Izložba
„Magi kao da se rodila sa muzikom u sebi“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Duško Gojković ovih dana ne samo da slavi osamdeset godina života, nego puni i pedeset pet godina otkako je snimio prvi album
„Play your own thing!“
(Neformalni moto evropskih džezera)
Uz tolike nesreće i gubitke, prijevremene i tragične odlaske, koji su se ove godine nekako kao naročito stuštili po nama – imamo napokon privilegiju i radost da jednom slavimo i nečiju dugovječnost i uspjeh.
Razmišljajući o toj impresivnoj a diskretnoj karijeri, i zapravo kao kremen čvrstoj, o stalnom usponu i stabilnosti ovog muzičara, ukazao se jedan tajni motiv u svemu, moguća nit za kojom bi se dalo poći.
Jedan od onih naših rijetkih individualaca napolju koji se, poput Meštrovića recimo, ne daju grupirati s drugima, Duškov život i priključenija, životni put trubača, hornista, kompozitora, vođe orkestara i, najkraće, našeg najuspješnijeg džez-muzičara – pokazuju ga kao kakvog ozbiljnog (jedinog?) Pikara naše muzike. Ili Haklberija Fina možda, da bude u duhu kulture koja ga je obilježila. Čovjeka, to jest, koji je uza svu, po definiciji struke i žanra, nužnu orijentiranost na kolege, nekako uvijek hodao sam.
Život je to, javilo mi se, koji bi se mogao dijeliti u tri čina, dramatska, i u jednom golemom luku, dugom hodu sačinjenom od velikih koraka i stalnog opkoračivanja svjetova. Roditi se, naime – može li bremenitije simbolikom? – u Jajcu, 14. oktobra 1931, mjestu rođenja Republike ali i u jednom od mističnih svetilišta bogumilske Bosne; stići preko Beograda i Jugoslavije do Evrope i Amerike i svirke s Dizijem, Majlsom, Četom, Sonijem, Maligenom, Klarkom Terijem i redom najvećima; biti jedini koji je ušao u enciklopedije, od kanonskih do popularnih (nedavni Rough Guide vodič), što nije uspjelo ni pokojnom Bošku, čak niti Prohaski (iako je sa svojom „Intimom“ imao i manji džez-standard) – kakav je to dakle put bio? Kakva vještina, izdržljivost i dobre zvijezde su trebale da bi se to postiglo?
NA PUTU: Iznenađujuće mučnog porijekla, iz porodice s krive strane u onom ratu, o čemu je Duško tek nedavno prvi put pričao, lako i s humorom, nekako čak isuviše; a slušati kako taj smireni, svjetski čovjek priča o kompleksu iz najmračnijeg balkanskog kala, to miješanje svjetova, nespojivo, nepomirljivo, djelovalo je potpuno ostranjujuće spram pojave Gojkovićeve. Jasno je: bijeg u plemeniti, nepoznati zvuk, u tu „panakeju duše“, prije više od šezdeset godina, mora da je negdje bio i bijeg od te pozadine, historijske i lične, kod nas uvijek otrovno izmiješane. Džez, kao sama slika Američkog Obećanja i svega što podrazumijeva, u Evropi, Zapadnoj i Istočnoj, uvijek je dijelom i bijeg od mučnosti historije.
To je, ujedno, i početak „pikarske faze“ u ovom nenapisanom romanesknom narativu: odlazak iz poslijeratnih opasnih i mračnih bosanskih vilajeta – otići iz svega toga, pobjeći u Beograd, i skloniti glavu od nevremena. Veliki grad i služi da sakrije ljude od njihovih priča i preteških prtljaga. A tamo, bez obzira na cenzuru i sivilo, nanovo prvi džez orkestri – i muzika slobode, svjetlosti, tjelesnosti i životnosti koja je nudila što nijedna nije, ni prije ni poslije.
Pa dalje, sve bliže Centru, ostavivši i, ubrzo premali, Beograd (kako su stvari relativne!), otišao je, kako i valja, najprije u podijeljenu, hladnoratovsku, no za ovaj zvuk tada gotovo idealnu Zapadnu Njemačku. Iz toga, Duško ovih dana ne „samo“ da slavi osamdeset godina života, nego puni i pedeset i pet godina otkako je snimio prvi album, kao član Frankfurt All–Starsa. Mijenja u nekoliko varijanti i način kako piše svoje, vani neizgovorivo ime – znakovit, gorko ironičan detalj u ovom poglavlju. Taj je čin, iako ne potpuno uzimanje novoga (kao pseudonim), svakako „intervencija“ na identitetu. Još jedna točka, formalna, u promjeni, u odlasku iz težine onoga prvoga.
RAVNOTEŽA: Tih godina napravit će i album Swinging Macedonia za koji se može reći da svaki put kad čujemo bilo kojeg muzičara kod nas da eksperimentira ili upotrebljava nešto od narodnog zvukovlja u suvremenoj muzici – to ide, barem izokola, nazad u ovaj album. Duško i, naravno, Lala Kovačev, bili su prethodnica svih kasnijih etno-zahvata. S pravom i obavezom skoro: ako je Dejv Brubek mogao napraviti prvi standard na istočnoj skali i u devet osmina, a Beni Gudmen „Balkan Grill“ – što ne bi onaj kojem taj zvuk curi kroz krv napravio takvo nešto? Atraktivnosti makedonskih motiva ne treba objašnjenja – harmonski, melodijski, a ritmički treba li reći uopće? – no obrade i varijacije koje je Duško pravio na bosanske teme, na sevdah, imaju, mislim, posebno mjesto, naročitu, čudnu delikatnost, utišanost i – ozbiljnost. Kao da se u njima svira i nešto što se ne može izgovoriti, ili ga na svjesnoj, jezičkoj razini i nema. Možda ono sve s početka…
Zamislimo ga još u istoj Njemačkoj, sedamdesetih godina – u svijetu, podsjetimo se, mnogo većemu nego danas. Nismo imali disidente u kulturi – ako se ne računaju takvi „kulturnjaci“ kao što su Miro Barešić i Nikola Kavaja. To je bilo nešto za „pravu“ Istočnu Evropu: nema jugoslavenskog Brodskog i Nurejeva. Pored gastarbajtera, većina tipova odavde bili su kao onaj Bore Todorovića iz Makavejevljevog profetskog Mr. Montenegra.
Ali – mi smo imali Duška.
Kao pravi – na jeziku koji razumije – einzelgänger, on je gradio sve što je talog razgrađivao, a nevini, slabi, neobrazovani i neprilagođeni jer nisu znali bolje.
Poput muzičkog Dositeja – proto-Pikara naše kulture – sam brodeći po zemljama Evrope i po Americi, učio je neprestano, a uz džez-obrazovanje (dakle, univerzalni jezik) nosio je i popudbinu, zvuk našeg Juga, širio ga, pleo nov uzorak u tapiseriju općega muzičkog jezika. Donosio je nešto svoje, predstavljajući to elegantno, u harmoniji, s mjerom. I bez kompleksa. Uopće, on je preko svoje muzike bio idealni građanin svijeta: naučio je najprije svjetski jezik, njime se predstavljao i participirao ravnopravno, ali uveo i svoj „maternji“ muzički jezik i kulturu.
Taj balans, uravnoteženost, motivom iz naslova izvučenim iz Duškove kompozicije In the Sign of Libra – iliti U znaku vage, njegova horoskopskog znaka – možda je u njemu oduvijek, i zahvaljujući njemu je vjerojatno i preživio ovako, naizgled relaksirano, tolike godine. No to je, moguće, i traženje balansa između ambivalencija teškog i lakog: porijekla vs. lakoće muzike, domovine i svijeta, odlaska i vraćanja, zvuka zapadnog i našeg.
TREĆI ČIN: Duško je (od Majlsa?) naučio važnu lekciju – kad uđeš u godine, nikad ne sviraj s generacijom! Pa se u ofenzivi izuzetnog kambeka proteklih godina okružio (i duplo) mlađim muzikantima, biranim, internacionalnim. I zbog toga, za razliku od nekih mnogo mlađih, ne zvuči kao kakav otpisani dedica – ionako i fizički djeluje kao da mu je bar dvadeset manje – nego još svira s energijom, virilno čak, a uvijek potpuno relaksirano, kao muzičar koji je prošao sve i sada gustira zvuk, radost tonske međuigre i razgovora s vlastitim orkestrom, kako i treba.
Razni podstilovi u kojima svira zadnjih godina idu uz opuštenost pripadajuće dobi i statusa – bossa nova, kuvanje swinga, kompozicije o snovima i geografiji, romska truba. Zvuk opušten, klasično elegantan i uživalački, uvijek prepoznatljivo „naš“. Kao i Duško – Mr. Goykovich – uostalom.
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve