možete očekivati da u ekipi imate dvanaest asova. Taman posla! Kada imate sreću, pa dobijete trojicu, to je već dobar osnov za veliku ekipu. U svakom slučaju, mora se praviti ravnoteža.

Kako to postižete?

Tako što glavnim igračima nikada ne dozvolim da izađu iz baš svih okvira; ipak se moraju znati određena pravila. Košarkaški tim je simfonijski orkestar u kome imate i prvu i drugu violinu, klavir, trubu, ali imate i rog; bez roga kompozicija nije kompletna, ne zvuči na pravi način. Eto, to je ravnoteža. Ako ste trener, nikada ne smijete vikati na slabijeg, a poštedjeti najboljeg igrača. Jer, tu vas čekaju! Morate se truditi da budete jednaki prema svima. To je način da sačuvate sopstveni autoritet. Nikada se nije desilo da, ako vidim da ne ide, ostavim u igri glavnog igrača; odmah mijenjam! Tako dobijam i njegovo, ali i poštovanje svih ostalih. Pokazujem da ga se ne bojim.

Oni koji su Vas gledali kažu da ste veoma temperamentni, da igrača znate čak i da opsujete...

Znam, znam... Nema poze, ponašam se spontano. Ipak, trudim se da igrača ne ubijem, da ga kritikujem samo onda kada je to neophodno. Znate, postoje situacije u kojima čovjeku kažete svašta, a on se, umjesto da vas na licu mjesta zgromi, vrati na teren i slisti protivnika. I obrnuto: imate ljude koji, nakon psovke ili kritike, jednostavno potonu, ostaju na mjestu mrtvi. Eto, i o tome morate voditi računa. Ne smijete im dozvoliti da potonu.

Odgovore li Vam nekada?

Eh, kakvi ste! Vi biste sigurno odgovorili, je l’ da?

Sačekajte da razmislim, da pokušam da budem fina...

Nema šta, vidim ja...

Uglavnom mi ne odgovaraju; ne ljute se ako vide da ste fer, jednaki prema svima, ako ne lažete, ako ih branite napolju... To što im kažem unutra, dok smo sami, to nekada ni pas s maslom ne bi pojeo; ali napolju, e, napolju ih branim. Pokušavam da se ponašam kao pater familias.

Vezivali ste se za svoje igrače, za timove koje ste vodili?

Jesam. Svima sam im bio vjeran. Možda i zbog toga što sam se uvijek tako strašno bojao izdaje. U koji god klub da sam došao, mislio sam da ću tu ostati stotinu godina. I kada bih odlazio, sa svima sam ostajao u odličnim odnosima: od "Bosne", "Kazerte", Stefanela, "Limoža", podgoričke Budućnosti, "Bolonje"... Voljeli su me, ne mogu da kažem... A kako i ne bi kada sam im na svakom koraku postavljao zamke, naprosto ih uslovio da me vole. Kao što i ja volim njih.

Koji je najbolji tim koji ste vodili?

Teško je to... Možda je to "Kazerta". Iako sa njima nisam došao do vrha, imali smo najbrži rast od nule do finaliste prvenstva Italije. A onda sam i od njih otišao; iz porodičnih razloga, preselio sam se u Trst. Zapravo, mučila me je nostalgija. Činilo mi se da sam iz Trsta bliže Jugoslaviji. Lakše sam mogao stići do kuće...

Gdje je Vaša kuća?

U Sarajevu; tu je bila moja kuća. Danas živim u Trstu... Trst je dovoljno blizu, ali i dovoljno daleko. Morski grad, i nama, koji smo sišli sa crnogorskih planina, dođe lijepo kada nam pred očima odjednom pukne more... I u Turskoj se dobro osjećam. Doduše, gdje god vas ljudi vole, tamo se dobro osjećate. A Turci me, izgleda, vole. Znali su da sam 2010. reprezentaciju vodio pod hemoterapijom...

Da, zbilja, zašto ste to radili: zbog sebe ili zbog prvenstva?

Naprosto, morao sam. Da sam tada rekao da neću da vodim reprezentaciju, ko bi mi zamjerio?! Ali, kako kaže naš veliki slikar Vojo Stanić – Crnogorci neće da ginu bez prisustva publike! Ako ima nekoga da to vidi, da mu aplaudira, poginuće bez problema; ali da pogine a da to niko ne vidi – ne dolazi u obzir! E, tako i ja. Doduše, napor koji sam napravio te 2010. bio mi je veoma koristan. Naime, tih mjesec i po dana sam se osjećao fantastično! Možda sam u tom periodu najviše uživao u životu. I to ne zbog onog – ostalo mi je još malo, pa daj da uživam do kraja; ne, o tome nisam ni razmišljao. Na igrače nisam podigao glas. Bilo je dirljivih momenata: treniraju i, odjednom, priđu mi s leđa, kratko me zagrle i vrate se na teren kao da ništa nije bilo... A to valja, ne znate kako... Na kraju prvenstva sam im rekao ono što vrlo rijetko kažem: bravo, momci, bili ste odlični.

Znate, možda je napor o kome govorim mogao da mi skrati život za dva, tri, četiri mjeseca; ali ako već morate da idete, isto vam je; samo što ovako odlazite ljepše, gospodski. Ljudima uzvraćate ljubav. I taman posla da izdate nekoga ko vas toliko voli.

I niste se uplašili?

Nisam, zaista. Čim počne trening, krenem da trčkaram, misleći da svojim košarkašima na taj način dajem snage. Nikada nisam sjedio na klupi; uvijek sam unutra, na terenu. Imam mnogo fotografija u toj pozi: stojim kao da igram odbranu. Svoje sam igrače osjećao kako dišu. Ako se oni umore, umoran sam i ja. Ali, svih tih šezdeset i kusur godina trčao sam za adrenalinom kao lud; nosila me je ta fantastična droga, nije mi dozvoljavala da stanem. I ne mogu se žaliti: živjeli smo ga, u vražiju mater! I, šta još hoću?! Živio sam intenzivno, svaki minut; imao ljubav žene, djece, prijatelja, saradnika, publike... Sve je to nabijeno! I, najzad, izvinite: dešavalo se i mnogo boljima od mene. Eto, Krešo Ćosić, Radivoje Korać, Mirza Delibašić, Dražen Petrović...

O tome mnogo ne razmišljam. Odložićemo za još neko vrijeme, je l’ da?

Imate kod Čehova, u Ujka Vanji: "Šta da radimo", kaže Sonja, "valja živjeti."

I jest’, vala, dobro kaže: valja!


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

ZLATNI SARAJEVSKI DANI: Boša Tanjević,...
  • ...trener »Bosne«,...
  • ...trijumf u Grenoblu<br><br>foto: arhiva »oslobođenja«
  • foto: arhiva »oslobođenja«

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine