Igor Mandić: "Vjesnik" će biti list građanske
Hrvatske!
Plivanje sa ajkulama
Veliki publicista, skandalmajstor i već tridesetak
godina moralna vertikala hrvatske javnosti govori za "Vreme" o
"Vjesniku", o hrvatskom novinarstvu i o sebi
Kada
je pre dve nedelje Upravni odbor "Vjesnika" imenovao, od svih
ljudi, Igora Mandića za novog glavnog i odgovornog urednika tog dnevnog
lista, cela je Hrvatska zinula u čudu. To bi bilo kao kad bi ovde neka
nova vlast za glavnog urednika crvene "Borbe" imenovala...
recimo... Teofila Pančića. Još gore: Mandić je koliko pre mesec-dva
objavio knjigu eseja o erotici i pornografiji "Prijapov
problem", kojom je užasnuo hrvatsku konzervativnu i klerikalnu
javnost, a njegova skandalmajstorska karijera traje više od 30 godina.
Kada je počeo da objavljuje komentare u NIN-u, pre neku godinu,
"Vjesnik" ga je napao prvi: da šta ima on da objavljuje u
"agresorskoj" državi. Sada Igor Mandić uživa i u još jednom
aspektu svog novog posla: sav srećan sedi u gomili novina i knjiga:
"Do sada sam kupovao pet listova dnevno, a bio sam siromah! Vidi sve
ove novine i knjige koje mi stižu na stol svakoga dana!"
"Vjesnik" je list star 60 godina; do 1990. bio je
"organ" SSRN Hrvatske, a istoimeno novinsko-izdavačko preduzeće
raspolagalo je medijskom imperijom: dva dnevnika, nekoliko nedeljnika i
bezbroj specijalizovanih publikacija, velika štamparija i razgranata mreža
prodajnih mesta. HDZ nije oklevao da imperiju odmah razgradi i podvrgne veći
njen deo sumnjivoj privatizaciji, poznatoj u Hrvatskoj kao
"pretvorba". Tako je "Večernji list" (najveći takav
dnevnik; 400 000 tiraža) odvojen od kuće "Vjesnik" i dan-danas
se ništa ne zna o tome ko mu je novi vlasnik; štaviše, vodi se
parlamentarna istraga o toj aferi.
Sam "Vjesnik" prešao je u državne ruke i redakcija je bila,
kako bi se izrazio naš predsednik Milošević,
"rekonstruisana". Glavni urednik postao je Nenad Ivanković,
nekadašnji komentator crkvenih pitanja i vojujući antiklerikalac, koji
je "video svetlost" i prevrnuo se u desničara-šovinistu,
beskompromisnog obožavaoca Franje Tuđmana i udarnu medijsku pesnicu
HDZ-a. Uređivačku politiku koju je on nametnuo podržavala je ekipa
zanimljivih komentatora: Karl Gustaf Štrem, uvezeni nemački desničar
geopolitičke orijentacije koji je zavoleo Hrvatsku, neka vrsta lokalnog
Patrika Besona; Maja Frojndlih, histerična propovednica antievropejstva,
teorije zavere celog sveta, a naročito Jevreja i masona, protiv svega
hrvatskog; čitav niz manje važnih, ali podjednako
"nacionalnih" autora iz zemalja herceg-bosanskih, a čija je
zajednička crta da nisu baš sigurni u rod, broj i padež u rečenici,
mada su se strogo držali veštačkog Tuđmanovog jezika. Tiraž i ugled
"Vjesnika" padali su polako tokom vlasti hadezeovske "močvare",
ali plate i privilegije udarnih komentatora nisu.
Onda je došao 4. januar 2000. Režimski mediji, pre svega Hrvatska
radio-televizija i "Vjesnik" odlučili su se za pasivni otpor: učtive
sugestije nove vlasti da bi bilo lepo da direktori i glavni urednici
ponude svoje mandate nisu naišle na razumevanje. Tokom ova dva i po
meseca, međutim, došlo je do prirodne "diferencijacije" unutar
režimskih medija: dok su jedni gledali da podmeću nogu novoj vlasti kad
god stignu, drugi su počeli polako da "preplivavaju" i otresaju
se. Dignuta je – i još traje – strašna galama protiv "revanšizma",
dok još niko nije otpušten, niti pozvan na odgovornost za očigledne
zloupotrebe. Anticipiraju se "komunistički pogromi" i
"duhovni Blajburg"; prevedeno na običan jezik – proradila je
loša savest onih koji su posle 1990. svoje kolege isterivali na ulicu
zato što su bili pogrešne nacionalnosti, zato što nisu hteli da lažu i
da zavijaju u istom čoporu – ili zato što su jednostavno bili suviše
dobri novinari.
Onda je nova vlast izgubila strpljenje i imenovala Igora Mandića za
glavnog urednika "Vjesnika" (a uskoro slede i imenovanja na
HRT-u).
"Nikad nisam uređivao ništa", kaže za "Vreme"
Igor Mandić, smejući se. "Ja sam jedan neuredan tip! Mene su davno
bili proglasili za veliki problem za urednike: dobar novinar i problematičan.
Rado su me uzimali i nakon toga se kajali. U 'Vjesniku' sam zatekao jedan
dobar mehanizam koji se desetlećima izgrađivao. Taj mehanizam treba sada
nauljiti i podesiti na nekim zglobovima i šarkama i na tom famoznom
profesionalnom planu on će funkcionirati. Ovdje se profesiji ne bih
rugao, kao što sam to činio i činim kada je o njenom moralnom, etičkom
planu riječ. Tehnički dio posla je savršeno profesionalan, kako jednim
velikim novinama i priliči. Treba mu samo naći pravo moralno pročelje..."
"VREME": Vidi se da je tranzicija, kakbirekli, provedena
glatko, bez potresa, kad si ti došao.
IGOR MANDIĆ: Jeste, mada je bilo pritisaka sa mnogih strana da
se pokaže kvaliteta "nove metle". Ja sebe ne vidim tako i
usprotivio sam se. Zanimljivo je da ljudi koji brinu za svoju egzistenciju
imaju ideje koga treba otpustiti, ne misleći da bi tako nešto moglo i
njih zakačiti. Zanimljivi su ljudi u tom pogledu: kad bih poslušao sve
ideje na tu temu, nitko ne bi ostao u redakciji. Čak je i izvana bilo
sugestija da se intervenira na profesionalnom planu, ali se to ne smije učiniti.
Upravo zbog profesionalne kvalitete "Vjesnikovih" ljudi sada se
oko tog lista otimaju ove nove ajkule koje love u mutnom i pokušavaju
preoteti "Vjesnik". To govori o ljudskom potencijalu kao glavnom
imutku "Vjesnika": te ajkule tvrde da bi uzele upravo te
potencijale, a kako bi ih kasnije zloupotrijebili, e – to je njihova
stvar. Nisu ljudi ovdje namještaj ili stoka da se mogu kupovati skupa sa
zgradom. Oni bi od jednih uljuđenih građanskih novina sa tradicijom sada
pravili šarenu lažu, kakvih već ovdje ima i suviše.
Hrvatskoj nedostaju upravo takve novine kakav je "Vjesnik"
do 1990. bio – ozbiljan jutarnji dnevnik.
Naravno! Na tvoje čuđenje, ja ću reći da je on to bio i poslije
1990, do jučer. On je reflektirao onakvu Hrvatsku kakova ona i jeste
bila! Ako je "Vjesnik" imao ružan imidž, on je bio refleks ružnog
imidža Hrvatske. Oni su se uzajamno nosili i pronosili, jedno drugo imali
su na čelu: "Vjesnik" Hrvatsku i ona njega. Ja sam i tih
godina, kada nisam bio podoban za "novu hrvatsku demokraciju"
zbog mojih poznatih filosrpskih stavova, čitao "Vjesnik", jer
kako bih inače bio znao što se u toj Hrvatskoj događa? Ja sam pravo
lice svoje zemlje spoznavao upravo kroz komentatore glavnih novina. Strana
diplomacija ne citira šta pišu satirični, lokalni i opozicijski
listovi; ona citira u svojim depešama iz Hrvatske upravo
"Vjesnik". Uostalom, tu i nije bilo lažnih informacija u tehničkom
ili izvedbenom smislu, tu su na živce mogli ići komentari, to moralno
pročelje o kome govorim. A upravo zbog toga sam ih i čitao. A kada se
hrvatsko biračko tijelo zaljuljalo na drugu stranu, onda se netko sjetio
da mene imenuje, kako si rekao – na opće čuđenje, na to mjesto. Ta je
gesta izraz volje da se tome novome zamahu da i jedan novi, moderni imidž,
koji će uslijediti i komercijalnim efektima, ali ne odmah.
A šta ćemo sa neumitnom logikom autokratskih režima koji polako
novine preplavljuju svojim interesima, pa se onda ugledni listovi pretvore
u biltene opštinskih odbora raznih sumnjivih stranaka, što onda vodi
marginalizaciji, padu tiraža i komercijalnoj propasti?
Nisam ja u stanju da ti sada komentiram situaciju u Srbiji... Mi sada
po prvi put imamo stvarni višestranački parlament i vladu i kohabitaciju
predsjednika države i premijera. Stalno smo, od 1945. do danas, živjeli
u jednostranačkom sistemu. Poznata knjiga Čavoškog i Koštunice o
funkcioniranju jednostranačkog sistema vrijedi i za ovo do danas: HDZ je
ovu državu pretvorio u jednostranački sistem. Sada je – zahvaljujući
glasačima – nastupio višestranački sistem i odnos prema medijima
trebao bi biti drugačiji. "Vjesnik" je danas u vlasništvu
mirovinskih fondova, koji imaju većinu dionica, a ja mislim da je to
najbenigniji oblik "društvenog" ili državnog vlasništva. Nas
država ne financira, nego je naš vlasnik, a to nije isto! Kako sada više
nemamo apsolutističku vladavinu, onda ja vlasništvo vidim kao vlasništvo
države, odnosno naroda. Ne trenutačne višestranačke vlade – nego
naroda! U komunističko vrijeme, sjećam se, dok sam pisao – kao i svi
mi – u tadašnjim novinama, morao sam se opravdavati onim opozicionarima
koji su sjedili po kavanama da pišem zato jer su svi ti mediji naši, opći,
opće vlasništvo, a ne vlasništvo Komunističke partije, nešto
napravljeno našim parama. Bolje je bilo pisati i boriti se, nego sjediti
zaplotnjački i misliti o sebi kao velikom opozicionaru. Mi koji smo
pisali stalno srušili smo te sisteme, i jedan i drugi, a ne oni.
Šta ti misliš o onoj teoriji po kojoj dobra kadrovska čistka
otvara prostor za prave javne medije u ovakvim okolnostima?
Televizija je neupitno javno vlasništvo, ali nije javni medij, jer je
još uvijek stranački neprozirna. Ove novine su prozirne: ja sam nestranačka
osoba i sve je jasno. Moj je posao i da smanjim političke pritiske na
list; ja težim jednom normalnom građanskom svijetu u kojemu politika ne
igra presudnu ulogu. Lakše je mijenjati ministre, nego novinske urednike,
jer urednici snose daleko veću odgovornost. Novine svaki dan iznova
stvaraju državu: svako jutro na vidjelo izlazi novo lice države – u
novinama. Ove su se novine preobrazile od 9. do 10. februara, kad sam ja
potpisao prvi broj. Mi svakoga dana zaključujemo u pet prvo od tri
izdanja, i tako sedam dana tjedno. Mi stvaramo svijet svakoga dana; nije
riječ o hitnji, ali u ovom slučaju Ahil ne može prestići kornjaču:
novine imaju ono što televizija nema – novine misle, a TV ne misli,
pogotovo ova naša HTV. Oni decenijama nemaju sustavnog komentatora u
prvom licu jednine, niti ga se usuđuju angažirati. Netko treba uređivati
– ili uneređivati – javno mnjenje svojim osobnim nastupom, u prvom
licu jednine: ja kažem. Novine to rade. U brzini se ne možemo takmičiti.
Kakve su sada šanse "Vjesnika"?
Komercijalno, postoji nekoliko opcija. Da vlasnik pristane na nešto
dugova koje će stvoriti još neprofitabilni list, a koje će otplatiti
kasnije; da uđe privatni kapital kao dokapitalizacija; da neki lokalni
izdavači kupe "Vjesnik" na brutalan način, a za male pare. Puštaju
sipino crnilo, stvaraju paniku u javnosti da je ovaj ili onaj
"sigurni kupac", a sve ne bi li se domogli "Vjesnika".
Vidi se da neki – mislim na mladog Pukanića, vlasnika
"Nacionala" – pokušavaju na brzinu da unovče ono što
smatraju svojim doprinosom pobedi opozicije na ovim izborima. Ti si
napisao jedan veoma oštar tekst na tu temu...
Ne bih sad o imenima... Oni koji snube raznu nevinašcad uvijek govore
istim jezikom. Ali nismo mi nevinašcad. Mi ćemo čekati dok vlasnici ne
donesu odluku šta će s nama. Nije "Vjesnik" moj pa da ga
prodajem... Ja znam da su zainteresirani neki Skandinavci iz konzorcija
proizvođača papira, neki Italijani, ali – vidjet će se. Do kraja
mjeseca ćemo znati namjere nove vlasti. Po meni bi slučaj
"Vjesnika" zasluživao saborsku raspravu, jer to sad više nije
"nacionalno" pitanje: "Vjesnik" je sada list građanske
Hrvatske. On ne smije više, niti će pod mojim uređivanjem, imati niti
prizvuk bilo kakve diskriminacije; ako je ovo građanska država, onda će
"Vjesnik" postati njen središnji trg, trg svih njenih građana.
Svaka država to više-manje ima.
A kako si zadovoljan redakcijom?
Zadovoljan sam. Ne miješam se u ono što ne znam, ali vodim računa da
se održi jedna moralna konstanta na kojoj inzistiram! U redakciji imamo
potencijala koji se dadu bolje iskoristiti i na tome radimo... Sada zvučim
kao frazer iz tehnomenadžerskih struktura, a to užasno mrzim! A taj
birokratski rječnik svi razumiju; to je strašno!
Da li je za tvojeg kratkog mandata bilo pritisaka na
"Vjesnik"?
Ako misliš političkih – ne! Vjerojatno nitko ništa i ne čita...
Do sada se nitko nije usudio ništa ni pitati.
Možda tvoja malenkost deluje odvraćajuće, s obzirom na tvoju
biografiju i karakter...
Nije bilo potrebe, koliko vidim...
Šta ćeš učiniti ako ti se javi telefonom neko od funkcionera
nove vlasti i kaže ti: Igore, nemoj da ova vest ide u novine; ili da
tvoji novinari njuškaju oko nečeg delikatnog, pa neko traži da tu vest
ubiješ?
Onda bih ja takav poziv razglasio i objavio, pa neka dotični gospodin
odgovara za njega.
Miloš Vasić
