Društvo

Vreme broj 452, 4. septembar 1999.

 

Obrazovanje

Škola na više rata

Ako se izuzme intoniranje himne i ministarska pisma, sve ostalo je ove školske godine u Srbiji neizvesno. Škola počinje na rate. Neko štrajkuje, neko se tek sada kreči i uređuje. Raseljenima sa Kosova upis u škole tek predstoji

Posle petomesečne pauze školska godina u Srbiji počinje onako kako je i prekinuta: optimizmom državnih činovnika i nezadovoljstvom prosvetnih radnika. Kako se primicao 1. septembar, prvi su sve više isticali sopstvene zasluge za blagovremen početak školske godine, okrečene i popravljene škole oštećene ili uništene NATO bombama, srećno upisane sve đake i studente i obezbeđene pare za zaostale plate prosvetnih radnika.

Drugi su sa primicanjem jeseni bivali sve nezadovoljniji učinkom zvanične prosvetne politike, pretrpanim školama i sopstvenom bedom, preteći štrajkom na samom početku školske godine. Dan uoči zvaničnog početka škole (1. septembar), i jedni i drugi su otvorili karte do kraja: ministar Todorović je eventualni štrajk prosvetara nazvao nehumanim činom sa političkom pozadinom. "Ako uzmete mesta u kojima se o tome govori, videćete ko stoji iza toga. Mi smo direktorima rekli da učine sve da sutra škole počnu, a mi u školama ne bi želeli ni sekte, ni drogu, ni politiku. Ništa. Naša škola mora da bude čista..."

TAJNA UPUTSTVA: Od svih razjedinjenih prosvetnih sindikata za štrajk se odlučila jedino Unija sindikata prosvetnih radnika Srbije, saopštivši 31. avgusta da nastava neće početi u sto škola u Srbiji u kojima radi više od 10.000 prosvetnih radnika. Ostali sindikati (državni i sindikat "Nezavisnost") odlučili su se za dalje pregovore s vladom, pa će da vide. Prosvetari traže isplatu zaostalih zarada i pregovore o novoj ceni rada. Predstavnici Unije bili su još konkretniji. Predsednik ove sindikalne asocijacije Radovan Pavlović napominje da pregovori sa vladom mogu početi tek kad se isplate dugovanja prosveti, a ako nadležni to nisu u stanju da učine, Unija će tražiti ostavku kompletne vlade i ministra Todorovića.

Neuspela sindikalna borba prosvetara na ovim prostorima traje već desetak godina. Bez vidnih rezultata po pitanju njihovih plata i društvenog statusa. Vlast pak, shodno političkom trenutku, samo menja strategiju optužbi. U velikom štrajku u 1997. godini prosvetari su bili optuženi da zahtevom za povećanjem plata žele da izazovu hiper-inflaciju. Posle ovog rata prosvetno nezadovoljstvo tumači se kao prenošenje politike sa ulice u škole. A ministar pominje i sekte i drogu.

Poslednjih mesec dana, po svedočenju ljudi iz Ministarstva prosvete, na liniji ministar - direktori škola kruže tajna saopštenja, pisma i uputstva kako se ponašati u slučaju štrajka ili većeg nezadovoljstva i đaka i profesora. Direktor jedne beogradske škole rekao nam je da ih u Ministarstvo pozivaju shodno političkoj pripadnosti i odvojeno po grupama. Prva poruka je bila da se svaki štrajk mora sprečiti, a ko od direktora to ne učini neka sam podnese ostavku da ga ministarstvo ne bi smenjivalo: "Ljudi su s pravom nezadovoljni. Plate su nikakve, u razredima je veoma mnogo upisane dece. U pojedinim odeljenjima ih je i po 44. Deca su propustila mnogo gradiva, kako će se to savladati, a ide i zima i potpuno je neizvesno da li ćemo zbog hladnoće i nemogućnosti grejanja opet ranije završiti polugođe. Od nas traže nemoguće. I ostavki direktora će sigurno biti. To je najmanje bitno. Mnogo je važnije šta će biti sa znanjem dece."

STRADAJU IZBEGLICE: Nagomilani školski haos samo je upotpunjen postratovskom odlukom Vlade Srbije i Ministarstva prosvete da se sva deca pristigla za srednje škole i fakultete po svaku cenu moraju upisati, bez obzira na uspeh i bez prijemnih ispita. U ovoj ratnoj godini nije bilo ni ponavljača, a petice i dvojke deljene su kapom i šakom. Opet tajnom i usmenom naredbom, Ministarstvo je zabranilo upis dece izbegle sa Kosova u ovdašnje škole.

Proteklih dana po školskom pitanju u regionu Kraljeva umalo da nije došlo do sukoba lokalnog stanovništva i ljudi izbeglih sa Kosova. Roditelji su zahtevali da se izbeglice odmah isele iz školskih zgrada kako bi njihova deca normalno pohađala nastavu, ne slažući se sa predlogom Ministarstva prosvete o preseljenju dece u druge škole. Stradale su naravno izbeglice, koje se već nekoliko dana nalaze po parkovima u Kraljevu. Ni oni odlukom ministra ne mogu da upišu svoju decu u škole. Jedan od njih je novinaru lokalnog kraljevačkog radija rekao da ih teraju da se usele u seoske domove kulture, u kojima nema ni vode ni struje ni prozora: "Onda je bolje ovde u parku. Deca ne mogu u školu. Zašto nam ne daju da sami napravimo svoju školu. Imamo i decu i profesore. Samo nek nam daju prostorije. U pitanju je spasavanje života, a oni nas teraju da se vratimo na Kosovo. Ma nije škola najvažnija. I Albanci nisu išli osam godina u školu, pa šta im fali. Sve se urotilo protiv nas..."

Dan uoči početka školske godine iz Ministarstva prosvete je potvrđeno ono što su izbegli ljudi sa Kosova govorili danima. Za njihovu decu su određene tri mogućnosti za upis u škole. Prva su srpske enklave na Kosovu (Zubin Potok, Zvečane, Kosovska Mitrovica, Leposavić), u kojima će, po ljudima iz Vlade Srbije, nastava početi baš 1. septembra. Ako to ne žele, izbeglice raseljene po celoj Srbiji decu mogu upisati i u granične opštine uz Kosovo. Tek kad se tamo popune sva mesta, onda mogu decu upisivati i u ovdašnje škole, u one u kojima ima mesta. Upis u trećoj varijanti je označen kao privremen, shodno državnom nazivu najnovijih srpskih izbeglica "privremeno raseljena lica".

HIMNA I PISMA: Ministar Todorović je ove jeseni još jedno iznenađenje priredio đacima. Više od 100.000 đaka-prvaka na prvom času odslušaće državnu himnu i pozdravno pismo ministra potpisano sa "vaš čika ministar" a u kome se govori o "Srbiji među šljivama", "Srbiji među njivama", o deci "kao ukrasu sveta". U opštoj konfuziji nije baš najjasnije da li će se i sedmogodišnjaci, poput onih starijih đaka, suočiti sa pričom o NATO agresiji, podsetiti na podrume i preživljene strahote, zbog kojih mnogi mališani još mirno ne spavaju ili, kako upozoravaju psiholozi, "piške u krevet i sanjaju ružne snove".

Onim starijima kolektivno pismo o tome ko im je prekinuo školovanje, novom svetskom poretku, odbrani mostova i slično zasigurno sledi na prvom času, kao i odavanje počasti poginulima. Ova kolektivna poruka je pre neki dan, prema informacijama iz Ministarstva kao najstroža tajna predata direktorima škola koji bi je po zamisli iz ministarstva do određenog trenutka držali zaključanu u fiokama. Obaveza direktora je po prvobitnom scenariju bila da je prepričaju nastavnicima, a ovi đacima.

Ako se izuzmu himna i pisma, sve ostalo je ove školske godine u Srbiji neizvesno. Škola počinje na rate. Neko štrajkuje, neko se tek sada kreči i uređuje. Raseljenima sa Kosova upis u škole tek predstoji. Za sada se ne zna ni koliko ima u užoj Srbiji školaraca izbeglih iz Pokrajine, koje bi trebalo zbrinuti. Na Kosovu je, prema državnim podacima, pre rata i izbeglištva bilo 100.000 učenika i 9500 prosvetnih radnika.

Branka Kaljević

 

Poruka osnovcima

Dragi učenici!

Srećan nam svima početak nove školske godine!
Škola je naše zajedničko radno mesto.
Radimo jedan veoma važan i odgovoran posao, a cilj nam je isti: da vi odrastete i postanete dobri, pametni, obrazovani, radni i kulturni ljudi!
Da se vaši roditelji, naši prijatelji i naša otadžbina ponose vama!
To nije ni lak ni jednostavan posao.
Prošla školska godina nam je prekinuta tri meseca pre kraja, napadom najveće vojne sile na svetu na našu zemlju.
Tri meseca smo, umesto školskog zvona, slušali zavijanje sirena, buku aviona i eksplozije bombi i raketa.
Ali, mi smo i dalje učili.
Umesto školskog gradiva učili smo šta je nepravda, šta je zločin, šta je kukavičluk, šta je strah, pa i šta je smrt.
Rušili su nam mostove, a mi smo učili da je i prijateljski stisak ruke most među ljudima!
Rušili su nam električne centrale, a mi smo učili da se i mrak širi brzinom svetlosti!
Rušili su nam fabrike, a mi smo učili da sve što nemamo moramo pozajmiti od sebe!
Ginuli su ljudi, kao u svakom ratu, a ginula su i deca, učenici, vaši vršnjaci. Oni sada nisu u školskim klupama. Dobili su petice iz vladanja, a preselili se u večnost.
Ponosimo se njima.
Kao što se ponosimo i našim vojnicima, koji su se herojski borili protiv najjače vojne sile na svetu, obarali njihove avione i rakete, i tako sprečili da njihovi zločinački napadi budu još smrtonosniji. Neki od vojnika su i poginuli, da bismo mi nastavili gde smo stali.
Posle oluje i kiše uvek grane sunce, a posle rata došao je mir, i mi smo ponovo zajedno, na našem zajedničkom radnom mestu: u školi!
Ostala je, posle svega, u svakome od nas po neka muka, po neki strah, žalost i bol, po neka rana na duši. Ne treba da ih krijemo: kažimo svoju muku! Mi vama i vi nama! Pesnik je napisao:
NE DAJ DA SE SLAŽE
RĐA NESLOBODE,
KAD SE MUKA KAŽE
POLA BOLA ODE!
Slobodno, u slobodi, nastavimo da učimo šta su pravda i hrabrost, šta je drugarstvo i gde stanuje duša u čoveku? Savladaćemo i školsko gradivo, jer i to je naš posao, važan, ozbiljan i odgovoran.
A cilj nam je jedan: da vi odrastete i postanete dobri, pametni, plemeniti, hrabri, radni i kulturni ljudi! Da se vaši roditelji, naši prijatelji i vaša otadžbina ponose vama!
Sa srećom, poštovana deco, dragi učenici!

 

Poruka srednjoškolcima

Dragi učenici,

U ime dobrodošlice, mi vaši vaspitači, osetili smo potrebu da vam se obratimo i sa vama podelimo radost početka nove školske godine i zajedničkog rada; prokomentarišemo našu proteklu zbilju, posebno izrazimo zadovoljstvo zbog vaše zrelosti i doprinosa da prebrodimo pakao kroz koji smo svi zajedno prolazili proteklih meseci: da se dogovorimo kako da izađemo čvršći i jači iz onoga što nam se i dalje događa; da deci, vašim vršnjacima i svim ljudima koji su pali kao žrtve bombardovanja odamo dužnu poštu (minut ćutanja).
Podsetimo se da su u sredu 24. marta 1999. godine, bez objave rata, 19 članica NATO-a pod rukovodstvom SAD otpočele oružanu agresiju na našu zemlju koja se po monstruoznosti, bestijalnosti i ignoraciji međunarodnog pravnog poretka ne može porediti ni sa čim do sada viđenim u istoriji. Vazdušna agresija trajala je 79 dana i noći tokom kojih su po nama padale bombe srama evropske civilizacije.
Šire gledano, ovim ratom razotkriven je već tinjajući i nagoveštavani sukob između novog i postojećeg poretka sveta, Zapada i Istoka, zakona sile i moći zakona, licemerja i iskrenosti, visoko razvijene tehnologije i klasičnog oružja, hladnokrvnih masovnih ubica i dostojanstvenih branioca otadžbine, formalizovano-manipulativne religije i istinske vere, bezkrupuloznosti i moralnosti.
Oni su govoreći da to čine u ime demokratije i humanosti - sprečavanja humanitarne katastrofe na jednom delu naše teritorije, danima i noćima razarali deo po deo naše male zemlje od kojih je svaki nama sveti, a posebno onaj koji su tukli najviše - Kosovo i Metohija.
Na Kosovu su naše zadužbine, crkve i manastiri, tamo su naši koreni, naša najdublja sećanja na pretke, tamo je rođena naša domovina koja im izaziva bes. Svi ratovi pored ekonomskih, političkih ili verskih ciljeva imali su i psihološke - uništenje identiteta naroda.
Zahtev da se odreknemo Kosova i Metohije i da im ih bez otpora dobrovoljno ustupimo, zbog svega navedenog bio je prevelik. Kao što znate naša zemlja odgovorila je sveopštim frontom odlučnog otpora, ispoljenim u rešenosti da se od agresora brani i odbrani. Mi danas možemo ponoviti reči starih ratnika. "Učinili smo koliko smo mogli pa otrpeli koliko smo morali", pre bi se reklo, spremni da trpimo koliko moramo.
Kod našeg naroda prvi šok izazvao je tišinu iz koje je izrastao ponos i dostojanstven otpor, izražen kroz ujedinjenje pred silom, kroz humor podstican zavetom predaka. Okupljali smo se i poručivali: "ubice i vi imate decu", "idite kući" i sl. Pesma je postala poruka: "odlazite na svoju planetu", ovde je narod koji zna ko je, ovde su široke slovenske duše, oni koji veruju da je duhovnost večna a sila ograničenog trajanja, ovde su branioci a ne osvajači, graditelji a ne otimači.

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)