Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
U svom dnevniku Koča Popović ocenjuje branitelje srpstva i "Srbe po profesiji". On kaže: "Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj slavnoj istoriji." Konačno se videlo da mu je budućnost dala za pravo, Koča je jedan od retkih ljudi koji su bez lične sujete postali nemirna savest našeg doba
Radna soba Dušana Čkrebića. Biblioteka, kompjuter i uramljena fotografija na kojoj je inženjer Čkrebić sa ordenom. Jedna fotelja i trosed. Čkrebićeva supruga Anka prati moj pogled i pojašnjava: „To je kad je dobio orden zbog Hrama Svetog Save.“ Klimam glavom, setila sam se. Fotografija je iz 2007. godine kada je jednom od najviših državnih i partijskih funkcionera bivše SR Srbije i SFRJ mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije (tada ispred Svetog arhijerejskog sinoda SPC-a, za vreme bolesti patrijarha Pavla) uručio Orden „Svetog Save“ I stepena. Naslovi u novinama: Orden „Svetog Save“ za bivšeg komunistu. Dušan Čkrebić je, naime, kao predsednik Predsedništva SR Srbije, 1985. godine ukinuo državnu zabranu za nastavak gradnje Svetosavskog hrama, pa je SPC najvišim svojim odličjem, 23 godine kasnije, odlučila da mu se zahvali. Čkrebiću je neprijatno. Njegovo držanje i govor odaju čestitog, nenametljivog i uzdržanog, ali promišljenog i dosetljivog čoveka, pa on nežnim pogledom moli svoju suprugu da ga ne hvali dok strpljivo, u svojoj fotelji, pozira fotoreporteru „Vremena“. Gospođa Anka nas napušta, smešeći se.
Na stolu, pored kompjutera, knjiga Dragoslava Draže Markovića Život i politika 1967–1978. Čkrebić poslednjih dana prelistava drugi tom. Dok je pisao svoju knjigu Koča Popović – duboka ljudska tajna (Službeni glasnik, 2011) nije hteo da čita Dražine dnevnike, da ga ne bi „odvukli“, kaže, od onog što je bila njegova ocena vremena u kojem je bio učesnik događaja. Na internetu pretražuje tekstove o Brionskom plenumu i ulozi generala Ivana Miškovića. „Teško bih bez interneta, mnoge stvari mi ne bi bile dostupne. U moje vreme nije bilo kompjutera. Morao sam pod stare dane da naučim“, smeje se. I dobro mu ide. Dok je knjiga o Konstantinu Koči Popoviću, filozofu, vojskovođi, državniku, kako stoji u podnaslovu Čkrebićevog dela.
„VREME„: Knjigu o Koči pisali ste, kako rekoste, ne želeći da budete njegov biograf. Ipak, na osnovu prvenstveno Kočinih beležaka koje ste čitali, pokušali ste da rešite enigmu koja ga je pratila celog života. Od Kočinog nadrealizma i komunizma, vojevanja u Španskom građanskom ratu, preko Koče vojskovođe u NOB–u, do Koče, načelnika Generalštaba, te šefa jugoslovenske diplomatije, razlaza s Titom 1972, i konačnog raspada Jugoslavije o kojem je imao svoje mišljenje, jer umire 1992. Šta biste vi, kao neko ko se dugo bavio njegovim životom, ocenili kao Kočinu najveću „tajnu„?
DUŠAN ČKREBIĆ: Čitao sam u rukopisu Kočine beleške, koje se danas čuvaju u Legatu „Koče Popovića i Lepe Perović“, ali, nažalost, ne sve, ima između 17.000 i 19.000 stranica A4 formata, neko mlađi bi to trebalo da pročita. Zato sam ja i napisao da je ova knjiga samo podsticaj, početak za one koji bi trebalo da se bave ličnošću kakva je Koča Popović bio, kakve se javljaju kao Halejeva kometa, jedared na nebu u 76 godina. Poznavao sam ga, ne mogu da se pohvalim previše, ali sam ga znao. Bio je, po godinama, dve decenije ispred mene. Bio je istorijska ličnost dok sam ja još bio u gimnazijskoj klupi. On – vojskovođa, ja u 17. godini sa najnižim oficirskim činom, u istom ratu i u istoj brigadi kojoj je on bio prvi komandant, Prvoj proleterskoj. Iako je otišao dalje, njegov je duh živeo u toj brigadi kao da je tu. U više slučajeva učestvovao sam u razmatranju političkih pitanja, najviše u vremenu kada je na čelu Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije bio Marko Nikezić. Na sve važnije vanforumske konsultacije Nikezić je pozivao Koču. S Nikezićem je s političke scene otišao i Koča Popović, podržavajući politiku koju je vodilo tadašnje uže partijsko rukovodstvo Srbije, tadašnji liberali, Marko Nikezić i Latinka Perović. Kontakti s Kočom i s ljudima koji su ga dobro poznavali, podstakli su me da počnem da se bavim njegovim životom, pa je to sad postalo knjiga.
Polunaslov „duboka ljudska tajna“ pozajmio sam od Mirka Tepavca. Tepavac i Koča su se dobro znali, posle rata su sarađivali, Tepavac je bio njegov pomoćnik, a posle je bio na tom mestu državnog sekretara za inostrane poslove. Družili su se i kad je Koča otišao iz javnog i političkog života. Tepavac je jedan od najboljih poznavalaca Koče, proveo sam sa njim pet sati u razgovoru, u dva navrata, kako bih proverio neke detalje iz Kočinog života.
(…)
Ceo tekst možete pročitati u novom broju nedeljnika Vreme koji je u prodaji od 31. maja 2012. Pretplatnici na internet izdanje nastavak mogu pročitati sa ovog linka. (Pretplatnici: prvo se ulogovati pa onda kliknuti!)
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve