| Kultura |
Vreme broj 507, 21. septembar 2000. |
Književnost Sve je OK Mirjana Bobić-Mojsilović otpisuje Aleksandru Jerkovu ("Život nije OK", "Vreme" br.506) tvrdeći da ovaj književni kritičar reaguje kao loša domaćica u književnoj kuhinji nazivajući njegov tekst – "postmodernom papazjanijom"
Ne znam koji sve problemi muče vašeg kritičara, ali složićete se da je ipak neobično književnu kritiku započeti detaljnim i prilično sladostrasnim opisom moga glasa, mojih "nazala koji nežno udaraju u moja nepca" itd., kao da sam ja službenica tele-apela, ili još bolje – službenica telefonskog seksa. Uostalom, simptomatično je njegovo loženje na moj glas, s obzirom na činjenicu da moj glas ne može da se čuje u Srbiji ima tome već više od pet godina. Ne znam šta ga je rukovodilo da se u književnoj kritici ne dohvati i sočnog opisa mojih usana, na primer, ali time neka se bavi njegov doktor. Moje je da pišem bestselere, a njegovo je da neke novinske stupce ispunjava nekim tekstom. I to je OK. Nije, međutim, OK. to što, optužujući moju malenkost za domaćički prosede, vaš kritičar reaguje kao loša domaćica u književnoj kuhinji, pa je toliko neinventivan da se služi gotovim jelima – tako je i naslov ove "postmoderne papazjanije" objavljene u vašem listu preuzet od "Politikinog" medenog pozorišnog kritičara, nekoć zaduženog da sahrani "Suze". Dosta je neobično i to što se vaš kritičar takmiči sa junakinjom romana "Dnevnik srpske domaćice" – ona i sama priznaje da "nije bila baš neki zavisnik od Hegela i Kanta", a vaš kritičar se ubi da dokaže kako on jeste. Meni je milo em drago da to čujem, s obzirom na činjenicu, svima poznatu, da je rečeni kritičar bio dugogodišnji zavisnik od CK Srbije, a potom i od najomiljenijih likova sa Koraksovih karikatura. Moja junakinja jeste bila očarana Miloševićem kao muškarcem, ali vaš kritičar je bio očaran njime kao čovekom, komunistom, a možda i kao Srbinom? Moja junakinja, međutim, ne želi da opere svoju biografiju, i zato je toliko omiljena među čitaocima. Problem njegovog teksta, međutim, leži u činjenici da se on, izgleda, stalno prepoznaje u mojim junacima. U "Suzama" se poistovećuje sa večitim voditeljem poetskih večeri koji i sam nešto piše, u tajnosti. I vaš kritičar ima književnih ambicija, očigledno, sudeći po intimno proživljenoj, lirskoj deskripciji moga glasa i mojih nepca. Mora biti da se u zbirci priča "Baba, nemoj ništa da me pitaš" nekritički prepoznao u naslovu "Dragulj Beograda". Jedna od retkih OK opaski u njegovom tekstu jeste da nam je književni život jadan – možda je tako i zbog uloge koju njegova malenkost igra svih ovih godina. Njegov esejistički stav je, kako vidim, da ono što čita mnogo ljudi jeste šit – dobro je ono što niko ne čita, i što on preporučuje. OK. Uspeh u kome on i njegov novi tajni književni CK nemaju udela mora biti kažnjen. Ali kako kazniti, ozim zluradošću, nekoga ko nikome ništa ne duguje? Nekoga ko je, kao ja, sam izdao svoju knjigu, bez pomoći države ili stranih fondova, bez plaćenih kritičara, bez podrške medija, bez ikakve reklame, nekoga ko sam, u cegeru na točkiće, raznosi svoju knjigu po knjižarama? Nekoga ko je od toga uspeo da, čak, napravi i zimnicu? Nekoga ko je potpuno nezavisan? Šta mi možete, osim da se ljutite što moji čitaoci više veruju svojim očima, nego vama? Osim da u tekstu, iz koga tako tužno zjape vanknjiževni motivi, saspete gomilu potcenjivačkih ocena i loše prikrivenih uvreda, sve to garnirano mojom, doduše odličnom, fotografijom? To je kao kad prostak prođe i pljune na Nijagarine vodopade. Šta se desi? Prostak ode, a Nijagarini vodopadi ostaju Nijagarini vodopadi. P.S. Bilo bi lepo da i uz ovaj odgovor objavite moju fotografiju – to očigledno diže tiraž i vama i meni. S poštovanjem, Mirjana Bobić-Mojsilović, pisac bestselera i domaćica beogradska.
|